pisati pisma, pričati priče

Napisao mi je: "Hej, može li.. jedan blog o vatri, o vatri koja plamti u nama, koja, nažalost prebrzo izgori, koju nismo naučili održavati, bacati cjepanice na nju da traje i traje, koja plane kad se najmanje nadamo..."
I on i ja smo ljudi zraka. I dugo sam mislila kako je zrak najvažniji element - bez njega najbrže umiremo. Ali, izgleda kako smrt nije mjera života. Smrt je samo događaj unutar života, dobar ako je život takav bio, loš ako ga uopće nismo živjeli. Toplina i vatra mjere koliko smo živi.
Ali, u svom zračnom životu naučila sam da je voda najjači element. Voda - osjećaji - nesvjesno: to je ono što nas pokreće. I k tome još - nekontrolirano.
Vatra je neprijatelj vode. Vatra treba zrak i zraku je prijatelj. Vatra je ono što nas može učiniti jalovim, ali i natjerati našu unutarnju vodu da proključa ili se sledi, dakle, može nam učiniti gore od smrti - promijeniti nam agregatno stanje.
Budi moja voda. Prekrasan stih ružnog autora. Budi moja vatra. Ne daj da se ohladim toliko da umrem prije smrti.
Da, moj riječki prijatelj ima pravo: vatra ima svoja pravila gorenja. Plane kad joj se ne nadaš, isprži te kad, znatiželjno dijete, opipavaš njezinu svjetlost. Ali - kako je održati? Kako zaustaviti u sebi i u drugom taj plamen za kojim, u tunelu svakodnevnice, vapimo cijeloga života? Jedino tako da - budemo zrak. Sebe damo vatri, bez kalkuliranja, jer kako dozirati svoju muškost, svoju ženstvenost? Nikako. Dajem se ili se ne dajem. A kad se dajem, šapućem jedinu molitvu: neka onaj kojem se dajem bude dovoljno jak da me primi!
I to je sve. Osim, zaboravila sam zemlju. Ne, zemlju nikad ne zaboravljam. Toliko mi nedostaje da je, svako malo, izmrvim prstima.
Dakle, prijatelju moj, ne postoje cjepanice koje bismo mogli bacati u vatru ne bismo li je održali. Mi smo te cjepanice, naša tijela, naše duše, naši umovi, samo mi, samo mi, samo mi...I Bog je milostiv ako sretnemo nekog tko pristaje biti plamenom i sagorijevati nas, sagorijevati, sagorijevati...
Neka ti je sretno gorenje, neka mi je sretna vatra u koju sam uskočila!

Upravo kasnim na kavu, sve zbog tvoga pisanja :-)). I navest ću ovaj tekst kao ispriku :-)).

Hvala ;)

zaboravila si možda, jedno, vatra čisti najbolje od svega, sve dok ničeg više ne bude a ja se nadam da i nakon toga mogu goriti - polako - vječno

:-)