iza sedam gora i sedam mora...

Ernest je sjedio sam, za stolom i pio kavu. Miris i okus napitka bili su uvjerljivi i ugodani, iako su iz kave bili uklonjeni svi potencijalno štetni elementi. Nefokusiranog pogleda, uživao je u tišini, lagano gladeći sijedu bradu. Ponekad je mogao uživati u odsustvu zvukova; kad bi se probudio miran, nakon zaboravljenog sna i kad mu je jutarnja rutina ostala nenarušena. A opet, nekad ga je izluđivalo što nije mogao čuti niti jednu riječ.
Ernest je bio sociološki eksperimant u penziji. Dio praktičnog razmatranja povijesnih dosega mentalnih sposobnosti čovjeka, umirovljen sa gubitkom interesa za uznemirujuće podražaje.

Ernest nije mogao čitati misli.

Razvitkom bezglasnog komuniciranja, ljudi su odustali i od ostalih zvukova. Ritam i glazba više nisu bili nužni da prenesu nijanse koje govorni jezik nije poznavao. Niti šapat više nije bio neophodan, a nije teško zaključiti da su suvišni postali i pisani oblici bilježenja. Naravno da je paralelno stvarana još važnija disciplina: blokiranje vlastitih misli. U tome su bili malo manje uspješni. Koliko god se truditi, lagani šum, konstantno procjeđivanje sadržaja odlazilo je u eter i spajalo se sa mnoštvom drugih, slično uteklih umotvorina.

Bila je to sveprisutna i sveobuhvatna buka koje jedino Ernest nije bio svjestan.

Dakle, kava u uobičajenom caffeu proticala je zadovoljavajuće. Možda ga je samo malo smetalo što šalica, žlićica i tanjurić također, nisu proizvodili zveket. No nije smio na to često pomisliti. Zvukovi su morali ostati za skrovitost doma. Kad ne možeš čitati misli, ne možeš ih ni sakriti. Nikada se nije puno ogledavao oko sebe u javnosti da ne privuče pažnju i naučio je kako maskirati svoje nedostatke. Svima se doimao kao malo zbunjeni starac, preumoran ili lijen da bolje disponira svojim misaonim otpadom.

hem... nježno zastrašujuće. nema do horrora tijesno vezanog na svakodnevicu.

He,he, sound of sience....people bounce and pray to the neon God they made....

silence, oprosti

'..humans "see" the world largely through eyes and ears. We neglect the sense of smell—and often suppress our awareness of what our nose tells us. Many of us have been taught that there is something shameful about odors.....'