Sad kad si tu
Zvijezde mogu sjati i s naličja,
Mliječni put nek' promijeni smijer,
Sjeverni pol nek' bude Južni,
Zemlja nek' okrene kontru...
Ma može nestati sve, i opet početi iz početka, jer....sad si tu. Netragom nestaju čangrizavi ponedjeljci, usamljene subote i prazna ljetovanja. E da, i more je drugačije plavo... i tišina stana se više ne čuje... plišani medo već odavno spava na polici a neke nove boje se smiješe iz mog ormara. Ni slike moje više ne plaču, glina se tako besramno daje prstima mojim a olovka mazno grli kilometre papira. I nema više neobjašnjivih suza, dugih lutanja bez cillja, traženja stanica kojih već drugi dan više neće biti. Ne postoje više ljetne noći ispunjene očekivanjem, unaprijed osuđene na propast, nema skrivanja od tuđih očiju, nema jecaja ugušenih jastukom. Nema očajničkih poteza za ubijanje samoće, nema buđenja u sobi ispunjenoj dimom zaborava...nema više ničega....
osim Tebe
05.08.2005. u 1:16 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar