one oh these days
Večeras...odsjaj punog mjeseca zebe mi srce dok Balašević svira...i pitam se......? Prstom prelazim preko ruba čaše i zvuk me vraća tamo gdje ne želim da budem....vraća me osjećaju bezvremenosti u pogledu...lažnom osjećaju sigurnosti... sreće....konačnosti....i pitam se gdje je granica ljudske tolerancije,gluposti,egoizma...potreba za određenjem jača je od ičega...i da li nas ono što nas ne slomije zaista ojača?Ili samo promijeni naš okus...ili samo poveća udio cinizma....opreza.... osjećaj kolanja krvi u ušima.....sutra je prvi dan ostatka tvoga života...... bilo bi lijepo moći isključiti dio svijesnosti kada nam ne odgovara....ali....sutra je potpuno novi...sunčani lijepi dan....
23.06.2005. u 21:50 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar