Dnevnički zapisi malog zelenog brodolomca izgubljenog na Zemlji

Konačno je došlo proljetno vrijeme. Hvala Bogu ! Mislim da bih poludio da je ona hladnoća još malo potrajala. Već sam se počeo bojati da je počelo novo ledeno doba. Jučerašnje jutro je bilo slično današnjem, ali je bilo dosta hladnije pa sam na posao odlučio krenuti u dugom kaputu. Još uvijek pospan, dovukao sam se do Trga gdje me je zabljesnulo proljetno sunce. Iako sam još iz stana vidio da je sunčan dan, nije mi niti na kraj pameti bilo da uzmem sunčane naočale. Što zbog pospanosti, što zbog sunca, jedva sam gledao oko sebe. Tramvaja, naravno, niotkuda, a ja opet kasnim na posao. Kako bih se zabavio dok čekam, promatrao sam prolaznice u nadi da ću pronaći guzu sa koje neću moći skinuti pogled. Međutim, na stanici su bile samo mlade anoreksične gimnazijalke i starice, koje su se vraćale sa placa, a njihove guze nikako nisu mogle ispuniti moje visoke standarde. Prilično loš početak još jednog dosadnog radnog tjedna... U tom trenu počeo je puhati lagan povjetarac. Sva sreća da sam uzeo kaput jer bi mi u kožnoj jakni ipak bilo prehladno. Krajičkom oka opazio sam nježno perce letećeg štakora kako lagano leti između ljudi koji su stajali na stajalištu. Perce mi se sve više i više približavalo dok se konačno nije zaustavilo na kaputu. Par trenutaka sam tupo buljio u njega, a onda me je počeo obljevati hladan znoj. Kroz glavu su mi prolazile sve one vijesti o ptičjoj gripi kojima su nas mediji mjesecima zasipali. Isuse Kriste ! Isuse Kriste ! Od tolikih ljudi na stajalištu, perce je moralo odabati baš mene ! Došlo mi je da počnem vrištati iz sve snage i histerično mlatarati rukama kako bih skinuo to čudovište sa sebe. Ne znam niti sam kako sam uspio ostati pribran. Čekao sam par trenutaka da povjetarac otpuhne perce, ali ono kao da se zaljepilo za kaput. Prokleti statički elektricitet ! Da sam uzeo kožnu jaknu to se ne bi dogodilo ! Onda mi je sinulo da bih perce mogao skinuti stražnjom stranom dlana. Sa tim dijelom ruke i onako ništa ne dodirujem pa virusi neće profitirati. Lagana kretnja desnom rukom i hop ! Perce je nestalo sa kaputa. Ha, ha, ha... Još jedan uspješno riješen problem. Stvarno ne znam zašto moji roditelji i šefovi misle da nisam sposoban samostalno rješavati probleme. Možda perca više nije bilo na kaputu, ali sada mi se zalijepilo za ruku. Joj ! Lagano sam protresao šaku gore-dolje u nadi da će perce otpasti. Međutim, to se nije dogodilo. Odlučio sam protresti ruku malo jače, pa još jače i onda mi je sinulo da bi netko od prisutnih ljudi mogao pomisliti da nisam baš čist u glavi ( Mislim, to je istina, ali ne moraju to baš svi znati. ) pa sam odlučio prestati i probati pronaći neko drugo rješenje. Jedino što sam smislio bilo je da palcem i kažiprstom lijeve ruke uhvatim perce i skinem ga. To sam i napravio. Sad je perce bilo zalijepljeno za lijevu ruku pa sam je lagano protresao. Opet bez ikakvog uspjeha. Onda sam perce uhvatio palcem i kažiprstom desne ruke. Sada je perce ponovno bilo zaljepljeno za desnu ruku. Par puta sam je protresao i perce je otpalo. Konačno ! Tko kaže da postoje nerješivi problemi? Nakon par sekundi stigao je tramvaj, koji me je odvezao do firme. Čim sam stigao u firmu, skinuo sam kaput i sat i odjurio u WC. Par puta sam dobro oprao ruke sa sapunom i bacio se na posao. I sve to nakon što sam se morao držati za rukohvat u tramvaju, primiti dvije kvake kako bih ušao u firmu i jedno desetak puta posegnuti za rupčićem kako bih obrisao nos. Hmmmm... Možda sam ovaj tekst trebao nazvati "Kako sam po Zagrebu širio ptičju gripu"...

Počelo je kao epitetizirana vremenska prognoza. :))