iza sedam gora i sedam mora...

"Step one.
Tiptoe in hell for her."

- Belly -

- Što misliš? - pitao ju je ne svrnuvši pogled s granitne ploče.

- Niš'. - odgovorila je.

Držao je ruke u džepovima mornarskog kaputića, noktom kažiprsta čohajući već raskrvavljenu zanokticu na palcu. U ustima mu se prekomjerno skupljala slina koju je stalno gutao, kao da mu višak rečenica koje još nije smislio pokušava u tekućem obliku procuriti kroz usne. Biti u nerješivoj situaciji kojoj se nazire neželjeni kraj, bez jasnog obrazloženja, svakoga može učiniti pretjerano nervoznim.

Za razliku od njega, ona se doimala prilično mirno. Imala je samo jednu ruku u džepu, dok je u prstima druge držala cigaretu. Zavidio joj je na svakom mirnom dimu koji bi povukla i kroz nos ispustila u hladni zimski zrak.

- Kako "ništa"? - pomisli još nervozniji. Da se mogao koncentrirati, iz iskustva bi mu doprlo to da je ona već odlučila i sad smišlja kako mu tu odluku priopćiti. Ponekad se muškarcima žene čine puno mudrijima. Pogotovo mlade žene. Za muškarca, "ništa" je titrajući spazam želuca, drhturenje ruku, "knedla" u grlu i divlje jureći mozak.

- I što sad da ja radim? - prođe mu kroz glavu dvadeset puta u sekundi.

- Ništa! - odgovori sam sebi u jednako brzom, ali potpuno nesinhronom ritmu.

Prosinačko sunce nije baš grijalo, ali je srijedu popodne na Mirogoju činilo još mirnijom i tišom nego inače.

Unatoč suncu, njegova nervoza prelijevala se u prostor između onih nekoliko usamljenih spodoba koje su stajale, svaka pokraj "svog" groba. Ustaljena distanca između ljudi koji su se znali iz svakodnevnih viđenja bila je nekako narušena s ovo dvoje stranaca koji, evidentno, nisu komunicirali s uspomenama. Neke od spodoba bile su zahvalne na distrakciji od rutine. Otac i kćer? Brat i sestra? Muž i žena ili ljubavnici? Koliko god trivijalna, svaka je tema bila bolja od zatupljujuće tuge ili zaborava.

Bili su ljubavnici. Za šestodnevni, doduše intenzivni i vrlo romantični "virbl" razgovora, šutljivih šetnji, ljubljenja po parkovima i pod plahtama ne može se reći da je neka ozbiljnija veza. A s obzirom na jutrošnje otkriće, vrlo je malo vjerojatno da će njih dvoje ikada i biti u "vezi".

- U "vezi" - pomisli, "kao manekenka i nogometaš: 'viđeni su u subotu na špici kako razmjenjuju nježnosti, njegova supruga nije bila spremna komentirati'. Jebala te "veza" između dva jednostanična organizma.

Misli su mu i dalje nekontrolirano divljale, bez naznake da se kreću k nekom cilju.

- Oprosti, moram nešto govoriti jer ću se inače rasprsnuti! - reče u nadi da će mu zvuk vlastitog glasa prekriti zujanje osinjaka u glavi.

- Ne znam od kud bi počeo: od toga da sam te već jebao ili o toga da te želim jebati ponovo? - slušao je samog sebe, užasnut vulgarnošću riječi koje je izgovarao. Takve prostote, izgovorene od odraslih ljudi, bile su mu inače smiješne.
Ona se samo blago osmjehnula, povukla još jedan dim, bacila cigaretu u kanal i polako krenula hodati niz aleju. On se osvrne oko sebe kako bi provjerio gleda li ih netko i ponovo s nevjericom pročita ime svojeg oca na nadgrobnoj ploči.

- Zdravo mama, tata - pomisli, pa krene za njom.

Dok ju je stizao, jadao se sam sebi: "Kud baš meni? Kužim da se to moglo dogoditi frajerima koji su potrošili sve što hoda odavde do Beča. K vragu, ali ja sam solo već 15 godina?" A onda mu pred očima prođe slika njenog tijela od noćas: potpuno opuštena, samouvjerena žena ležala je na boku u potkošulji bez rukava, zgužvanoj tako da je otkrivala donji dio grudi. S prstima ruke povijene ispod glave mrsila je kosu, a drugom rukom čupkala dlake s njegovih prsa. Šutila je kao i maloprije. Na mladoj koži bokova i bedara odsijavalo se svjetlo vjetrom zanjihane ulične svjetiljke, a njemu se u nosnicama ćutio miris ulja za bebe.

