Dati dio sebe...

Bila je to jedna sasvim zgodna ulica.U samom centru malog gradića, a tako mirna, tiha i zelena.Kroz nju je žuborila mala riječica, a svijetlo i sjene u krošnjama drveća mamile su nas djecu van na igranje.No ne želim vam pričati o ulici, nego o mom prijatelju Zokiju.
Bila sam jedina djevojčica u ulici, dječaci su uvažavali moje mišljenje jer sam bila malo starija i kao jedinu, držali su me na dlanu kao kap vode.Među tim dječacima bio je i Zoky.Mali mršavi dječak, sin jedinac bogatih roditelja.Od njega se puno očekivalo:satovi klavira, matemačari, modelarstvo,strani jezici i niz drugih školskih i vanškolskih aktivnosti.Bio je vječno bolestan, asmatičan, alergičan, mučilo ga je bronhitis danima.Živjeo je zatvoren u sterilnoj sredini svoje sobe,gledajući nas kako se bezbrižno igramo na ulici.Ja sam mu bila jedini dodir sa svijetom  te naše ulice.Zavidjeo mi je na igranju i normalnoj obitelji, a ja njemu na skupim igračkama i roditeljima koji su bili puni znanja, a ja sam za tim vapila.
Roditelji su mu kuhali neprivlačna i u dječjim očima potpuno nejestiva jela.Tjerali su ga da jede pune tanjure tih nedefiniranih svari, a nakon svakog obroka obavezna je bila čaša vrućeg miljeka sa šećerom.FUUJJJJJJJJ!!!Nije smjeo ustati od stola dok tanjur nije ispraznio, tako da je ručak po nekada trajao sve do većere.
Zavidjeo mi je na kući u kojoj se širio miris domaće juhe, finog i mirisnog pečenja i domaćih kolača.Zavidjeo mi je na većerima uz televizor i smjehu, ma mačkama koje sam uvijek imala i na slobodi.
Jedne nedjelje pozvali smo ga na ručak.Slasno je gutao specijelitete moje majke, nekoliko puta grabio još, a kada se vratio kući pričao je roditeljima kako je kod nas sve sasvim drugačije i kako "teta susjeda" jako fino kuha.Od tada je često bio kod nas na ručku.Dobio je na kilaži u kratkom vrenemu, a rumenilo je blistalo na njegovom licu.Puštali su ga na ulicu, jurili smo biciklima, loptali se, trčali.Alergije i astma su ga sve manje napadale.
Već tada sam shvatila da bogatvo nije sve u životu.a inteligentni i školovani roditelji nisu nužno i dobri odgajatelji.
Ulica je još uvijek mirna i zelena.Ali u ovom vremenu virlualnog života nema više djece i smijeha.Zoky je otišao u veliki grad i postao Veliki Čovjek.
Meni neki zavide na slobodi, a ja njima na obiteljskom životu.Sin mi zavidi što ne moram u školu, a ja njemu na školskim "brigama".I tako sve se vrti u krug...

Lijepa digresija,Bravo iz djetinjstva se kreće u nove pobjede! Sretno!!

Kad počneš uživati u onom na čemu ti drugi zavide dogodit će ti se ono na čemu zavidiš drugima. I tako u krug...

da,u krug..samo da nem se ne zavrti u glavi:-))pozdrav

Na prijelazu stoljeća, u doba kada je Mt. Washington dostizao svoju najveću slavu, u Indiji je živio dječak kojemu su se u meditaciji ukazali obrisi samostana na vrhu neke dalke zemlje. Poruka koju je zagonetna vizija prenosila ticala se misije koju će on, zano je to, jednoga dana trebati ispuniti. Mukunda Lal Gosh, poslije svijetu poznat kao Paramahansa Yogananda, bio je sin jednog od rukovoditelja željezničkog poduzeća Bengal-Nagpur; Odrastajući, upoznao je sviejt bogatstva i svejtovna uspjeha. No nije ovaj svijet bio taj koji je njega privlačio.
Od najranijeg je djetinjstva čeznuo za Bogom jednako snažno kao što drugi čeznu za ljudskom ljubavlju ili za svjetovnim priznanjima.