Dati dio sebe...

Ima dana kada baš poželiš razgovarati.Onih dana kada se osjećaš tako sam i mali.I kada kišne kapi svojim taktom još više daju osjećaj samoće.Ni knjiga, ni najdraža tiha glazba, ona koja ti uvijek vrati mir ne pomažu.A tada misli odlete...i opet tamo kamo nesmiju...Sjetim se prvih ljubavi, onih dječjih.Kada je tako mlad i dječje neiskvaren pozvonio, nestrpljivo čekajući da se pojavim, moleći Boga i sve svece da ne izađe netko od mojih roditelja.A kada sam se pojavila, široki osmjeh i riječi:"Hej, došao sam po tebe, uzmi koturaljke i idemo!"Držali smo se za ruke, jureći ulicama.Nismo nikog primjetili.Samo su srca glasno kucala.
Eto, ja jučer kupila role.Možda netko pozvoni.Ma tko mari za godine, važno je biti sretan i bezbrižan ;)))

;)), pa naravno!

Vidis kako je to cudno, meni kazes jednu stvar, a onda odgovoris tko mari za godine.....mozda sam bas bio to ja....onaj koji je snizio kriterij tvojih godina, vjeruj mi, godine nisu za nista bitne.......
Pozdrav i odlicno si to napisala
R

haj nepoznata usamljena zeno,pitam se zasto nam je bog dao sposobnost sjecanja.Dobro je da se mozemo sjetiti da smo ucili citati pisati,racunati ali zasto u samoci moramo misliti na izgubljenu ljubab.Zasto nam je dao svijest da cemo jednog dana umrijeti a neki odnas su umrli onog dana kad smo izgubili najdrazu osobu.Tijelo zivi,hrani se ide na wc a dusa je tamo kod onoga ili one koji su nas ubili.Zasto se nase misli vracaju uvijek bas tamo gdje netrebaju-zasto ocekujemo da ce nas netko spasiti iz naseg zatvora-kome je stalo do nas,dali cemo ikada vise osjetiti zivot za kojim patimo.