Dnevnički zapisi malog zelenog brodolomca izgubljenog na Zemlji

Ove godine nisam uspio dogovoriti zajednički odlazak na more sa prijateljima i poznanicima pa mi nije preostalo ništa drugo nego da na more odem sa roditeljima. Mislim, pokušao sam se nekako izvući od toga, ali moj stari je osoba koja ne prihvaća "NE" kao odgovor pa sam na kraju ipak morao poći sa njima.
Utorak - dan prvi
Dan je započeo pakiranjem stvari koje će nam biti potrebne i "potrebne" na ljetovanju. Mama je, po običaju, pokušala ponijeti što više stvari, a tata se zabavljao odbacivanjem i ismijavanjem njenih ideja uz neizostavno "Idemo! Idemo!". Njegove ideje se, naravno, nisu odbacivale pa smo tako na more ponijeli bicikl i čamac na napuhavanje. Ja sam se za vrijeme pakiranja obrijao i odrezao dlake koje su mi virile iz nosa. Tko zna, možda mi se na moru osmjehne sreća pa upoznam neku žensku. Nakon par sati spremanja i natezanja, konačno smo krenuli iz Zagreba. Uslijedila je kratka, ali slatka vožnja po našim novim autocestama do trajektnog pristaništa. Dragi naši građevinci, svaka vam dala ! Da sve ne bi bilo baš idealno, pobrinula se osoba koja je sastavila vozni red trajekta. Naime, trajekt nam je zbrisao praktički ispred nosa ! Vrijeme do dolaska idućeg je nekako trebalo ubiti, a ja sam se, naravno, odlučio za svoju omiljenu zanimaciju na otvorenome: promatranje žena. Poslije polusatnog čekanja, dosadne vožnje trajektom i otočkim cestama, konačno smo stigli u kamp. Međutim, čekanju tu nije bio kraj. Uslijedilo je novo gubljenje vremena i živaca jer je stariji par pridošlica iz EU inzistira da osoblje kampa provjeri da li je mjesto, koje su odabrali za postavljanje šatora, slobodno. Baš su komplicirani ti europljani. Zar nisu mogli jednostavno doći i zauzeti mjesto zdravo seljački kao što to svaki put učinimo ja i moji starci kad se riješimo papirologije? Ta stara i prokušana metoda zauzimanja mjesta uvijek pali. Zapravo, palila je sve do sada. Našli smo pogodno mjesto i počeli smo slagati šator kad se pored nas stvorio ogroman tip, okružen gomilom klinaca ( neš' ti junačine ! ), i prosrao nešto na njemačkom. Svi smo ga blijedo pogledali.  Moj stari je pokazao na zemlju i tipa pitao "Tuuuu?". Tip je na to opet nešto prosrao na njemačkom i otišao, a mi smo nastavili graditi šator. Kad je šator skoro bio gotov, od nekuda se pojavila žena okružena istim onim klincima od maloprije i počela nešto drobiti na njemačkom. Tu je meni pukao film pa sam ju pitao "Du ju spik ingliš?". Naravno da je spikala ingliš. Još kako ga je spikala ! Da nisam znao da je Njemica pomislio bih da je Engleskinja. Ukratko, žena mi je objasnila da je cijela parcela ( ?!?!?! ) njihova i da tu ne možemo postaviti šator. Kad sam to rekao starcima, prvo je eksplodirao moj stari. Počeo se derati i mahati čekićem po zraku. Naime, žena je došla baš dok smo zabijali klinove od šatora u zemlju pa moj stari nije stigao ispustiti čekić iz ruke. Nakon toga je pukla i moja stara ( neće njoj, rođenoj Zagrepčanki, neka šuša iz njemačke vukojebine određivati gdje će postaviti šator ) pa je situacija počela mirisati na međunarodni incident. Tu je uskočilo ono dvoje Nizozemaca, zbog kojih smo pola sata čekali na recepciji, i velikodušno nam ponudilo da kampiramo pored njih. Budući da nismo vidjeli drugi izlaz iz ove neugodne situacije, prihvatili smo njihovu ponudu. Kad je šator konačno bio postavljen, pošli smo na kupanje da zaboravimo neugodnosti koje smo imali. More je bilo ugodno i toplo i činilo se da će takav biti i ostatak našeg boravka na moru. Međutim, taj osjećaj je trajalo sve dok se ponovno nismo vratili u kamp. Na našem starom mjestu, šatore je postavilo troje mladih Talijana ( frajer i dvije zgodne ženske ) koji se uopće nisu obazirali na primjedbe Nijemaca. Ukratko, ispali smo kreteni u vlastitoj državi ! Osim toga, imati Talijane u susjedstu nije nešto što bi poželio čovjek koji se na more došao odmoriti. Već prvu noć su se pokazali kao užasni susjedi jer su glasno blebetali dugo u noć. Posljednje čega se sjećam, prije nego što sam konačno uspio zaspati, su kapi kiše koje lagano bubnjaju po šatoru.
