pisati pisma, pričati priče

"A onda sam čekajući smrt da te konačno makne s moga puta I mene udalji s tvoga u neki sretniji svemir začula kako me zoveš Odnekud iznutra iz tame koje se bojim ime je kao nemir po mojoj koži tuklo - Hajde, otvori srce, gdje drugdje da postojim! - tvoje me riječi zasjekoše ko igla podbuhlo i muklo I samo sam se digla (što drugo mogla sam) i nastavila dalje već rastvorenih grudi Ko tramvaj noćni kojim voze se rijetki ljudi"
Malo ili nimalo vozim se tramvajem, nešto zbog dugogodišnjeg života u gradu bez tramvaja, a nešto zbog ljubavi prema automobilima i slobodi i brzini kretanja koju oni omogućuju. Ali, volim tramvaje, volim život kojeg pronose gradom, mlade ljude koji njima upravljaju, nekad nervozno i nespretno, drugi puta smireno i nježno kao da umjesto tramvajske ručice drže ruku svoje voljene (ili voljenog, svejedno).
U tramvaju sam, još gotovo djevojčica, naučila lekciju o tome koliko mi nedostaje ženskog samopouzdanja. Prijateljica i ja bile smo naslonjene na sam kraj prikolice kad je, muškarac koji se pored nas uspinjao u tramvaj, zastao zagledavši se u - moje noge. Obje smo se zaustavile u razgovoru. Gledala sam njega, nju, da bi na kraju i sama spustila pogled k svojim nogama. Kratka suknja i visoke pete iz perspektive tramvajskih stepenica pružale su nešto što je muškarca zbunilo. A ja sam pomislila - sigurno mi se poderala čarapa! Nikad neću zaboraviti smijeh moje prijateljice kad sam je zamolila da to i ona provjeri, jer ja nisam uspjela naći poderotinu. - Glupačo, rekla je smijući se, zar ne shvaćaš da ti je gledao noge!
Više godina kasnije, nakon noći lude strasti s muškarcem koji je tog jutra odlazio na neko dugo vrijeme u jednu arapsku zemlju, još mirišući sva po željama, dodirima, sokovima, ušla sam u tramvaj. Trebalo mi je svega nekoliko stanica do kuće, ali tih nekoliko stanica postalo je - cijela vječnost. Muškarac za muškarcem, mlad, star, srednjih godina, ružan ili lijep, svejedno, svaki muškarac koji je ušao u tramvaj zurio je u mene. Svi su nepogrešivo znali što sam radila prethodnih sati. Kako? Po čemu? Po licu koje je još čuvalo doživljene užitke ili po onom što danas i znanost priznaje, a što oduvijek zovemo kemijom i što sam, poput svih kuja ovog svijeta, lučila i nakon odvajanja od onog s kojim sam se tjerala?
Tramvaj. Ponekad pomislim na seks u tramvaju. To vrijedi i za vlak, avion, brod - sve što nas odvodi dalje i što nema stalno mjesto. Jer, stalnost nas plaši, život je u kretanju. A seks je jedina djelatnost koja premošćuje život i smrt.
Ne volim vulgarnost i nadam se da sam ovim logom uspjela ostati na njezinom rubu. Ali, ne volim ni pretvaranje, mentalnost iznad tjelesnosti, duhovnost iznad emocionalnosti. Svo četvero smo mi. Tijelom opipavamo stvarnost, a onda je um prevodi na jezik Boga, onaj kojeg govorimo u svom pravom domu. A osjećaj koji sve to prati je slovo duše, zato nekog volimo i kad nam ne odgovara, volimo ga ludo i umom i tijelom i duhom, samo zato što nam je dotaknuo dušu. Duše imaju svoje znakove raspoznavanja. U njihovom pismu nema gumica za brisanje.
Zato odlučujem ovaj log ostaviti kakav jest, dodajući samo da mi je, iako volim tramvaje, žao što često u životu sličim onom noćnom:
"I nastavila dalje već rastvorenih grudi Ko tramvaj noćni kojim voze se rijetki ljudi" 

Volim tramvaje. Ponekad čujem zanimljive priče. Ponekad trepćem kontrolorima :-)). Ponekad dođe pravi tramvaj baš kad kasnim :-)).

U tramvaju sam vidjela najljepšeg muškarca u svom životu .-)). Neku večer sam se gledala i cerekala sa prelijepim mladićem :-)). U tramvaju, narafski :-)). Volim tramvaje :-)).