izmedju tijela i sna, ova je ordinacija.

Veseli me povratak lijepih rijeci. Vise nego li to izricem, slijedim pravila sto me lome na sitnice, umirem redom ovako:
rubensovi andjeli, crveni kao vatra strasti, i nebesko plavi, zracni, potom, svijet slika (put u slikama), punjene lignje, losos, parfe, bijelo vino koje nosim baki, ugodno druzenje s nepoznatima. smijesim se, veselo, zahvaljujem u sebi i smijem se naglas, Klint se penje na brda, povratak u sedamdesete...
pitam se kako mi daju jesti a ne daju mi glazbu, no pravila su pravila i tu se nema sto prigovarati. zadovoljno najeden, samo trenutak kasnije upadam u potrebu za reci, molim, ispricajte me za ovo sto cu sad reci, ozbiljno to mislim (plave i crne oci nanizane na koncu, razapete na mrtvim stupovima zicare, stoje pred sivocrnim pejzazem vulkanskog kamenja, ptica nema, previsoko je, i samo vjetar, jedna bubamara ispod kamenja, sumpor u oblacima, grlo se rascjepilo i glas puca do izrazaja, od tisine, u sebe i naunutra) nisam imao namjeru povrijediti, zadovoljno sjedec i uz smijesak padam u istom trenu u nedohvatljivu PRAZNINU oslobodjen svake potrage za smislom, izazov ostaje progutan u nestabilnom trenutku sada, prije kise, prije pada. Cekam., gdje su gromovi da me rastave od mene, da mi slome noge dokraja, cekam cekam cekam i znam da se dug vjestog prevarantskog uzitka nagomilao, samo cekam da se strese svom snagom... natrag, i ravno odakle je i stigao, iz mene meni. Jedinstveno.
 

uvijek se vraća tebi, u tebe! u tome i jeste jedinstvenost

hm, hm, da neobicno je to sve ipak, nije bas sasvim vise tako kako sam pisao, stvari trce brze nego li ih se stigne zapisivati katkad, a opetovanje nas mozda uvjerava u postojanje mogucnosti za gorenje, ili barem nemogucnosti izgaranja?

gorjeti možemo, izgarati ponekad a samo rijetki izrone opetovano iz - pepela

(opetovano ponavljam sonikjute - ...you'll never burn. that's the real promise, you get the lies, we get the fire!)

(-: sL?

nocka sL...