***

Ujutro, dok je on kuhao kavu, ona se šetkala po stanu i razgledavala mnoštvo sitnica koje su bile izložene ili odložene po namještaju. Zatim je čitala naslove s hrbata knjiga i s vremena na vrijeme prelistavši po koju, pročitala posvetu ili ex-libris. Zatim su sjedili goli u kuhinji, pili kavu i gledali se u oči. Kad se lagano stresla od zime, otišao je u sobu po svoju košulju. Stereotip o neodoljivosti ženskog tijela u prevelikoj muškoj košulji još je više bio naglašen njenim pomalo namrštenim licem. Poput djeteta kojem su uskratili najdražu igračku.

Kasnije, kad je u krevetu zapalila posljednju cigaretu iz kutije konačno je progovorila:

- Imaš krasan stan.

Nasmijao se.

- To misliš jer ne moraš živjeti u njemu - odgovori.

- Ne, zbilja mislim da je super. Sviđa mi se taj nedostatak koncepta, to je tako retro.

Osvrne se oko sebe ispuštajući dim preko njegovog lica.

- Gladna sam, hoćeš nam naručiti Rubelj?

- Ne, idem ja do dućana, pa ću ti nešto skuhati, to ti je isto veoma "retro" - reče već se ustajući s kreveta.

Dok se on oblačio, ona se istezala na krevetu podižući noge naizgled potpuno nesvjesna doslovnosti svojih poza i pohlepe u njegovom pogledu. Da nisu upravo vodili ljubav, imao bi ozbiljnih problema obući gaće i zakopčati šlic. To ga podsjeti na vrijeme kad je bio klinac, pa se nasmije sam sebi.

- Meni se smiješ? - upitala ga je.

- Ne tebi, nego sebi - reče već na vratima.

- Kupi mi cigarete, molim te - viknula je za njim i prevrnula se licem u jastuk.

Kad se vratio kući nje više nije bilo. Odlagajući vrećice na kuhinjski stol primjeti fotografiju s porukom napisanom na staniolu iz prazne kutije cigareta. Na fotografiji su bili on i njegov otac na stubama ispred ulaza u stari grad Korčulu. Snimljena je na njihovom zadnjem zajedničkom ljetovanju. Stariji muškarac u lanenom odijelu drži zagrljenog pubertetliju raščupane kose u majici s crvenom petokrakom i natpisom: "The Party is over" pokazujući mu nešto u daljini. Jahtu ili nešto takvo. Uz njih, na stubištu mimoilazi se gomila turista, a na vrhu sladoledar rastjeruje djecu koja su se skupila žicajući besplatnu kuglicu. Nebo je potpuno plavo i čini se da nema ni daška vjetra. Mora da je bilo strašno vruće tom čovjeku u odjelu. Prepoznavši fotografiju pomakne ju u stranu i pročita poruku:

- Ovo je moj dida.

Nasmije se prvo, pomislivši da misli na njega, a zatim ga presječe u koljenima i pridržavši se rukama za stol sjedne na rub stolice.

Mora da je satima samo sjedio i zurio u ništa, kad ga je prenulo zvrndanje mobitela. SMS je glasio:

- Dođi na Mirogoj u 15h, čekam te kod groba.

Otišao je u kupaonicu i hladnom vodom isprao lice. Nije pomoglo, prije nego se stigao nagnuti nad zahodsku školjku iz želuca mu je izletilo cijeli bućkuriš od sinoć. Ponovo se umio, ovlaš pokupio sranje s poda i oteturao u kuhinju. Iz kredenca je izvadio neku staru bocu rakije i nalio si u usta u nadi da će isprati okus bljuvotine. S flašom još u ruci, sjeo je za stol i iz vrećice izvadio kutiju cigareta. Odložio je flašu, prtljajući otvorio kutiju i pogledom tražio upaljač.

- Naravno da ga je uzela sa sobom - pomisli, na šparhetu zapali plamenik i približi cigaretu. Prstima protrlja osmuđene obrve, te povuče duboki dim.

Nekako se dovukao do auta i odvezao se na Mirogoj. Svježi zrak mu je ublažio mučninu, ali ne i grč. Kad je prilazio grobu, ona je stajala ispred.

***

Njezini su kratki i brzi koračići razbijali ritam njegovog hoda. Pokušao je čitati imena sa nadgrobnih spomenika, ali bi mu pogled stalno padao na njezina stopala u patkastim, šarenim cipelicama. Sunce je polako zalazilo i kroz gustiš kamena, stabala i grmlja naziralo se svjetlo treperavo svijeća.

Spuštala se večernja magla.
Kad su izašli iz groblja, bez okljevanja, nastavio je za njom na autobus...

Sjedio je za radnim stolom, pred upaljenim računalom, vrteći u glavi razgovor od prije par minuta:

- Jel se hoćeš razgovarati ili ne?
- Ne.
- I što sad?
- Ništa!

Sve lampe su bile ugašene.Plavičasto svjetlo ekrana i povremeni treptaj žara cigarete nisu obojali njegovo blijedo lice niti su suzbili mrak. Pomoćni krevet u radnoj sobi već je bio namješten, ali san mu je bio potpuno strana ideja.
Ona je ležala u njihovom krevetu i spavala. Ili je možda bila budna?

- "Ništa" je titrajući spazam želuca, drhturenje ruku, "knedla" u grlu i divlje jureći mozak koji vrti sto varijanti nikada izrečenih rečenica.
- I što sad da ja radim? - pomisli dvadeset puta u sekundi.
- Ništa! - odgovori sam sebi u jednako brzom, ali potpuno nesinhronom ritmu.

Popivši zadnji gutljaj, ustao je namjeravajući izaći. Tijelom uzburkani zrak otkinuo je laticu ruže iz vaze na stolu i ona je bezglasno dodirnula bijelu površinu. Kroz glavu mu proleti misao kako to i nije različito od zamišljenog događaja u svijetu zvukova.

Latice padaju tiho. Uvijek!

Neobična i time neoprezna misao privukla je pažnju žene za susjednim stolom. Razrogačenih je očiju gledala Ernesta kako odlazi iz caffea, brzo dovršila svoje piće i krenula za njim.
Nastavak jutarnjeg rituala zahtjevao je šetnju parkom nešumećeg lišća i nečujnih koraka. Puste stazice bile su odmor za potisnutu Ernestovu maštu koja je vapila za dopunjavanjem okljaštrenih doživljaja.

Preciznost komuniciranja mislima, kao i popratni, trajni misaoni šum, zahtjevali su maksimalnu koncentraciju. Svaka percipirana zvučna kulisa bila je nepotrebno opterećenje. Kako bi se riješili nepoželjnih smetnji, ljudi su prvo počeli upotrebljavati generatore ružićastog šuma koji su pokrivali sve zvukove. Ovo primitivno i samo djelomično efikasno rješenje zamjenjeno je temeljitijim u obliku posebno dizajniranog adaptivnog materijala. Ta tvar je reagirajući na podražaje mijenjala svoju strukturu i time spriječavala prenošenje vibracija. Primjenjivala se u obliku premaza ili tankog filma na površini. Za stvari i bića nad čijim životom ljudi nisu imali kontrolu, primjenjivala se u obliku spreja, zaprašivanjem ili disperzijom iz malih naprava koje su bile na svakom koraku.

Nakon ljudi utihnule su i biljke, zvijeri i stvari.

Doslovnost misli dovela je do još jedne popratne posljedice: ljubavi su bile iznimno rijetke, ali zato i iznimno iskrene. Nastajale su u vrlo ranoj dobi i razvijale se paralelno s odrastanjem. Nemajući zabluda o drugima, svima je bilo lakše prihvatiti istinu i o sebi, živjeti bez glume.

Naravno ne i Ernestu.

Nesvjesan pratećih koraka, kroz mrežu titrajućih sunčevih zraka i nijemog lišća ugledao je ljubavni par na klupi. Često se zavaravajući da mu prozor u tuđe misli nije neophodan, Ernesta bi ipak, s vremena na vrijeme, pojedine situacije ili ljudi natjerali da poželi širom rastvoriti pogled na pejsaž duše bližnjih.

Peep hole, Peach blow, Pandora, Pompadour
Pale leaf, Pink sweet, Persephone, Near our rito(ivo??)
Peep peep hole, Bit animal, Peep peep
He didn't deal, little rito, Peep peep hole
With the part animal, Peep peep, Near our rito
Peep peep hole, Bit animal, Peep peep
He didn't deal, little rito
Peep peep hole
With the part animal

Predentive, Predo
Pra-da-da-dee

Peep hole, Peach blow, Pandora, Pompadour
Pale leaf, Pink sweet, Persephone

Near our rito
Peep peep hole
Bit animal
Peep peep
He didn't deal, little rito
Peep peep hole
With the part animal
Peep peep

Peep hole, Peach blow , Pandora

C.T.

Ernest je sjedio sam, za stolom i pio kavu. Miris i okus napitka bili su uvjerljivi i ugodani, iako su iz kave bili uklonjeni svi potencijalno štetni elementi. Nefokusiranog pogleda, uživao je u tišini, lagano gladeći sijedu bradu. Ponekad je mogao uživati u odsustvu zvukova; kad bi se probudio miran, nakon zaboravljenog sna i kad mu je jutarnja rutina ostala nenarušena. A opet, nekad ga je izluđivalo što nije mogao čuti niti jednu riječ.
Ernest je bio sociološki eksperimant u penziji. Dio praktičnog razmatranja povijesnih dosega mentalnih sposobnosti čovjeka, umirovljen sa gubitkom interesa za uznemirujuće podražaje.

Ernest nije mogao čitati misli.

Razvitkom bezglasnog komuniciranja, ljudi su odustali i od ostalih zvukova. Ritam i glazba više nisu bili nužni da prenesu nijanse koje govorni jezik nije poznavao. Niti šapat više nije bio neophodan, a nije teško zaključiti da su suvišni postali i pisani oblici bilježenja. Naravno da je paralelno stvarana još važnija disciplina: blokiranje vlastitih misli. U tome su bili malo manje uspješni. Koliko god se truditi, lagani šum, konstantno procjeđivanje sadržaja odlazilo je u eter i spajalo se sa mnoštvom drugih, slično uteklih umotvorina.

Bila je to sveprisutna i sveobuhvatna buka koje jedino Ernest nije bio svjestan.

Dakle, kava u uobičajenom caffeu proticala je zadovoljavajuće. Možda ga je samo malo smetalo što šalica, žlićica i tanjurić također, nisu proizvodili zveket. No nije smio na to često pomisliti. Zvukovi su morali ostati za skrovitost doma. Kad ne možeš čitati misli, ne možeš ih ni sakriti. Nikada se nije puno ogledavao oko sebe u javnosti da ne privuče pažnju i naučio je kako maskirati svoje nedostatke. Svima se doimao kao malo zbunjeni starac, preumoran ili lijen da bolje disponira svojim misaonim otpadom.

ustvari, meso mi više nije tako zanimljivo. s vremenom, odlučio sam ostati na površini. snaga mišića i skulpturalna distribucija masnog tkiva teško mi zadržava pažnju kad mogu promatrati rumenilo i osjetiti toplinu kože. vidjeti na njoj ožiljke i reljef sažetog iskustva. osjetiti kako prepoznaje lijepe uspomene, ili kako, potpuno netaknuta, zove da se na njoj ostave tragovi.
Istina je, mislim, kao meso, a ja nisam više spreman rezati da bih došao do srži. želim biti nježan, poljupcem ju izmamiti da izroni. da se pokaže u sjaju vlažnih usnica ili sjetnog oka. u neprozirnu, nereflektirajuću, nepomičnu istinu samo vjerujem. i u ljubav. one su, i tako, jedno.

"you go your way,

and i'll go your way too."

L. Cohen

rekla je "ljubim te". onako, potpuno ozbiljno. i potpuno lagano. ali ne onako, lako, kao da je to svakodnevna stvar, ne kao lahor. imalo je to gustoću meda, ne i njegov slad. i boju masline, a ne grimiza. rekla je to na glas, a ne šapnula, nasred ceste, sigurna da ju neće čuti nitko nepozvan.

pa o sexu, naravno,...

on je fin i gladak k'o bebina guza,
i on je tvrdoglav kao ponoćna suza,
i on ima bezbroj varijanti, al' sve su iste,
i njega vodom peru, jer ga vole i rado čiste,
i njega ona stvori, i njega ona draži
i njoj se uvijek vrati, oblutak svojoj plaži.

...može pisat svatko...

ona je dublja od najtišeg muka,
i ona svojeg ima vuka,
i ona je mistična i vlažna,
i ona je čupava i snažna,
osjetljiva je ona kao stanje našeg uma,
ta snena, gusta, začarana šuma.

...s mjerom i veseljem, al' izravno,...

volim te, reče on njoj gore,
i ona, ljubim te, veli njemu dole,
i gdje ja svršim, ti se penješ,
i ti podamnom s osmjehom stenješ,
i uvijek zajedno u širine i visine,
istu strast imaju brda i doline.

...pa to je tako slatko,...

ona je dulja od cijeloga života,
i s tobom niz nju plovit prava je divota,
i počela je polako, pod okom sniježnih muza,
i neće nam završit, sama, u dolini suza,
već u moru, obilja rogu, neprekinutog tijeka,
bujica naša, zapjenjena, krivudava rijeka.

...ali nije stvarno!

on ih kroji, slaže, reže,
i s guštom, lovi ih u svoje mreže,
i sad je tu, a onda smjeste ga tamo,
a on svoj svijet htio sanjat samo,
i kad na jastuku od oblačka, padnu u trans,
iza sedam gora i sedam mora smije im se, sretan

izmišljeni pjesnik Hans.

u malom stanu, brižljivo uređenom rukama osobe kojoj je u životu nedostajalo strasti, praznu kuhinju u bijelom i žutom ispunjavala je jeka zvona koja su pozivala na jutarnju misu. ta zvonka budnica miješala se s mirisima svježe ispečenih peciva i domaćeg pekmeza od jagoda.

u kupaonici je žuborila voda.

pod tušem, ona je ispirala posljednje izvanjske tragove nedavnog ljubavnog recidiva. gledajući vodu kako otječe u odvod kade, nasapunanim prstima po sebi je pratila kapi koje su ga otapale s oskvrnute kože. tijelo joj je reagiralo automatski, hidraulički je odgovaralo na vlažne poticaje. zatvorila je oči i spustila prskajuću slušalicu među poluraširene noge, a slobodnom rukom zategnula trbuh da olakša pristup ne-živom mlazu koji će ju dovesti do kraja. nezgrapan grč tijela, ta neprivlačna poza nalik kukcu spremnom na skok bila je precizan odraz hladnoće i ispraznosti njezine navade.

avec "la petite mort", elle a perdu la derni?re ombre du désir. tout ce qui est resté était le brouillard, une vapeur avec le parfum d'un homme. un suicide de sensualité.

kvaka na vratima prvo se lagano spustila, a zatim još nekoliko puta, jače.

izašla je s osmjehom na licu, orošena čela i sjela s obitelji za kasni subotnji doručak. iako nije sudjelovala u veselom žagoru i slasnom mljackanju, nitko nije primjetio na njoj ništa neobično. kad su završili, skupila je suđe sa stola, poljubila muža u čelo i krenula spremati djecu za školsku priredbu. subota je bila dan kad je imala najviše posla.

dosadna mala naprava, u smeću ispred kuće, zvrndala je i cičala potpuno bezopasna...

nema uzvišenije ljudske djelatnosti od buljenja u strop! izolirana svijest suočena sa vlastitim izazovima dosade, krivnje i oduševljenja čini nas, ponekad, dostojnima da se zovemo "djeca božja".
samo, kratko traje ta hrabrost. kad se pukotine počnu nazirati kroz homogenost bijele boje, previše je lako pobjeći u podzemlje, obgrliti korjenje svakodnevice i naći izgovore i objašnjenja u primitivnim ograničenjima okoline i slabostima mesa.

uživao je stajati nad loncima i tavama iz kojih je cvrčalo i klokotalo, nadviti nos nad mirisne pare koje su se dizale iz nedovršenih, ali prepoznatljivih jela. poput alkemičara, pripremati smjesu iz koje će, opijen, na uzavreloj površini, vidjeti tračak budućnosti, a ponekad i odsjaj prošlosti.

tri prstohvata metvice, zrno ljutog maslačka i čarolija počinje...

gledao je na površini sliku dvoje mladih ljubavnika: djevičanski sram djevojke zbog kojeg ga nije mogla pogledati u oči, vidio je njegov strah i ljubav kojom ju je pokušao umiriti kliznuvši niz njenu ruku prstima i primivši njezinu nadlanicu u svoj dlan. prepoznao je nestrpljenje zbog kojeg ju je ljubio polusvučenu. pročitao je, kao i sinoć, putokaze koje je nedvosmisleno nudilo tijelo voljene žene. osjetio je na svojoj usnici ugriz od kojeg su joj popustila koljena.