Srijeda - dan drugi
Iz kreveta sam se izvukao oko 11 sati, a kiša je i dalje neumorno padala. Prije jutarnjeg pranja sam starom morao pomoći skinuti bicikl sa auta. Dok smo radili, prišla nam je ona Njemica od jučer i rekla da moramo maknuti auto jer oni danas odlaze. Odgovorio sam joj: Vi vil muv it ! Hrvatski prijevod bi glasio: Nadam se da uživate u ranojutarnjem zadahu iz mojih usta ! Kad sam za doručkom priopćio "radosnu vijest" o odlasku dosadnih Nijemaca svojim roditeljima, oni su opet eksplodirali i počeli bjesniti na njih. Meni je cijeli taj cirkus počeo ići na živce pa sam nakon doručka, stazom uz more, krenuo prema grada. U gradu sam najprije razgledavao rivu, ali mi je to brzo dosadilo pa sam krenuo prema unutrašnjosti. Dok sam tako istraživao ulice i uličice, pored mene se zaustavio auto u kojem su bila dva tipa i dvije ženske. Tip na mjestu suvozača me na engleskom pitao da li znam put do trajekta. Joj ! Od tolikih ljudi na kugli zemaljskoj on za put ide pitati malog zelenog brodolomca s Marsa. Jedna od najgorih stvari koja se bilo kojem čovjeku može dogoditi u životu je da mene pita za put. Čak niti u Zagrebu ne znam objasniti kako se dolazi do nekog odredišta iako bih bez problema sam uspio doći do njega. Međutim, nikako se ne mogu riješiti loše navike da ljudima pokušavam pomoći da stignu na svoje odredište umjesto da im jednostavno odgovorim "Neznam!" i odem svojim putem. Ukratko, odverglao sam što sam imao za reći i pustio ih da se snalaze sa mojim uputama kako znaju i umiju. Uopće se ne bih iznenadio da su na kraju završili u Mrduši donjoj. Na povratku u kamp sam odlučio zaviriti u njegov FKK dio. U taj dio kampa se, inače, ne smije ući odjeven, ali s obzirom da je vrijeme bilo prohladno, svi su bili obučeni pa jedan voajer poput mene može proći potpuno neopažen. Iskreno govoreći, potajno sam se nadao da ću naletjeti na golu žensku, ali uspio sam naletjeti samo na golog frajera. Nevjerojatno je kako neki ljudi dobro podnose hladnoću ! Kad sam se konačno počeo vraćati prema našem šatoru, kiša se pojačala i počeo je puhati snažan vjetar. Sva sreća da sam imao kabanicu ! Da sam imao kišobran bio bih mokar do gole kože prije nego što bih prešao 10 metara. Ovako sam uspio stići čak dok šatora prije nego što sam shvatio da sam mokar do gole kože. To mi je bio već treći put da sam pokisnuo u tri tjedna. Ako nastavim kisnuti tim tempom, ove godine mi je upala pluća zajamčena. Nakon ručka sam prilegao i prespavao cijelo poslijepodne. Kad sam se probudio, kiša je prestala pa sam sa starcima pošao u šetnju. Prije polaska mi je moja brižna majka uvalila "malo vitamina" tj. jabuku iz našeg vrta. Čini mi se da su je ubrali malo prerano jer je bila toliko kisela dasam od nje izgubio veći dio osjeta okusa na jeziku. Poslije šetnje nas je stari počastio večerom u restoranu sa lokalnim specijalitetima. Vjerojatno da ne ispadne da baš svih 365 dana u godini mama mora kuhati večeru. Kada je jelo stiglo, po običaju sam navalio na njega kao da tjedan dana nisam ništa jeo. Međutim, juha je bila kipuća što sam shvatio tek kad sam žlicu stavio u usta. To nisu mogle izdržati niti najizdržljivije osjetilne bradavice na jeziku koje su uspjele preživjeti onaj užas od jabuke. Konobari su mi sada slobodno mogli servirati krepane šišmiše u umaku od žabokrečine kao glavno jelo, a ja bih to smazao u slast kao da jedem pohanu piletinu. Nakon večere smo skoknuli u marinu gdje su se moji starci prepustilisvojoj omiljenoj