Moja riječ nema smisla...

...hiperosjetljivost proizvodi padove...
nakon mounteverestskih uspona...višednevnih...

liježeš pokraj mene,rame ti dodiruje moj vanjski dio ruke i to je sav dodir tih trenutaka...
nema ni onog uobičajenog dodira mislima...praznina...

...očekujem da budeš moja misao, moja potreba, moje sve...

...i to i jesi..čak i tada...

dobro ne baš tada, tada, ali svakako koji trenutak kasnije kada me grliš tim istim nastavkom ramena i pokušavaš poljubiti..poljubac ti ne dam, jer on neće ispraviti prazninu od nekoliko trenutaka ranije...

neće ispraviti ništa..i ja takav polu-poljubac ne želim...

tvoj otrovni žalac je još u meni i ja to ne mogu..ne mogu prisloniti svoje usne na tvoje... i neću...

"ne da mi se ni živjeti, kad me ne želiš poljubiti"...zvuči predamatično,ali bilo bi lijepo i možda egoistično da tako zaista i misliš...svejedno, lijepo...možda jer to nikad nitko nije mislio, gotovo sam sigurna u to...a ni rekao nije...

prepuna dojmova otpijam gutljaj kave i pravim se ravnodušna...a nisam...ne potpuno...

i razmišljam kako bi se o svakom dijeliću trenutka dalo napisati stranice i stranice teksta,ali fali vremena...i možda malo volje...

zato neću...

Pozdrav tebi leptirice...:)))

i tebi siki, long time no see :)

Yes, it was a long, long time.....:)) Opet isti problemi...?

uvijek isti :P
ma šalim se...bolje je...al eto...poneka kriza, dobro dođe za učenje ;)

Da, svaka škola košta..:)..:(

i nek je tako ;)

Onda, kad će diploma?...:))):)))

..strašan tekst, piši.... ..nađi volju, vrijedi... ..i znam da i sama uživaš u svojim zaboravljenim tekstovima... ;)

..svaki tvoj blog je fotografija emocija, a fotke svi volimo čuvati... :)