Usnula dolina
Činilo se, iako samo na tren, ispod tog mosta čudnoga imena i pobjedonosnog pogleda, svjetlilo je više baklji nego na nebu. Naivni zvuci zaspale prirode, utvare u daljini što stopiraju maglu i samo sjena, jedna sjena u dolini, jedina sjena koja plijeni pogled svojim monumentalnim razmjerima. Imao je vrećicu oraha u ruci. Razbijao ih je kamenom o ogradu, a ljuske su se razlijetale svuda naokolo i padale na baklje u dolinu. Možda je zato tako jako gorilo. Grickao je orahe, misleći na nju, sve dok poneki automobil ne bi projurio iza njega i razmaknuo mu kaput laganim vjetrom razmrsivši posljednu misao. No misli su bile tople i bilo ih je teško rasplinuti. Zadnja se ljuska razletila i zamišljao je komadiće kako padaju kroz mrak poput kiše na začuđene vlasnike kuća. Orasi padaju s neba. Nasmijao se. Napipao je još jedan orah u džepu i pustio nek padne u sjenu koja mu je toliko upadala u oči. Htio se igrati. Gađati bez cilja. Lutati... U noćima poput ove čak i ljudi poput njega požele... Požele. Nije htio misliti. Bilo je vrijeme da se polako uputi cestom prema civilizaciji. Zakopčao je gornje dugme kaputa i bacio posljednji pogled na usnuo svijet ispod usporenih koraka...
28.01.2006. u 0:46 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar