Sound of Silence

 
Uhvatila sam sjenu noćas šečući svojom omiljenom rutom, mrklomračnom šumom, trudila se pronać` izvor svjetlosti, no valjda je to bio samo auto u prolazu. Zagrijano čelo, mrzle ruke i nos, misli potpuno zastale negdje između pitanja i odgovora, te samo žar cigarete i dim iz nosnica kao krijesnica i magla, suputnici i uljezi u zaspaloj prirodi. Često se pitam kako me nije strah takvoga mraka. A strah me puno smješnijih stvari.
Čuo se vjetar od adagia do allegra, sve u molu, sve kroz kosu i granje i kroz mene samu, tutnjio je poput čistača nekih suvišnih misli koje se naguravaju na ulazu u svijest. Činilo mi se kao da nemam snage za hodanje. Vrućina u čelu sve jača. Legoh na klupu, izložena napadima vjetra i zvukova i užarenih valova usred tame čekajući volju da ustanem, čekajući tko zna koga i tko zna što i svjetlost i zoru i sunce i miris tople pite koju netko možda peče usred noći. I samo prasnula u smijeh. Luđački smijeh. Možda me netko čuje pa se pridruži. Lijepo je smijati se u dvoje.
Krenuh kući do grla zakopčana u vjetar i perje, isprana poput omiljene iznošene majice, sa ostacima smijeha u grlu.
Pepeo je polako bježao od koraka, pred jutro.
 

Eh da... Pepel in Kri.

Vjetrovito.

Daleko vjetrovi putuju...pa neka vjetar rasprši tvoj smijeh...da odzvanja..i da ga čuju oni, čija duša vibrira na istoj rezonanci... Želim ti, da snivaš nasmijana...