Sto četvrto je vesta na kopčanje
Jutros te jako volim. Probudila sam se u pola šest, sama, s tamom u prozoru. I odmah sam te voljela jako. Jesam li te sanjala? Ne znam. Prozor je šutio, ali tama je rekla: evo ti ga, na, danas je tvoj.
I tako te sada volim. Do onog mjesta na tijelu na kojeg uvijek prvo staviš ruku. I dok sam kuhala kavu, i dok sam stavljala kremu na lice i dok sam otključavala vrata izvodeći psa na livadu i dok sam i dok sam - mislila sam kako je obično voljeti te. Roniti tvojom ponornicom, a na površini mir, a na površini tišina.
I kad ti nekad iz očiju pobjegnu tople kapi, napravim se da ih ne vidim. Samo ti kao slučajno, pritisnem lice dlanom, utisnem sve tri glavne crte u njega, svoje crte u tvoje lice.
I tako smo bujica i ponor, vjetar i plamen. Širimo se jedno u drugom, opasni i mudri. Ali, nema drugog načina. Život ne priznaje stajanje na mjestu.
Ah, da ne zaboravim. Jučer sam kupila malu crnu vestu na kopčanje. Mekana i nježna, podsjetila je na tvoje prste. Zato sam je kupila. Da ti gledam lice dok je otkopčavaš.
22.10.2003. u 8:26 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar