dvi tri riči

Kako se razbilo,i nije zauvijek razbilo srce? Da li je zastao dah-ili je bilo još strašnije? Još slađe? Da li sam možda ipak na trenutak odlutala..ma,to nije moguće! Odlutati od tebe? Kako? Kad svaka misao vodi tebi, i ne postoji ni jedno jedino mjesto, ni jedan jedini kutak gdje nisi ti i gdje nismo mi. Sve kako nije bilo, i kako je bilo…
Ne rastanak, ne susret- već suočenje okom u oko: susret baš kao i prvi korak ka rastanku..
Sve kako nije bilo i kako će, znam, biti. Sve kako nije bilo i kako već je. Samo jedna epizoda. Jedna sitnica. Hitna.
Nova Godina je na pragu! S kim i zbog čega da se kucnem iznad stola? S čime? Zašto? Jer umjesto pjene u čaši šampanjca vrije čežnja. Čemu? Da, već otkucava – ali briga me.
Gdje smo sad nas dvoje? Gdje je sve na što smo se kleli i što nikada nismo ni započeli? Tako potpuno, tako jednostavno-ništa. Tako nama slično da se ne mora nabrajati… Ništa osim: da smo onaj dan,onaj sat,na onoj obali,imali hrabrosti… i tri točkice…Da, bili smo isuviše izbirljivi. Od svega željenog samo je ona svjetlost pusta bila naša, kao što smo i mi odsjaj samo nas samih. Sve ti je bilo previše: i strast i prijatelj.
Nisam se prevarila, anđele – raj je bujan, ali i olujan..
Doviđenja! Da li ćemo se vidjeti- ne znam. Kako se ne bi mimoišli, sjeti se koji put…
A ja ću putovati kroz godine samo s jednim kovčegom.. Šta se stvarno dogodilo? Gubitak koji osjećam, jedan od razloga pisanja?
Samo nas ljubav može pomiriti s onim čega se plašimo. Promjena je život. Odgonetanje je kraj. Jedini izlaz je mirno prihvatiti predviđene gubitke. I tako se smjestiti u zamišljenom. Jer negdje moramo živjeti.
Zašto, kako bismo izbjegli tuđinu, putujemo u nju?
Zašto?
 

pohvala za sve blogove

Hvala Clea ;)