pisati pisma, pričati priče

Svako tamnoplavo kretanje na cesti nagovještavalo je tvoj dolazak: evo ga, ne, to nije njegov auto, evo - ovaj je njegov, ne, ni ovaj...stajala sam kraj prozora promatrajući ulicu. Odvojena od nje, visoko, visoko.
Ljutnja što nisi najavio zakašnjenje počela se penjati k meni, kat po kat, sve mi se više približavala. Odmaknula sam se od stakla koje mi te nije dalo i ušla u sobu. Neću te više čekati. Mrzim čekanje.
Prvo sam ja nazvala: dolaziš li? - Evo me, odgovorio si. Jesu li prošle dvije, tri, deset minuta, ne znam. Onda si nazvao ti. Potrčala sam k prozoru, vidjela te, portafon, jesi li čuo zujanje ulaznih vrata, jesi li ušao, gdje si...stubištem se nisi sam uspinjao - s tobom su išle, korak po korak, sve moje želje, sva moja čekanja. Teški korak onog koji zna kuda se uputio.
A dogovorili smo se da ćeš, kad stigneš pred zgradu, poslati poruku. Zaboravila sam to, puno je ljepših stvari ulazilo u mene te večeri, u moj um, moje tijelo, o da, i u moju dušu.
Jučerašnji je dan prošao u putovanju, predavanju, susretu s dragim ljudima i samo jednoj luckastoj poruci koju sam ti poslala ujutro i na koju nije bilo odgovora. Ali, nisam ga ni očekivala. Bila je to poruka na koju si odgovorio cijelim svojim tijelom još prije nego sam je poslala. I mobitel je normalno radio, stizali su pozivi i poruke, moj život mimo tebe.
Legla sam kasno, točnije - rano, bližilo se jutro. Cijelog sam te dana osjećala oko sebe, tvoji su otisci bili po svemu što me okruživalo. A oni koje nisam vidjela, oni u meni, unutrašnji - bili su gotovo opipljivi. Hvatala sam ih se, hvatali su me se, kao što se more hvata oko vesla, ne puštajući ga da izroni bez napora. Mobitel je i dalje radio.
Jutros sam nastavila veslati kroz ono zajedničko vrijeme i prostor prekjučerašnjeg dana. Na trenutak bih te ugledala, samo lice, samo oči ili pak samo osmijeh širok kao voda bez obale. Volim taj osmijeh, otvara mi te potpuno.
A onda su zazujale poruke. Nekoliko njih za redom. Druga me udarila radošću: tvoje ispisano ime i samo dvije riječi - tu sam. Gdje si? - pomislila sam. Nemoguće da si došao nenajavljen! A onda sam ugledala datum slanja poruke. 16. 9. 2003. i ranovečernji sat iza datuma. Bio je to neisporučeni sms od preksinoć. Zadržan negdje u prostoru kojeg nema. Sms koji si poslao prema dogovoru, u trenutku stizanja pred moju zgradu, a koji je odlučio opet mi te dovesti jutros:-)))
Tako mi je neisporučeni sms - isporučio tebe. Pošteno. I nije uopće važno što ne znamo gdje je, u kojem kutku svemira, čekao svo ono vrijeme između nas! 

"Cijeli moj život kao gomila slika razbacanih po stolu....Ti si moj album u kojem bi sve one pronašle mjesto.."
Eto,baš mi je taj stih došao na pamet...
Zaista lijepo napisano,sviđa mi se.
:))

Opet ja sa svojim nemaštovitim komentarima :-)). Prekrasno te čitati :-)).

teško da išta može biti tako nježno, svoje,duboko kao tvoji logovi...