Muha

Koliko li je nesretno, jadno stvorenje čovjek sa svojom potrebom za pozitivnim rješenjima , bačen u ovaj vječno uzburkani, beskrajni ocean dobra i zla, činjenica, promišljanja i suprotnosti! Stoljećima se muče i rade ljudi da odmaknu na jednu stranu dobro, na drugu – zlo. Prolaze stoljeća, i ma gdje, ma što dodao nepristran razum na vagu dobra i zla, vaga se neće pokolebati, i na svakoj će strani biti isto toliko dobra koliko i zla.. Kad bi se samo čovjek naučio da ne sudi i ne misli oštro i pozitivno i da ne daje odgovora na pitanja koja su mu zadana samo zato da vječno ostaju pitanjima! Kad bi on samo shvatio da je svaka misao lažna i pravedna! Lažna je po jednostranosti, zbog nemoći čovjekove da obuhvati cjelu istinu i pravedna je po izrazu jedne strane ljudskih nastojanja. Ljudi su napravili sebi rubrike u tom vječno pokretnom, beskrajnom, beskonačno smiješanom kaosu dobra i zla. Nacrtali su zamišljene brazde po tom moru, pa čekaju da se more samo od sebe tako podjeli. Upravo kao da nema milijuna drugih rubrika sa sasvim drugog stanovišta, u drugoj ravnini. Istina, te se nove rubrike izgrađuju stoljećima, ali su prošli milijuni stoljeća i još će ih milijuni proći.
Civilizacija je – dobro; barbarstvo – zlo; sloboda – dobro; ropstvo – zlo.
Eto baš to zamišljeno znanje uništava instinktivne najblaženije prvobitne potrebe za dobrim u čovjekovoj prirodi. I tko će mi odrediti što je sloboda, što je despotizam, što je civilizacija, što je barbarstvo? I gdje su granice jednoga i drugoga?
U čijoj je duši tako nepokolebljivo mjerilo dobra i zla da bi njime mogao mjeriti prolazne zamršene činjenice?Tko ima tako veliku pamet da bar u nepokretnoj prošlosti obuhvati sve činjenice pa da ih izmjeri? I tko je vidio takvo stanje u kojem ne bi bilo dobra i zla zajedno? I odakle ja znam da više vidim jedno nego drugo, nije li to zato što ne stojim na pravom mjestu? I tko je sposoban da se tako otkine pameću bar za tren od života da nezavisno pogleda na njega odozgor? Jedan je, samo jedan nepogrešivi vladalac, svemirski duh, koji nas prožima sve zajedno i svakog kao jedinku, koji u svakoga usađuje težnju za onim što je nužno, taj isti duh, koji i drvetu naređuje da raste prema suncu, i cvijetu naređuje da izbaci sjeme do jeseni i nama naređuje da se nesvjesno stišćemo jedan uz drugoga….

lijepo ovo :))