Dati dio sebe...

Kada nevidljivi lešinar života počne bezosjećajno kidati još živo meso, ustajem i idem dalje.Ne, neće me slomiti ovdje, na pola puta do onog za čega živim!Svakim danom mrvicu me je manje, ali sam snažnija i jača nego ikad.Živjeti za ljubav, za osjećaj pripadnosti voljenom biću...Živjeti za toplinu davanja i primanja, za polusneni osmjeh na umornom licu nakon napornog dana.Za iskricu ljubavi u oku koju može prepoznati jedino osoba zbog koje je ta iskrica rođena.Kada god se taj tren bude dogodio bit će me još uvijek dovoljno da ga prepoznam i ne dozvolim da prođe kraj mene i ugasi se zauvijek!

nemoj pazit ;-p nać će se već put prave iskre do tvog oka iz tvog oka, samo oko s iskrom ugleda iskru u tuđem oku :) A nikad te nije niti mrvicu manje, možda jedino ako se udaljuješ od sebe nekak, pa je i pogled drugačiji, ali opet dovoljno širok čim vidiš što se događa. :)) Ljubav nije borba. Ljubav se smije i veseli i ljubi. Mhmm :)

meni oko od iskrica suzi:-))

:-))