U traganju za izgubljenom inspiracijom

Bilo jednom jedno malo kraljevstvo i u tom kraljevstvu bio jedan veliki sat na glavnom trgu. Reklo bi se: ništa posebno. Čak nije ništa posebno ni to što je taj sat uvijek i svaku noć otkucavao ponoć. Taj sat je bio toliko običan da bi te se čak mogli pitati zašto sam upravo na njega obratila pažnju. Pa imate pravo. Osim što je bio predivno ukrašen i osim što je izgledao kao prevelik grantfather's clock, nije bilo ništa posebnog na njemu. Nitko nije ni rekao da bi trebalo biti nešto posebno na njemu ili u njemu. Sva posebnost bila je oko njega.
Svake večeri, kad bi sat otkucao ponoć, oko njega je odmah nastajala neka druga atmosfera. Sva djeca bi pozaspavala, a odrasli bi se presvukli u neka potpuno druga, nova odjela, te bi tada počeo bal iz snova. Na tom balu uvijek je bila i ona. Istina, nitko ju nije vidio tamo, ali bila je prisutna. Stajala je sa strane i iz prikrajka gledala sva zbivanja na balu. Gledala bi kako ljudi dolaze, kako plešu i na kraju, kako odlaze s početkom zore. Uvijek im se divila, ali nikad nije osjetila potrebu za priključivanjem toj grupi koja se zabavlja. Uvijek je bila outsider i tako se i osječala. Ova noć nije bila ništa posebnija od svih ostalih, ili možda ipak .....
Već su skoro svi došli i kad je odlučila preći u dvoranu za bal došao je i on. Visok, smeđ i na bijelom konju. Ostala je opčarana njegovom pojavom. Tako mu je htijela prići, ali nije znala kako. Ta ne može se samo tako pojaviti na balu u toj staroj haljini. I dok je tako razmišljala pored nje se stvori jedna dobra duša, dobra vila, i uz malo samopouzdanja i držanja koje joj je dala, smogla je hrabrosti da izvuče svoju pozivnicu, te krene na bal, krene u život.
Čim je ušla u dvoranu, sve oči se okrenuše prema njoj. I on ju je primjetio, a njoj je srce jače zakucalo od uzbuđenja. Shvatila je, zaljubila se. Cijelu noć su skupa plesali i na kraju noći, otišli su zajedno u novi dan. Danima su bili sretni i uživali su u međusobnom društvu. No, u jednom trenutku ona se morala odseliti. Zasljepljena ljubavlju mislila je da će i dalje uživati u zajedničkim trenucima kada ona dođe doma ili kad on dođe k njoj. Međutim, nakon koje godine shvatila je da on neće nikada doći. Čak joj se prestao i javljati. To ju je užasno pogodilo. Odlučila je da mora otkriti o čemu je riječ. Kad je slijedeći put došla na bal vidjela je nešto što nije ni sanjala. Iza njenog princa na bijelom konju, pojavio se drugi, elegantniji. Uz tog drugog shvatila je da je njen konj posivio kroz sve ove godine kojima se navikao na nju i počeo je prihvaćati kao nešto njegovo. Shvatila je da ga više nevoli. Kad mu je to i rekla, osječala se grozno mada nije znala zašto, no ipak nije popustila. Njihova veza više nije imala smisla.
Ne obračajući previše pažnje na ovog drugog, ušla je u dvoranu. Oko nje se je odmah okupila starija gospoda i počeli su svim mogućim sretstvima okupirati njenu pažnju, no ipak ... u jednom trenutku onaj drugi je pripomenuo jedno svoje stajalište koje joj se jako svidjelo (tko zna otkud se samo stvorio u tom društvu?), ali onako ranjena od nenadane ( a opet tako očekivane) samoće, naprosto nije znala kako da reagira. Da li da se opusti i zamjeni strah ljepšim i boljim osječajima ili da se zadrži po strani? Ako se prepusti osječajima, hoće li opet odmah ostat ranjena jer bi to bili krivi osječaji koji ne bi bili uzvraćeni? Od toliko briga naprosto se nije mogla opustiti, ali nije se oslobodila jednog, najjačeg, pitanja njene znatiženje:
"Što će se dalje dogoditi? Hoće li on poduzeti neki sljedeći korak?"




*Stvarno, što bi se moglo dalje dogoditi? : )

daj povečalo!!!

evo odmah. kod mene se tako lijepo vidi.
: )

netko će skuhati kavu...garant...

a može li čaj? možda nitko ne pije kavu.
: )