KAD VRIJESAK ŠUMSKI CVJETA...KUTAK ZA POEZIJU I CVIJEĆE....

Ne, nemoj niti pokušavati, mene zavoljeti,
jer nikada  znati  nećeš  kakva sam stvarna ja.
Ne... nemoj, molim te, mene će mučiti i tebe boljeti,
ti i ne slutiš kakva je moja sudbina.
 
U tamnome, tajnom zakutku srebrnih  litica,
gnijezdo se moje uz oštricu stijene privija.
Tek krhko skrivalište, do naleta jesenskih vihora,
skromno prebivalište, do nadira snježnih oluja.
 
Ti ne znaš, da k'o nad  obzorom umorna ptica,
što doma nema ni  utočišta...
Ja uranjam u beskrajno sve, u  beskrajno ništa,
ja izmičem, bježim, ja odasvud odlazim, selim.
 
I nema za mene sigurnog  tla,
što svakim se korakom ne obrušava.
Tla kud bih sletjeti mogla,
niti kad najbolnije ili najsrčanije želim.
 
 Moj dom je sjenka  oblaka, moj dom je pusta pučina,
gdje  nema  ni brazde  broda,
 ni  traga jarbola.
 
Nego samo duboke vode modrina,
oluje znak, i sunčev trak, i fijuk vjetra, i potom,
tišina...
(JANAKI)

Zasto su ove veceri tako savrseni stihovi na iskrici? :)

moji su, u najmanju ruku, nedopjevani...:) o savršenosti...hvala..-:)... no, o tom potom...:)

Ali tako ostavljaju prostora citatelju da vidi slike svojim ocima... :)

Nevjerovatno je kako se uvijek prepoznajem u tvojim pjesmama...

zaista hvala, milans, ta ista pjesma je mjesecima spavala na logu janaki, ali tamo negdje na 3-4 stranici... gdje nitko ne zagleda...:)) evo, izgleda da ljude treba malo podsjetiti na ono što ti nešto znači...:))

a eto..uvijek se netko nađe :-)))))

hvala ti, zabranjena, to me veseli...:) ja sam baš nekako mislila, da se žene teško mogu u njoj pronaći...:)

ne bih rekla netko, već...Netko... i to nije izražaj moje uobraženosti...već kompliment ...Tebi...:)

Hvala ti...:-)))zašto Meni...

ovo je pjesma više svojstvena muškom nego ženskom stilu.... mislim da bi je mnoge žene smatrale pregrubom...:) pozdrav Tebi... pozdrav je duši koja prepoznaje raznorodne osobine, bez obzira na spol...:))

Da,tako bi se ja opisala...samo na puno "običniji" način :-))))
Svejedno,hvala...

ma, moj je način tako preprosto običan...:) samo izgleda neobičan, zbog ponekog malog žongliranja riječima...:)) a to se žongliranje nehotice desi svima, koji poigravanjem i preslagivanjem riječi, pišu poeziju...)

Jednom sam na glupo pitanje dobila divan odgovor...s tim se rodiš,uzgajaš i hraniš...i tada puštaš plodove...
Moje čestitke na tako priprosto običnom talentu...

talenat je danas upitna stvar...:)) sve i sva se trpa pod poeziju...:)) mogla bih i ja tako pisati do besvijesti... imam pjesmuljaka, složenih iz dosade, koji nisu puste pare vrijedni, ali bi sigurno bili pozitivno dočekani...:)) no, kada nešto napišeš iz dubine duše, bez obzira na talenat, vrednije ti je da se neko biće u tome prepozna...:))

Ja i pričam o toj vrsti talenta...ne o pukoj pjesmi,nego o riječima koje postanu dio mene,svih nas...

eeeh, to je ono vječno u nama, ono što posjeduje ili prepoznaje bilo seljak, bilo učenjak, to je božji dar...ali ja sam malo razočarana niskom razinom današnje poezije...:) moš' blebnut kajgod i to je kakti poetično...:)

Živimo u takvom ubrzanom svijetu,valjda...

nema više visokih mjerila... nekog Cesarića, Ujevića...tako je u svemu...danas svatko može izdati knjigu poezije...pa makar bila čisti blah, blah... evo ja ti sad sastavim espresso pjesmuljak: - u vrtu mome zelenom, maglica ljubičasto siva, nad krošnjama pluta, zakašnjeli oblak nebosklonom luta, putanjom nekom snenom, a lune kugla, sjajna i živa, u noćne prodire sjene, mekim dahom svjetlosti svoje srebrene, čaroliju vrta načas otkriva, načas skriva-...:)) pa i nije baš onaj fuuuj espresso....mogu ja i gore od ovog...:))))))))))

Iznenađujuće dobro, ne samo ova pjesma nego i ostale. Što se tiče gubitka kriterija... potraži nedavno izašlu zbirku pjesama SLAVUJEVAC. Ima uvod, čovjek pokušava uvesti reda u poeziju, zvuči prilično smisleno.