moj svijet

 
Ti što letiš...,što se krilima oslanjaš o vjetar,
Što si me jednom na leđima svojim nosila,
i pogledom svojim uvijek me iznova pokosila,
ti...,ti si me sa sebe,tugo...odbacila...
 
I u najtamnije nebo letio sam s tobom,
zar je toliko potrebno bilo reći zbogom...
 
Zar je tako jako zabljesnuo taj grom,
što te otjerao da žudiš neki novi dom...
 
Padao sam tada kroz oblake nemile,
kapi mi ,poput oštrica, tarale oči...
No pao sam na tlo meko poput svile,
I ležao dugo,u tom nemiru...u noći...
 
Al sunce mi ponovo evo obasja lice... 
I probudih se ispod oblaka,plavoga neba,
koje sada posjećuju neke nove ptice,
što kliču da dalje,ipak sreću tražiti treba...
 
Letiš li još uvijek,pegazu moj...
 

:),ne želi joj to,ali...bio bi to slatki okus zadovoljenja;)