Apsolutno je apsolutno i...

Prišli smo krevetu s jedne i druge strane i istovremeno se sagnuli ispod njega. Ispod kreveta se nalazila mala kutiju koja umotana u plavi omot i vezana crvenom ukrasnom trakom, koja je završavala lijepom mašnom. Jedno je bilo sigurno, tu joj nije bilo mjesto. Marten me značajno pogleda, a zatim je polako izvuče i reče:
- Mislim da ovdje ima nešto za tebe.
- Molim.
Na to mi pruži malu posjetnicu koju ja nisam vidio s ove strane i sa ozbiljnim izrazom na licu mi je pruži:
- Adresirana je na tebe, ali mislim da kutiju ne bi trebali ovdje otvoriti.
Dohvatio sam preklopnu posjetnicu na kojoj je krasopisom bilo ispisano moje ime. Bila je vezana tankom crvenom trakicom kao i kutija, s istom ali puno manjom mašnom. Slova su bila ispisana jarko crvenom bojom. Kroz cijelo tijelo mi prođu trnci i tiho upitam Martena dok sam je promatrao:
- Da je otvorim?
Marten odmahne glavom:
- To ti baš ne bi bilo pametno. Bolje da to napravimo u laboratoriju. Osoba koja je ovo napravila, sigurno ima nešto protiv tebe. Nisam siguran da ti nije nešto podmetnula.
- Da. Ubojica sigurno zna dosta o meni.
- Najbolje bi bilo da odmah odemo do laboratorija.
- Može.
Pružim mu posjetnicu, a on mahne rukom jednom od forenzičara koji je u rukama držao plastične kesice u koji se spremao dokazni materijal. Nakon što mu ih on pruži kutijicu i posjetnicu spremi u kesice i pomno ih zalijepi na vrhu. Nakon kratke upute forenzičaru okrene se prema meni i reče:
- Idemo. Mislim da ovdje nećemo ništa više pronaći.
Klimnem mu glavom i krenuo za njim. Kad sam došao do svog automobila mahnem mu rukom da ću ga pratiti. Pogledao me na trenutak, a onda nakon kratkog razmišljanja reče:
- Vidimo se u postaji.
Pogledao ga i kad sam shvatio što mi je htio reći s tim, tiho ga upitam:
- Hoćeš da ja budem ispred?
- To ne bi bilo loše.
- Ne moraš se brinuti. Neću pobjeći.
- Vjerujem ti.
Znao sam da mi nije vjerovao u potpunosti, ali ni ja ne bih bio manje zabrinut da sam ja bio u njegovom položaju. Ipak bio sam prvi osumnjičeni i ne bi bilo dobro da mu pobjegnem. No ja nisam imao namjeru bježati, jer ovo je bilo previše osobna stvar. Želio sam raščistiti svaku sumnju u mene, a i otkriti kurvina sina koji je ovo napravio. Pokrenuo sam automobil i dalje razmišljajući o svakom trenutku od prošle noći, ali nisam mogao pronaći ništa sumnjivo. Cijelim putem do stanice, bezbroj slika mi se vrtio po glavi, ali ništa, baš ništa mi nije otkrilo nešto novo. Samo sam cijelim putem vidio Gvinino nasmijano lice i njene tužne oči, oči koje su me cijelo vrijeme promatrale i molile. Tek sam sad shvatio koliko sam je volio, ali je bilo kasno za sve. Izgubio sam je, izgubio sam je, a da joj iskreno nisam priznao da je volim. Udari sam bijesno šakom po volanu i viknuo svom odrazu u retrovizoru:
- Frank! Ti si jedna obična svinja!
No nije pomoglo, jer se nisam osjećao ništa bolje. Glas mi je zadrhtao i tiho izustim dok mi je suza klizila niz lice:
- Oprosti mi ljubavi. Oprosti mi ljubavi. Obećanjem ti da ću pronaći gada koji je ovo napravio.