pisati pisma, pričati priče

Ima kuća uvijek ima kuća Kad si sa mnom - ti si moja kuća Kad te nema - kuća mi samoća
U "Kući veličanstvene izolacije" Edne O'Brien, tužna žena srednjih godina zaljubljuje se u bijesnog muškarca kojeg, zbog terorizma, traži britanska policija. Priča je, naravno, zamršena. Ali, kuća zbližava ovo dvoje nespojivih, kuća hrani i čuva njihovu ljubav.
U jednoj drugoj priči, istinitoj i životnoj, on počinje graditi kuću na obali. Ostavljen od žene koju je, kako je govorio, gradio do tada. Da li bi poginuo da je nastavio oblikovati njezino tijelo svojim žuljevitim prstima građevinara? Ili bi se to dvoje zaljubljenih naselilo u malu i osamljenu kuću na obali? Život je pisac talentiran do boli. Kraj ne znamo sve dok ga ne napiše. A onda nam više i nije važan, jer smo ga - proživjeli.
Ima kuća uvijek ima kuća. Dugo već nisam poželjela živjeti s nekim. Znam puno o tebi. Neuredan si. Grintav. Uplašen. Bijesan. Stisnutom se šakom daješ mom trbuhu, kao dijete koje je greškom izvan vode. Dugo već nisam, ali jutros sam zatekla svoje prste u krivolovu. Hvatali su tebe koji je otišao, po krevetu koji je ostao. Loš znak. Ili - živ znak. Da mi je doznati što li je onom talentiranom piscu na pamet palo? 

"Život je pisac talentiran do boli" - možda si preskočio taj odlomak:)))