potekla mu je krv.

više nije mogao gledati, samo (o)sjećati: kad je otišla, godinama kasnije, pokušao je kipteću ljubav u sebi usmjeriti prema drugima. ciljao je njome, kao puškom, no svaki pokušaj pucnja završio bi tišinom. suzama natopljena municija njegovog srca redovito bi zatajila. a onda je promjenio oružje.

prsti su mu letjeli po tipkovnici mobitela, "mrzim te". kratko i jasno. broj je i tako znao napamet.

i tek što je poruka poslana, telefon mu je odgovorio reskim tonom.

"molim?", u glasu mu je odzvanjalo ime njegove mržnje.

"bok, tata."

"bože!", tišina, "oprosti, samo malo." pokušao se sabrati. "evo me, reci."

"kak to zvučiš, kaj se nekaj dogodilo?" pitao je djetinji glas.

"ma ne, ugrizao sam se za usnicu, pa mi curi krv. ništa strašno. kako si ti? kaj kod tebe ima novo?", još uvijek je tražio oslonac.

"baka kaže da mogu doći k tebi za tvoj rođendan, ako ćeš biti doma."

"jasno da možeš, sigurno. čuj, nemrem sad, nazvat ću te za par minuta, samo da si sredim tu usnicu, ide mi na živce. nemoj mi zbrisati van!", morao je kupiti malo vremena.

"dobro, bo'ok." rekao je klinac veselo i poklopio slušalicu.

može li ljudsko srce izdržati takvu silu? može li preživjeti taj okret, a da ne pukne? možda jedino ako odmah pusti jednu krajnost i čvrsto zagrli drugu. sjeo je na stolicu, pogledao telefon u svojoj ruci i napisao novu poruku.

"oprosti", 098 46 98 264.

bila je budna skoro cijelu noć. gledala ga kako spava, slušala kako diše. nije se pomaknuo. kao da je san koji je sanjao bio negdje u bestežinskom stanju gdje je svaki pokret i tako suvišan. u mraku je zapalila cigaretu i gledala crveni žar kako lagano drhti među njenim prstima. "mogla bi ga tim užarenim vrhom probuditi", pomisli. gotovo se glasno nasmijala na tu ideju i umjesto toga poželi ga zagrliti s obje ruke, čvrsto, da mu polomi kosti. poželi ga poljubiti dugim cjelovom, ispuniti mu usta, ugušiti ga. vratiti mu okrutnom nježnošću njegovu. svirepost noćašnjeg poigravanja, tako dugo sanjana osveta, bila je ravna samo dobroti za koju je znala da postoji u njegovom srcu. i svejedno nije to mogla izdržati. nada da će se probuditi, predomisliti, razumjeti ju kao onda kad su se posvadili u Milanu, kad je plačući zaspala pod perinom, a on je probudio poljubcima i nastavio ljubiti do jutra, kopnila je sa svakim njegovim spokojnim udisajem.

iscrpljena, zaspala je na kratko.

probudila ju je ruka koju je nesvjesno položio na njen trbuh. od trenutka kada se iskrala iz kreveta i počela spremati, do izlaska iz sobe nije bila svjasna ni sebe, ni njega, niti mržnje. jedini bljesak doživjela je gledajući kroz prozor izlazeće sunce i ugledavši njegove oči u staklu.

mračni hodnik, još uvijek osvjetljen samo žutom noćnom rasvjetom, na sedmom (sedmo nebo, sedmi pečat, sedam smrtnih grijeha, sedam...) katu hotela bio je potpuno u skladu s tjeskobom koju je osjećala i u savršenom kontrastu sa suncem okupanom sobom iz koje je otišla. komprimiranje prostora i svjetla u tom dugom i uskom prostoru nalik napravama za temeljna istraživanja fizičara, svelo je sunčanu loptu u malu pulsirajuću grudicu. grudicu poput onih uredno sprešanih lupinki koje zmije ispljunu nakon što progutaju jaje i zdrobe ga u utrobi.

a jedna gudica upravo se formirala u njenom grlu.

