Muha

Večer se tiho predavala mraku. Nježno. Tog prosinca. Devedesetih. U glavnom gradu države Marije Bljuzge .Na metalnim banderama upalile se sijalice. Njihova svjetlost obasjala je prljav asfaltni put. Kanale pune smeća. Musave trotoare. Puhao je vjetar. Onaj sa sjevera. Rezač kostiju. Prokleto hladan. Ubrzavao je korake rijetkim prolaznicima.Zimski dan je, činilo se, bio kompletan. Samo na prvi pogled. U stvari, svakom je po nešto nedostajalo. Trotoarima i kanalima metla. Kolniku šmrk vode. Prolaznicima toplija odjeća. Vjetru više ravnog prostora. Višekatnice su mu sisale snagu. Kompletan je, čini se, bio jedino neobični prolaznik. Onaj što je išao kolnikom. Kaput mu je bio otkopčan. Košulja raskopčana. Stomak pun. Alkohola. Pravi utopijanac. Pjevušio je i štucao u nekom šašavom ritmu. Od zadovoljstva. Ili inata?Bila je to neka čudna idila. Blago rečeno. Između pijanice i smrknute okoline. Zakratko.Iza zavoja, velikom brzinom, izletio je automobil. Ogroman. Crn. Tamnih stakla. Naletio je na onog šetača. Odbacio ga u kanal. I, bez zaustavljanja, nastavio vrtoglavu vožnju. Nitko se nije okrenuo. Svi su nastavili svojim putem. Ljudi. Vjetar. Mrak. Prema noći.Ulica je sutradan osvanula u ljepšem ruhu. Očišćenih kanala i trotoara. Opranog puta. Zbog ubojstva na asfaltu. Često su ulice blistale tih devedesetih. U zemlji Marije Bljuzge.