dvi tri riči

Voljela sam ga luđački,s ludom boli. I povrijedila sam ga.
Vidjela sam ga te večeri u „onom“ lokalu,tako potresenog,poput neke ranjene životinje. Živio je za mene, odricao se u ime naše ljubavi mnogočega. Rekao mi je te večeri da su osjećaji ljubavi prostorije u koje ulazimo bez kucanja,i da sam ja ušla a vrata su se zamnom zauvijek zatvorila…
Ali zna, isto kao i ja, da naša ljubav polako umire. To je kao kad nekog tko umire, kog ubijaju, gledaš kako se grči, kako se muči,i jednostavno više ne možeš gledati mirno kako pati, svak bi to mogao, ali ne onaj tko ga voli luđački kao ja.
Možemo li zakoračiti iz prošlosti u budućnost bez spoticanja-ili je to samo iluzija?
Danas, u noći, u ponoć, nazdravit ću ti, posve tiho, jer ni ti ni ja baš i ne volimo buku… Sutra počinje Nova godina 2006-ta.. i ja više ne osjećam okrutni udarac na srcu.
Jer nismo mi ništa drugačiji od drugih.. mi smo se samo voljeli drugačije. Poznavali osjećaje i mirise rastanaka, ustvari da li je to uopće bila ljubav?
Jer kad netko voli onako nerazumno poput nas to gubi svaku vezu sa pojmom ljubavi.
Sad moramo izdržati to padanje niz stepenice naše ljubavi; padanje na dobro dno o koje se sve razbija. Kasno smo naučili da nikamo ne pripadamo, ako ostanemo na raskrižju ja i ti. Ništa nismo nikada imali hrabrosti odlučiti, ništa razumjeli i tako sve razorili.
Tražili smo se predugo, zatvoreni u svoje lažne živote,nismo se usudili dodirnuti ono što smo htjeli. Da, pružala sam ti ruku kad ti je bilo potrebno ali sam te tješila lažnim utjehama. Da, i ti si meni pružao ruku kad bih već preskočila jarak…
Postali smo stranci a tako smo se dobro poznavali.
Pokušavam se sabrati,sastaviti se od rastresenih misli i nejasnih osjećaja prema tebi; pregledavam oprezno kao urar svaki pojedini djelić od kojeg su me jedva zakrpali nakon tebe. Svi oni misle da sam hrabra, ali ja ne poznajem nikoga tko je strašljiviji.
Svega se bojim;osjećaja,koraka,odluka,moje glave-da,to je ta tvrdoglava glava koja me tako vjerno služi a koja me ubija u životu.
Živjeti dalje moram,žvakati dalje moram, disati se opet moram naučiti…Jesi li se noćas, u ponoć,sjetio mene? Jesi li se sjetio sekundi koje su te odvajale od mene?
I bolje je da napustim tvoj svijet nego da živim bez tebe u svom svijetu. I klanjam se posljednji put, ne tebi,ne nama-već ženi koju nikada neću moći zamijeniti!
I želim otupjeti sva osjetila kako bih te zaboravila…
 
                                                                                01.01.2006.

uf........teško......