Sound of Silence

 
Tik pred jutro, uz prozor prema jugu, sjeo sam gledajuć` stablo u koje sam jučer urezao ime. Bližio se posljednji dan u ovome mjestu, ruke su mi bile suhe, a lice crveno od noćne šetnje pustim putevima oko zagrijanih kuća. Morao sam nekako završiti ovu priču, čekali su me već, kasnio sam sa isporukom, no sve je to nekako palo u drugi plan zbog ovog mira ispunjenog seoskim zrikavcima i mirisa toploga kruha, osjećaja pronađenog utočišta i toplih pogleda radišnih ljudi. Vidio sam nebo kakvo inače ne vidim, a zrak kakav rijetko udišem obuhvatio je moju kožu nevjerojatnom jednostavnošću i nije mi bilo hladno bez obzira na vidljivi dah koji bi istjecao iz mene dok bi sa divljenjem promatrao svaki centimetar neba, kao da sam tek progledao. A onda bih samo zatvorio oči i legao u travu, prepuštajući se njihanju svilenkastih vlati i govoru vjetra kroz granje... Moj svijet, moja ravnoteža, u punome sjaju. A krajevi priča neka ostanu za neku drugu priču.
 

nije motivirajuće, kakvi rokovi, grrr :D

nema do pogleda na radišne ljude da čovjeka potakne da se izvrne na livadu i zahrče! :D

hehe...jelda? ;D što više imam za radit u zadnje vrijeme to mi se više pišu logovi o sjedenju i izležavanju... :)))