Ženturača

Sutra je prvi dan školske godine i ja iz sjećanja iskopah jedan dan prije 7 godina. Dan kad je moj sin krenuo u školu. Što bi rekao Nele, pamtim to kao da je bilo danas......
Bili smo tada daleko, u zemlji gdje je sve raskošnije i gdje se oko prvog školskog dana napravi prava fešta. Svi budu nazočni: bake, djedovi, tetke, ujaci, strine..... Kako sam bila sama u dalekoj zemlji, mom sinu nije došao nitko. Osim mene. Malac nije trebao biti Ajnštajn da skuži kako tu nešto nije u redu. Dovoljan je bio pogled u školski hol: druga su djeca bila okružena obožavateljima. On ne... Osim mene nije imao nikoga. I ne znam kako sam onomad bila tako slaba da se njegov tužan pogled reflektirao u mojoj glavi gdje je načinio takvu zbrku da ju pamtim i danas. Valjda se radi nekakvog prijeloma svijetlosti taj njegov pogled pretvorio u suze koje nisu prestale teći i kad smo došli doma...
Odvratan dan. A trebao je biti svečan.
Danas je sve drugačije. Opet smo sin i ja solo ali smo se promijenili. Navikli smo se na postojeće stanje, kroz godine smo ojačali obadvoje. Imamo tako puno prijatelja da bi onaj školski hol bio pun. A i rodbine bi se našlo... Zbilja šteta što se prave te školske proslave samo za prvaše. Tako bih rado ponovila onaj dan, čisto da sinu pokažem i dokažem da više nismo sami.

tvoj sin to sigurno zna i bez posebnih pokazivanja i dokazivanja.

znaš da samoća neki put i nije loša, donjela vam je bliskost zajedništvo, ono što u običnim uvjetima grupe ne bi nikad imali.. mora neki put i tako bit..

zna on to nemoras mu dokazivati,