zanimaciji na otvorenome: promatranju jahti i maštanju kako će jednog lijepog dana oni kupiti jednu takvu. I tako već 29 godina. Iscrpljeni od šetnje i prežderavanja, vratili smo se u kamp i odmah pošli na spavanje. No tu su opet uletjeli neizbježni Digići koji su, čini se, jedva čekali naš povratak da počnu blebetati. Došlo mi je da izletim iz šatora i da se životinjski izderem na njih, ali u zadnji čas sam se sjetio HTV-ove reklame koja od nas zahtijeva da budemo ljubazni i nasmješeni pred stranim turistima. Zato sam zamislio kako bejzbol-palicom premlaćujem osobu koja smislila tu reklamu iodmah mi je smješak došao na lice. Nakon par sati slušanja laprdanja na talijanskom, konačno je zavladala tišina. Digići su pošli na spavanje ! Konačno mogu u miru zaspati ! Na moju veliku žalost, tišina je kratko trajala jer su se sa noćne šetnje vratili Zagrepčani koji su se tog poslijepodneva ulogorili 2 metra od mog šatora. Tatica i njegov pametni sinčić su zaključili da je noć idealno vrijeme za filozofiranje o smislu života pa su se raspričali dugo u noć. Tko će kome, ako ne svoj svome !
Četvrtak - dan treći
Probudio sam se u neindentificirano doba dana ( sigurno je bilo jako rano jer je u kampu vladala tišina kakva postoji samo na grobljima ) i sa užasom sam shvatio da mi je dio kreveta mokar od kiše koja je padala cijelu noć. Nekako sam se sklupčao na suhi dio i nastavio se izležavati jer sam bio potpuno iscrpljen. Kad sam konačno odlučio ustati, ustanovio sam da je tek pola 8 ujutro ! Užas ! Međutim, tada je uslijedila jedna jako dobra vijest. Moji starci su zaključili da smo mokri do gole kože ( jer je stanovita osoba muškog spola smatrala da su vreće za spavanje nepotrebne na moru ) i da se moramo vratiti u Zagreb. Jupi !!! Pomažem starom da na auto postavi bicikl i čamac na napuhavanje. Upotrijebili smo ih točno nula puta. Starci se, po običaju, svađaju dok spremamo stvari. Uopće mi nije jasno kako su tolike godine izdržali zajedno. Pozdravljamo se sa Nizozemcima i žurimo na trajekt. Za par sati stižemo u Zagreb. Dvjestotinjak kilometara u jednom smjeru, dvjestotinjak kilometara u drugom, dva dana nespavanja i smrzavanja i sve to da bih se jednom ( velikim slovima: JEDNOM ! ) okupao u moru.
Petak, subota, nedjelja
Pokušavam se naspavati i oporaviti od posljedica "godišnjeg odmora". Ozbiljno razmišljam da šefovima ispričam svoju tužnu priču. Možda se sažale nad mojom hudom sudbinom pa me dodijele još koji tjedan godišnjeg.
Ponedjeljak-petak
Ponovno sam na radnom mjestu. Dok sjedim za računalom i pravim se da nešto koristno radim, a zapravo spavam otvorenih očiju, polako počinjem shvaćati da je radno mjesto savršeno za odmor. Kome uopće treba godišnji kad je radno mjesto pravo mjesto za veliki odmor !

S obzirom da mi pojedini članovi Iskrice prigovaraju da sam previše pesimističan i da su mi zapisi u weblogu predugi i dosadni, odlučio sam napisati skraćenu i optimističnu verziju zbivanja na godišnjem umoru... ovaj odmoru. Ljetne radosti su započele već u trajektnom pristaništu. Sve oko mene je bilo puno cura u vrućim hlačicama i ljetnim haljinicama. Okružen ženskim nogama, guzama i grudima u dubokim dekolteima ( gotovo ništa ispod trojke ! ) osjećao sam se kao u raju. U kampu sam odmah ugledao curu u tangama, a malo kasnije i žensku u Evinom kostimu. Onda su tu bile i one
dvije Talijanke što su kampirale pored nas. Jedna je imala velike grudi, a druga veliku guzu. Ukratko, bio je to godišnji za pamćenje !