Moja riječ nema smisla...

...i po prvi put u tvojoj sobi ne osjećam samo sreću, ne osjećam samo entuzijazam, veselje i radost, ljubav...po prvi put zidovi su dobili i drugu nijansu,po prvi put nije sve tako savršeno...po prvi put pričaš o traumama prošlih veza...i moja iskustva su za njih mala beba...ni ti nisi uvijek haj, i ti imaš svoje bedove koje skrivaš iza konstantnog osmijeha...sad mi je lakše...
 
...kakve su to niti koje se nisu uspjele niti malo ispreplesti u toliko vremena? jel moguće da ljudi mogu zadržati toliki odmak?...iako pričaju o ljubavi..ja znam da te nisam nikada voljela, ali ti nisi ni svjestan da ni ti mene nisi nikada volio, uz svu priču o ljubavi...jer ti ne znaš voljeti, nikog osim sebe...a davanje je za tebe nepoznanica...i zato mi je najviše drago da je ta priča gotova i da nije bila bolna, ni za mene ni za tebe...zadržali smo ravnodušnost od samog početka...
 
...i ne želim dalje...ne želim u novu priču, uopće mi ne treba...sasvim mi je dobro ovako...i ne mogu vjerovati da iz dana u dan imam različite filmove u glavi...mislim, dobro dođe nečije rame da se nasloniš kad ti je teško (i kad nije), dobro dođe netko da se privije uz tebe u ovo vruće ljeto, lijepo je osjetiti nečiji pogled pun ljubavi na sebi, ali puno je ljepše biti slobodan i sretan, neopterećen prošlošću i budućnošću, nego tamo gdje sam bila...sa neznancem u krevetu, sa ledenim brijegom uz rame...