brzim je korakom pobjegla van. do auta koraci su se pretvorili u trčanje. mahnito je tražila ključeve po džepovima, otvorila vrata, sjela i zatvorila oči. trebalo joj je nekoliko minuta da se smiri dovoljno kako bi mogla voziti. pomisli zapaliti cigaretu, ali se sjeti da mu ih je ostavila gore. uvijek ga je hvatala panika kad bi ostao bez. umjesto cigarete, iz pretinca, uzme fisherman's friend, okrene retrovizor, pregleda šminku na licu i vrati retrovizor natrag. nesnosno jak okus bombončića sputavao joj je misli.

upalila je auto i krenula, ne baš sasvim sigurna kojim putem.

kad je stigla kući pritisak u grudima i bubnjanje u ušima je popuštalo. tiho, na prstima, ušla je u stan i kroz odškrinuta vrata dječje sobe ugledala dva najslađa bića. svijet u kojem je živjela polako je ponovno dobivao obrise. presvukla se u "kućno", trenirku, pamučni t-shirt i frotiraste šlape, i otišla u kuhinju. mirno izvadila potrebne sastojke i posuđe i počela mijesiti tijesto za muffine.

nije bio siguran koliko je ležao tako. mora da je zadrijemao, jer kad je ponovo došao k sebi bio je već debelo dan. ustao je iz kreveta, otvorio širom prozor i doboko udahnuo. "tvoje golo tijelo, bez ljubavi, noću postaje oružje u mojim rukama, ili moje srce, danju, u tvojim očima, " pomisli, okrene golu rit (mjesec) zagrebačkom danu (sunce) i dohvati cigaretu s njezinog noćnog ormarića.

ostavila mu je svoje cigarete, ili ih je zaboravila? stalo joj je, ili nije?

"odakle sad to?", "nećeš valjda u tom perverzno neprimjetnom detalju vidjeti nešto bitno? tupane!" strese glavom kao da je htio da mu se ta misao nekako iskotrlja van. "vrag je u detaljima!" pomisli i počne skupljati sluzave, zgužvane i nepitke krhotine sinoćnjeg sudara. naravno da mu "vrag" nije dao mira...

sa njezinog jastuka uzeo je vizitku s telefonskim brojem i stavio ju u lijevi džep od košulje.

još je jednom pogledao kroz prozor, pa na krevet ("bila je tu?"), pokupio vrećicu sa smećem i izašao. kad je prolazio pokraj recepcije pomisli "kakvu li je facu složio recepcioner kad je ona jutros prošla tuda? da mi je to bilo vidjeti." i tada, prvi put osjeti bliskost, neku nježnu povezanost s osobom s kojom je proveo godine i jednu noć.

vani ga je dočekao vruć asfalt i buka užurbanog subotnjeg prijepodneva.

krenuo je prema doma, pješice. kad je već prošao jednu tramvajsku stanicu sjeti se da je sinoć došao autom. "nema povratka! idemo dalje", ali prije nego je krenuo izvadi iz džepa njezin broj i pročita u sebi, pređe palcem preko njega i vrati papirić natrag. zastao je i čitao brojke još najmanje pet puta, kod skoro svake stanice, potpuno nesvjestan komične gužve zakašnjelih turista i preranih povratnika s egzotičnih ljetovanja čiji su se blijedo-prozirni i crveno-napeti obrazi gurali prema što boljem stolu za kavu na "špici".

sav mokar, zadihan od hoda po ljetnoj žegi, jedva je dočekao hlad.

još bi ga, svaki put kad bi nakon duljeg izbivanja otvorio ulazna vrata, iznenadio pogled na novi stan. živio je godinama u staroj obiteljskoj kući, u stanu na katu, sa vrijednim, ali pohabanim namještajem i požutjelom obiteljskom srebrninom. kad su mu roditelji umrli, nestala je atmosfera derutnog dvorca i ostala samo njemu poznata patina koju nije imao hrabrosti ukloniti pastom za zube i krpom za prašinu. u novom stanu smjestio je nekoliko najdražih komada, a ostalo pohranio u garaži da čeka bolja vremena, priliku za restauraciju i ponovno izlaganje. "možda bih i sebe rebao pospremiti u tu garažu" nekoliko puta mu je palo na pamet. grizla ga je savjest što je srušio staru kuću. nije ona bila kriva što si on želi novi život, ne cijeli, samo da ostatak ovovg bude iz nekog drugog filma.

"love, love will tear us a'part, again" – prava stvar u pravo vrijeme. sad je mogao početi kuhati ručak.