SVI SMO MI ISKRICE

Dok sam danas čekala autobus, zamijetila sam mladića, kako nožićem vrlo uživljeno reže li reže koru stabla na autobusnoj postaji. Zaboljelo me ( odavno sam osvijestila važnost svega stvorenog , našu međuovisnost, bez koje smo pojedinačno - amputirani ). Prišla sam mu. Imao je ružno lice i iako mlad ( oko 19 god. ), bio je star, mračan. Rekla sam mu da to ne čini, da je to stablo živo biće, na što se on brecnuo- kao "Šta je, ajde...", a ja nastavila: " Tako bi ti recnuo i koga drugog, zar ne? U osnovi toga je agresivnost."  I odmakla sam se. Promatrala sam reakciju: Neko vrijeme je mirovao, zatim je pogledavao deblo, pa "friževe" koje je učinio, pa malo mene, pa opet deblo i znala sam- taj dan i moje riječi nikada taj momak neće zaboraviti.
          I bi mi drago ... i zbog njega, i zbog tog dobrog, nijemog, drvenastog prijatelja, koje je i njemu tako nesebično pružalo hlad toga vrelog srpanjskog podneva.