Fikcija ljubavi

XXVI.
 
          Dug san je donio i solidan oporavak. Nije osjećao ni najmanju glavobolju, ali je zato osjećao veliku prazninu. Ovaj put više tugu nego depresiju. Koja je razlika? Depresija je koktel osjećaja gdje tuga čini samo dio, ali kada je odvojena tuga naraste jednako veliko, ali u oblik u kojemu tupu bol mijenja oštra.
          Otišao je do prozora i blejao u ulicu. Vizualno je pratio razgovor dvije djevojke. Obje su imale velike grudi i to ga je počelo strašno paliti. Međutim, nije mu se više dalo drkati da smanji hormonalnu napetost. Želio je seks. Čitao je da je muškarac na seksualnom vrhuncu u devetnaestoj godini života a žena tek u tridesetšestoj. To je velika nepravda. Tražiti seks sa nabreklim kurcem i imati devetnaest godina u odnosu na žene koje do svog vrhunca steknu takvo iskustvo da o traženju i ne razmišljaju, jer ga zbog iskustva i životnih poznanstava i ne svrstavaju u kategoriju problema, bilo je stvarno neusporedivo mučnije. A on je već polako padao sa svog vrhunca a da primjerice upravo sada nije mogao organizirati bilo kakvu ševu. Otišao je u kupatilo i dok se tuširao izdrkao na zid tuš kade. Prije negoli je izašao iz kade vodom je sprao spermu sa zida koja je brzo otklizla do odvodne cijevi, da bi se zatim zalijepila za nakupljene dlake i lijeno otapala. Izašao je da se obriše. Nije mu se pila kava pa je stavio vodu za čaj. U frižideru nije bilo ništa osim dvije banane. Ugasio je plin i odlučio čaj popiti negdje vani. Srećom imao je čistu majicu, jer mu se nikako nije dalo oblačiti jučerašnju koja je sigurno smrdila po duhanu. Iako je izdrkao, čim je izašao iz zgrade jedino što je vidio su bile žene. Prvo je pošao do pekare da bi kupio hrenovku u tijestu. Iza njega, u redu, je stajala prilično zgodna djevojka od nekih dvadeset godina. No, dok ju je kriomice pogledavao osjetio je takav smrad iz njenih usta da joj je gotovo naglas zahvalio što mu je napokon nešto barem na trenutak ugasilo seksualnu želju, koja je kao konstanta bila prevelik teret za sunčan dan kakav je danas bio.
          Kupljeno je pojeo u svega pet-šest zalogaja gledajući u izlog prodavaonice nakita. Što se njega tiče sve bi takve trgovine propale jer na sebi nije imao nikakav nakit niti je imao želju za njim. Volio je potrošnu robu. Možda je nakon Made i žene doživljavao tako. Ali sigurno je bilo i žena koje su razmišljale isto. Kako doći do njih? Osijećao se tako neinspirativno. Kada bi si ljudi mogli čitati misli u sljedećih sto koraka bi naišao na osobu s kojom bi mogao zadovoljiti svoje tjelesne potrebe, a da pritom želja bude povratna. Ustvari misli se ne bi trebale čitati, već bi ih svatko trebao izražavati u jasnom obliku. To stanje bi zasigurno donijelo kaos. Ali kako narodna poslovica kaže, svakog čuda za tri dana dosta. Metaforički dakle, bila bi potrebna svega tri dana za možda najveći socijalni kolosijek u povijesti ljudskog roda. Umjesto toga svijet će ostati plastično govno sa sintetičkim mirisom laži. Sa deset postotnim korištenjem mozga čovjek još uvijek nije imao snage čuti za čime mu mati čitav život vapi, ili pohotu okoline prema njegovom objektu divljenja. Bizarno. Isus je dao svoj život za iskupljenje čovječanstva a mi ne možemo žrtvovati malo traume za permanentni spas, uz dobru šansu da tu situaciju osim trauma prati i pozitivna struja događanja. Crkva bi vjerovatno prva negativno reagirala na ovakvu ideju, jer bi dobro znala da bi ideja stvorila jaku ideologiju koja bi Crkvi dobrano ugrozila položaj. Kao da nije dovoljno što su na smrt kažnjavali ljude koji su tiskali pisanu riječ i tako spriječili da oligopol znanja omogući vožnju automobilom u možda već šesnaestom stoljeću. Ali danas će platiti punu cijenu za svoju pohlepu. Veličina kojoj su težili stvorila je tromu organizaciju koja se našla u jako dinamičnom razdoblju, i sada ih niti reformacija neće spasiti. Njima hitno treba tehnološka apokalipsa i socijalna degeneracija, koju nažalost već imaju. Svugdje šeću zamjenjive spodobe čija ih je specijalizacija pretvorila u djelove nečije mašinerije. Odajmo se porocima i ubijmo simbiotičkog nametnika koji nas siše. Tako ćemo mi gledati njegovu propast, umjesto da on manipulira našom. Izdajnike ćemo ubiti. Dolje lažna demokracija, živjela inverzna autokracija sa anomalijom u omjeru onih na vlasti i potlačenih.
          Došavši u caffe bar Poliglot na planirani čaj, dodatno je potpalio svoju frustraciju mješajući se sa čoporom muškaraca koji je tamo zatekao. U kafiću nije bila niti jedna žena. Kao da bi prišao kojoj da ih je kojim slučajem bilo. Konobar čiji je bio imenjak tužio se na mamurluk i jedva čekao kraj radnog vremena koje nije niti upola isteklo. Kako na većinu tako je i na njega tuđa nevolja imala pozitivan učinak. Odjednom mu se njegova situacija i ne učini tako bezizlaznom. Na koncu imao je alternativu pokušaja, pa ako treba još jednog pokušaja. Sve je ovisilo o snazi volje. Zamoli konobara da mu u čaj dolije rum. Uzme novine da se iskobelja pažnji okoline i upre u njih prazan pogled dostojan samog sadržaja olovnog teksta i jeftinog papira.
 
 
         
 
 
 

Dugo te ne čitah :-)).

....da bi dosla do tog niwoa da je moj mozak zaskripao i lijeno nastawio razmisljati....sto je rezultiralo jednim tihim,ushicenim,samozatajnim woooou!