Neki d(r)ugi pogledi
"U 12. Čekam vas tamo, na istome mjestu. Pored fontane sa skuplturom žene koja bi htjela progovoriti, znate, onom koja govori samo vodu."
"Da, sjećam se. Zadnji sam se puta dvoumila da li da joj bacim novčić."
"I jeste li?"
"Jesam. Tren prije nego što sam vas ugledala na križanju pored parka. Znate kojeg parka."
" Znam. U tom sam parku zašutio baš kada nisam trebao. A žena...što ste poželjeli ženi od kamena? Nekako vjerujem da je kamen bio alternativno rješenje umjetniku. Zacijelo je ideja bila drvena".
"Osjećala sam njezin pogled pun nade na zalasku. Zamislite samo, da čitav nečiji život ovisi o očima. Sve misli, pokreti, sjećanja i osjećaji, sve je koncentrirano u ta dva gotovo neprimjetna prozora. Hoće li netko na to obratiti pažnju? Hoće li je pogledati prodorno, sa mirnim i opuštenim treptajem, samo tren, jer takvi su trenuci za vječnost. Poželjela sam joj da se može namjestiti udobnije, baš kako želi. Učinilo mi se da joj je pomalo naporno klečati u toj sprinterskoj pozi sa rukom u zraku i zabačenom glavom. I poželjela sam joj obojati flomasterom oči u zeleno".
"Podsjetili ste me...kao mali bio sam uvjeren kako je srce u glavi i kako mi iz tog razloga oči zaiskre i lice pocrveni kada bih vidio djevojčicu koja mi se tada svidjela. Jednom sam joj rekao kako ću joj srce pokloniti kroz oči i dugo sam je gledao.
Mislim da bih nesuđenu drvenu damu zamolio za savjet. Netko tko gotovo stoljeće živi u očima zasigurno bi me znao uputiti na pravi put."
"Pored fontane? Lijevo od križanja, desno od parka?"
" Svakako, doći ću ipak u pet do 12. Da vas promatram kako se približavate. Nemojte uraniti".
12.01.2006. u 21:26 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar