dvi tri riči

Prošlo je puno minuta od našeg zadnjeg dodira,znaš li to. Previše sati,i dana. Znaš li da je već skoro prošla i godina. Da li si osjetio isto što i ja kad si me ugledao jučer? U gužvi poznatog lokala,između svih tih lica, dima, i buke; dijelilo nas je samo par koraka-tih nekoliko nevažnih centimetara dugih godinu dana. Dali si isto osjetio u tom trenu? Istu nelagodu? Istu bol koja para dužinom srca pa sve do mozga? Bio si hrabriji,moram priznati…sigurnog koraka, s osmjehom pobjednika, i sa onim istim, prokleto dobrim mirisom prišao si mi na tako blizu da sam ti čula ubrzano udaranje srca. Ništa nisi progovorio, znam samo da je dugo trajao taj trenutak zagrljaja. Jesi li s njim htio nadoknaditi sve ovo prošlo vrijeme bez tebe?
Postoje neki trenutci kada ti čitav život u mikrosekundi proleti kroz glavu…to je bio taj trenutak; slike su se vraćale…
Naš susret:
Pozornica poznatog lokala, i ti.. dodirivao si taj instrument kao da dodiruješ voljenu ženu… i ja, tužna i uplakana djevojčica koja je došla napiti se da zaboravi na njega…
Slika druga:
Ljubiš me pod onom smokvom našega hotela gdje smo bježali, polažeš svoj život u moje ruke…sanjaš naš san…a pripadaš njoj…
Dao si mi savršenu ljubav, a ja sam tebi darovala san…
Slika treća:
Sjedimo na obali mora,sami…4 sata su ujutro…sutra je veliki dan…od sutra ti više neću pripadati…plačemo i biramo krivi put…
Slika četvrta:
Previše kilometara među nama i samo jedno pitanje među nama: jesmo li pogriješili?
Slika peta:
Gužva poznatog lokala.. pet godina nakon poljupca pod smokvom…izvlačim se iz tvog zagrljaja i kunem se sebi da ću se okrenuti i otići…al mi nedaš po ko zna koji put…
Znaš, trebao si mi ispuniti život,ali si ga ispraznio do dna. I znam da sam i ja tebi trebala biti ono što nisi nikada imao,ali sam te napustila kada si me najviše trebao. Previše je vremena odricanja i čežnji iza nas. Previše udaraca zadanih u naša srca  i srca ljudi koji su nas voljeli. Previše neostvarenih želja i neodsanjanih snova. Previše riječi izrečenih u trenutcima bola. Previše je godina iza nas,a sad je potrebno toliko malo da nanovo uskočimo u istu bol. A još uvijek nemamo hrabrosti da se borimo za nas…
Šta ćemo sad,ljubavi moja…jer nalazimo se na granici neba,između dva beskraja… hoćemo li se vratiti ili ćemo ga prekoračiti?

čitam tebe vidim sebe..............