svaschtara

Rodio se jednog hladnog dana, u svijet hladnoće je došao. Bio je dijete sretnog lica, bio je dijete vedrog osmijeha. Sve je to trajalo kratko, možda i prekratko. Ubrzo mu je otac obolio, u nekom svom svijetu njegov je otac sreću našao. Kada se tek s time pomirio na drugi svijet mu je otišao djed, a za njim i tetak. Sve se to brzo odvilo da nije shvatio, da mu se i bratić ubio. Kada je napokon shvatio i sa tugom se pomirio. Ponovno sunca sjaj i miris cvijeća osjetio, napokon mir spoznao. Nešto se desilo.
Majka je kraj njega sjela, o bolesti svojoj pričala, svoju bol skrivala. Ali on je njezinu bol osjetio, sa njom polako umirao. Njezine oči svoj sjaj su izgubile, sredstva protiv bolova svoj danak su uzela. I sve bi bilo tako lijepo da je u bolnici nije morao gledati, da svoju tugu i svoj strah skrivao nije, da se pred drugima lažnim smiješkom smijao.
I sve je to trajalo do jednog uskrsnog jutra kada mu je teta u sobu upala, zagrlila i kroz jecaje mu rekla. Mama ti je mrtva. Na te riječi ravnodušan je ostao, tugu ni bol osjetio nije, u strop je gledao, jutru se nadao, buđenje iz tog sna iščekivao. Jutro je došlo i tup osjećaj ga je pratio. Do mrtvačnice tijelo mu je drhtalo, još uvijek buđenju se nadao. Kada je u mrtvačnicu ušao, kada je na mrtvačkom odru majku vidio, kada je vidio njezine ruke, ruke zgrčene u agoniji i boli, kada je vidio jedno njezino oko zatvoreno, a drugo poluzatvoreno. Oko koje ga je gledalo mrtvačkim sjajem tada je spoznao. Spoznao je da iz ovog sna buđenja nema. Kada je nadgrobna ploča tijelo njegove majke pokrila, izgubio je toplinu, izgubio je sigurnost, ali suzu pustio nije.
Polako se sa svime mirio, sa nesigurnošću u drugima toplinu tražio, ali ono što mu je trebalo nije našao. Godine su polako prolazile, svaki dan je u njegovim ranama bol budio, ali suzu pustio nije. Zadnju godinu toplinu je našao, dodir tuđe ruke je podnio, sa strahom joj se predao, silno se promijeniti želio. Možda se nekima hladnim činio, možda se nekima čudan činio, ali napokon je neki mir našao, u sebi sigurnost probudio, suzu je napokon pustio. Nije ni bio svjestan topline dok je opet nije izgubio, dok ju je svim silama vratiti želio, i dok je opet vratio nije, ali ipak, suzu je opet pustio.
Iako je toplinu opet našao još uvijek ga rana boli, jer on želi da voli i da njega vole. Želi nečiji dodir, želi da zna da je živ, želi da spozna da ovo ipak nije san. Otkad je suzu pustio noći budan provodi, tjeskoba ga obuzima, bespomoćan se osjeća i suzu za suzom lije. Osjeća kao da pluta na valovima zaborava, ne smije se pomaknuti da ne potone, jer to bi za njega značio kraj. Zato, riječ utjehe mu recite, dodir svoj mu podarite da spozna da je živ, da nekog kraj njega ima i pustite ga da plače. Da plače i svoju bol olakša, da ga toplina ugrije. I možda sve to napokon prođe i možda stvarno sretan postane. On samo želi da ga netko razumije.

eto zašto mi osmijeh skriva suze..

hvala.. :)

naravno da je lakše plakati s nekim.. ali nekad te i to rame za plakanje zbog toga još više povrijedi..

:) imaš pravo! opaka računica..

znaći.. iz svega toga mogu zaključiti da bolje biti sam radi opasnosti od dehidracije? ;)

pa svakako, u potpunosti se slažem da razmjenjivanje fluida zdrava stvar.. ali brate i to zna biti naporno.. :)

:) pa vidi se da ti puno uživaš..

pa nemoj mi sad postajati tužan!! vidi ja se smiješim.. :D

da li sada moram promijeniti vrstu napora ili predmet napora? :)

dobar odgovor..najbolje je tako.. promijeniti oboje uz mogućnost kombiniranja.. :)

ma nemoj se sekirati, necu tebe kriviti ak krene loše..

zelja ispunjena. ima nas koji te razumiju. mali lud

znam..idem vanka malo se izmorit..naći neki kvalitetan napor.. 'noć :D

e dobro sam reka, mali hm ...!

tko od nas ne želi biti sretan, utješen, i da ga netko razumije?-:)

svatko to želi.. samo ljudi nas često krivo razumiju.. :)