Moja riječ nema smisla...

...jebem si mater glupu...svaki put kad se potrudim oko nečega, dobijem kolac u kičmu...hoću li više stati s tim mazohizmom i prestati se truditi oko svega i oko svih...tko se, jebem ti, trudi oko mene?! koga god, što god, pitam dobijem nazad:"a probaj pitati nekog drugog, možeš li ipak ti to organizirati/pitati/napraviti/nazvati/platiti?, ej, ne mogu sad, pokušat ću-pa redovno ništa i bla,bla..."
 
sebična, glupa, usrana govna....
 
gnjavim se skuhati ručak, postaviti stol, dekorirati sve, jer jedino tako i znam, i onda čujem:" ne volim luk, nisi valjda češnjak stavljala unutra?, ne jedem salatu s octom, hvala na ručku-ironično-trebala si me pitati da li da staviš luk..."ma goni se ti fino u tri lijepe...došlo mi je da idiota zajedno sa tanjurima i ostalim namještajem izguram preko balkona...a definitivno više neću ni kavu skuhati..jer ovo nije prvi put..naime, drugi je.... ;) ali sam umjesto toga kroz zube uspjela izgovoriti:"probaj jesti, ako ti se ne svidi, bacit ću..i molim te, prestani srati...i šuti..ne mogu te slušati više niti sekunde.."na kraju ručka kad sam čula:"bolit će me glava od češnjaka.."(nakon duple porcije)...
hm...samo sam uspjela izgovoriti:"idi, jer mi te lagano pun kurac.." i ostala sama... ..i tako mi i treba...
 
 ...jedem govna, bez veze...  
 
a na poslu...
..vrijeme curi i to je jedno bitno...jest da mi radni dan ima, čini mi se, 100 tinjak radnih sati, ali dobro...recke su tu-dan po dan, dan po dan...  
 
...poplava kupaone...da, samo to mi je još to trebalo, da ne bude dosadno...fuck...fuck...fuck...i preko 2 soma za novu mašinu..sjajno...dok ne završim u buksi, zbog nedozvoljenog minusa...tko ga jebe, barem su stan i hrana free..  
 
..i za kraj, neke nas stvari ponekad doslovno bodu u oči, a mi ih ne vidimo....
..i ne, ništa se ne može isforsirati...
.sve dođe samo od sebe ili ne dođe...
...i teško da pozitivne misli rađaju pozitivnim djelovanjem...sve manje vjerujem u to...ili su moje misli fakat u velikom kurcu...
 
...i što više mislim da dolazim k sebi, to sam si sve dalja...izgubila sam taj fini touch sa samom sobom, možda ga nisam nikad ni imala,ne prepoznajem se, ne poznajem se, ne znam kako ću reagirati, ne znam jel to ispravno, ne znam više ni što osjećam../zato oprosti, ti i svi/...
jedino me brine što sama sebi neću nikad oprostiti- što se ne poznajem dovoljno... ili sam možda samo neizmjerno tužna, pa sa suzama dolazi i ta misao? ne znam više...
..ili me zbunjuju telefonski pozivi osoba koje zaista ne znam zašto me žele?koji ću im kurac ovako sjebana?mogu ih samo izmučiti...i ostaviti, kao što sebe ostavljam, s rupama na cesti, probušenih snova i rasplinutih misli...zakrpanog srca jedno sto hiljada puta...bezuspješno, naravno...
 
..i sad mi prolazi glavom misao:"dobro, koji ti je kurac? ne pretjeruj..i ušuti više..." ...i ono što sada ni malo ne želim su vaše utjehe...nemojte me tješiti..jer sve ipak je tako crno, znam da će sutra biti bolje i znam da sam sjebana...
 kraj...    

ehhehe... reći ću ti što da mi skuhaš kad ću ti dolaziti na ručak... no, morati ćeš sama sebi oprostiti kad, tad... a bez crnog ne bi bilo bijelog... ;-)

onda bolje da je forever sivo...jer nikakvo bijelo ne može pokriti trenutno crnilo (i ne zbog jebenog ručka)!