Sound of Silence

 
...umjerenost umara kreativnost.
 
Rijedak gost na slici navija sat.
Rekli su da se vratim. Da ne naginjem previše glavu ustranu s onim uhodanim smijehom i prstom na bradi trudeći se razabrati tehniku slikanja, debljinu pokreta i je li onaj tračak ljubičaste boje na nebu oko groma zapravo kamuflirana nježnost.
Rekli su mi da u čaši nestaje vrijeme i da moram češće piti. Da je hitno.  I da se preslikam par puta za svaki slučaj.
Sat se silno trudio biti neizbježan. Kazaljke su bacale sjenu na požutjeli poslijepodnevni dio pozadine. Kao da je svijet zastao unutar tog malog nevažnog stakla.
Ne tražim riječi ni potpis. Nema jeftinog tepiha na pragu sa porukom dobrodošlice.
Promijenila bih samo tirkizni zrak što samodopadno izlazi iz nosnica, u nešto što poznajem.
 

lijepo mi je uvijek čitati te.

hvala, hvala. :) malo sam se uozbiljila, al se nadam da će me brzo proć. :)

nemrem više rast. kajetebi. svaki dan moram pazit da ne lupim glavom u onu šipku iznad vrata u tramvaju... °:)(° to mi je kvrga od prošlog tjedna) :)))

eh, ne bih rekao da si ikad bila neozbiljna... nešto se drugo mijenja. neka... evolucija je... povijesna nužnost, lol. a kad kroz nju prolazi netko s vrhunskim potencijalom, užitak je čitati zapise s putovanja... :)

naravno da je nužnost. treba rast čovjek, bez obzira na šipke u trajvanu. :) al imam osjećaj da raste i ono što ne bi trebalo rast.

a ne. ja neću da moje narastu ni inča više.

kak si znal da imam "Image" gel za tuširanje? ;D noćka mali. ;)

ehehe... ne bi da raste što ne treba rast... nema što ne treba, al ono, da se održavat ravnoteža. hm. valda. javim čim budem siguran... :DD