iza sedam gora i sedam mora...

uživao je stajati nad loncima i tavama iz kojih je cvrčalo i klokotalo, nadviti nos nad mirisne pare koje su se dizale iz nedovršenih, ali prepoznatljivih jela. poput alkemičara, pripremati smjesu iz koje će, opijen, na uzavreloj površini, vidjeti tračak budućnosti, a ponekad i odsjaj prošlosti.

tri prstohvata metvice, zrno ljutog maslačka i čarolija počinje...

gledao je na površini sliku dvoje mladih ljubavnika: djevičanski sram djevojke zbog kojeg ga nije mogla pogledati u oči, vidio je njegov strah i ljubav kojom ju je pokušao umiriti kliznuvši niz njenu ruku prstima i primivši njezinu nadlanicu u svoj dlan. prepoznao je nestrpljenje zbog kojeg ju je ljubio polusvučenu. pročitao je, kao i sinoć, putokaze koje je nedvosmisleno nudilo tijelo voljene žene. osjetio je na svojoj usnici ugriz od kojeg su joj popustila koljena.

potekla mu je krv.

više nije mogao gledati, samo (o)sjećati: kad je otišla, godinama kasnije, pokušao je kipteću ljubav u sebi usmjeriti prema drugima. ciljao je njome, kao puškom, no svaki pokušaj pucnja završio bi tišinom. suzama natopljena municija njegovog srca redovito bi zatajila. a onda je promjenio oružje.

prsti su mu letjeli po tipkovnici mobitela, "mrzim te". kratko i jasno. broj je i tako znao napamet.

i tek što je poruka poslana, telefon mu je odgovorio reskim tonom.

"molim?", u glasu mu je odzvanjalo ime njegove mržnje.

"bok, tata."

"bože!", tišina, "oprosti, samo malo." pokušao se sabrati. "evo me, reci."

"kak to zvučiš, kaj se nekaj dogodilo?" pitao je djetinji glas.

"ma ne, ugrizao sam se za usnicu, pa mi curi krv. ništa strašno. kako si ti? kaj kod tebe ima novo?", još uvijek je tražio oslonac.

"baka kaže da mogu doći k tebi za tvoj rođendan, ako ćeš biti doma."

"jasno da možeš, sigurno. čuj, nemrem sad, nazvat ću te za par minuta, samo da si sredim tu usnicu, ide mi na živce. nemoj mi zbrisati van!", morao je kupiti malo vremena.

"dobro, bo'ok." rekao je klinac veselo i poklopio slušalicu.

može li ljudsko srce izdržati takvu silu? može li preživjeti taj okret, a da ne pukne? možda jedino ako odmah pusti jednu krajnost i čvrsto zagrli drugu. sjeo je na stolicu, pogledao telefon u svojoj ruci i napisao novu poruku.

"oprosti", 098 46 98 264.

CT i P_TS sorry na izbrisanim komentarima, ali pajk je bio u pravu... ima još do kraja.

eee, frajeru, sad si pretjerao, brisati pajkija?! a i taj- oprosti- ti baš ide.

pa mislim da je pajkiju brisanje dalo težinu, kaj ne?

xexe, drago mi baš da si odlučio lijepo to odradit do kraja kad je tak dobro.

nama mi druge TS, divo oprosti kaj mi se toliko sviđa tvoja pohvala i kaj misliš da sam frajer.
mogu ja i jače tipčine otpilit (ak me čuvaju četri malo jača specijalna policajca) hihihi...