How many frogs do I have to kiss...

Sav sam nešto u bojama, ovih dana...
Mora da je to utjecaj ove jeseni. Sva je nekako .... hmmm...obojana.
Nisam baš neki fan jeseni kao pojave, većinom zato što u mom kraju to znači maglu bez kraja i konca i kad konačno i dočekamo nekakvu anticiklonu, vjetar i vedro vrijeme dovoljno hladno da nema vražije magle već je prosinac u punom zamahu. Mahnite jeseni, otišla je, a da je nitko nije ni vidio. Jesen je statist u mijeni godišnjih doba. Tu je samo da popuni kadar, ali nitko joj nije vidio lice, ili ako je, onda ne dovoljno dugo da bi ga zapamtio. Pehistica. Sva se našminka i ušareni, sva vesela i prpošna utrči na pozornicu donoseći promjene i ugazi u maglu. Ne do koljena, ne do kukova. Nego preko glave...i to onda traje i traje i cijela joj gaža prođe tako zakriljena, a majstor na dim mašini se cereka i samo pumpa. I dok se ona još vrti okolo taman kad se magla raziđe na toj istoj pozornici stoji nova diva sva u elegantnom crno bijelom kostimu. Krzno i koža i plave oči boje arktičkog leda.
Zima.
S njom nema šale, pa je najbolje pokupiti se i pričekati još godinu dana pitajući se tko uopće plaća tog tipa sa suhim ledom...Led...hmmm...

Uglavnom, jedan pogled kroz prozor mi kaže da je stanje bez promjene, magla je od zida do zida i nije se lako više ni kući vratiti subotom u veče/nedjeljom u jutro...
A, bilo bi lijepo da se malo razvedri pa da mogu kliknuti koju sliku, ipak je jesen najšarenije doba, a fino kažu ljudi – šareno je i budali drago...

Zalutali smo jedno drugom u inbox pa sam postao dragi...  Onda sam bio srećko ..pa je uslijedilo  gade jedan... (taj mi je posebno drag jer sam siguran da je napisan s osmjehom na licu). Kako je vrijeme odmicalo bio sam i nestašan...dražesni..  predragi, preslatki..:) ....poslije čega je krenula lavina -poseban, mili, diiiiiiivaaaaannn..:), ali definitivno mi je najdraži i nalazi se na vrhu moje top liste sweet vampire..
Tih dvadesetak centimetara predivne, mirisne, tople kože ženskog vrata su mi najdraži. Osjetiti otkucaje tvog srca na svojim usnama i njima potjerati to isto srce da lupa brže...
Najbolji osjećaj na svijetu...
Hej, jel ovo neka šifra ili što...?
 
 

....kad daleko, daleko na pučini ugledaš oblak zelene boje, onako kao crtu, bez nekih oblika. Samo ti se čini da nebo mijenja boju u zeleno, a znaš da nije nego mora biti oblak. U rano jutro, dok još sunce izvlači najduže sjene i dok si umorna od neprospavane noći (tko spava po ljetu na moru??), stojiš na obali i gledaš preko uljne površine tamnoplavog mora u tu zelenu crtu i tada ti iznenadni zapuh slanog, vlažnog vjetra ponese kovrče s čela i šapne ti na uho :"Bježi i sakrij se, malena, ja dolazim..."

Jedna Iskrica mi se bila obrisala bez objašnjenja, pa sam malo pao u bad. Kasnije mi se javila pa sam opet sretan. Pisao sam nešto pa mi HEP iskopča struju (na manje od minute, al' jebi ih, sasvim dovoljno) i sve ode u tri PM, sad me opet primilo pa pišem i opet sam sretan. Bio sam lud na poslu i sve je bilo bez veze. Situacija je još takva s tendencijom prema pogoršanju i nema nikakve, ali baš nikakve šanse da se nešto popravi u tom dijelu mog života. Jebi ga, you win some, you lose some...

Neke stvari se vrte u krug. Treba samo paziti kad će loši dani i pripremiti se za njih. Ako dođu iznenada (četvrtak, 2 u jutro..) nositi se s njima koliko se može u danoj situaciji...i to ide pomalo. Ali neke stvari se kreću linearno ili im je krug toliko veliki da se zakrivljenje uopće ne vidi. E, to je zajeb kakav se rijetko viđa i ako se vozite na jednom od tih valova, uopće vam ne zavidim. Ni meni drugi ne zavide. Ponekad mi se čini da su neki krugovi toliko veliki da mi nije dosta jedan život da bi ih vidio kako se zatvaraju. Pa, i ja ovdje na blogu...samo kružim...

Prvi sam je put vidio preko hrpe plastike i neonskog svjetla i sve što je vrijedilo vidjeti u tom kaosu bile su njene tople smeđe oči u kojima se čovjek može izgubiti ako ne pazi...

Rekla je da voli filmove strave, ali se ne usudi gledati sama, pa sam je pozvao k meni da ih gledamo zajedno, ako će joj tako biti lakše.
Sve je završilo tako da ću joj morati nabaviti mace koji će držati uperen u mene (da je ne zaskočim) dok gleda film kojeg se boji više nego mene jer ja sam tu da je ne bude strah filma. Mace je tu da je ne bude strah mene...;). A ja se bojim da me ne zaspreja po očima zato što su joj živci popustili od filma... Adrenalina na lopate, al' ćemo se zabavljati...Još ako ugasim sva svjetla, postoji realna mogućnost da tu filmijadu nitko ne preživi.

Na nagovor/zamolbu moje predrage sestrične u drugom koljenu koja studira i teško se pati sa zadacima koji traže internet (nema komp)prosurfao sam po virtualnim muzejima i inim sajtovima u potjeri za likovnom umjetnošću baroka. Poglavito slikarima. Nisam totalni neznalica pa sam odmah krenuo u lov na Rubensa i Rembrandta, znajući da će me linkovi odvesti do ostale bratije iz istog koša. I nisam se razočarao. Osam umjetnika od kalibra sa preko 80 biranih djela krasi sada sekinu zadaću. Nije to moja poanta. Slike su odlične i većina su ili portreti ili su religiozne, ali ono što me najviše pomaklo je kako su slikali žene...Žene s velikim...Ž. Komadi, čovječe. Tri Gracije zajedno su sigurno imale dobro raspoređenih 240 kila...moj tip koke, kako god da ih okreneš. I tad sam shvatio. Ja sam rođen u krivom periodu. Nepopravljivi romantik, na rubu pjesništva (stvarno se ne usudim) i sa afinitetom za tete sa 'viškom' kilograma. Koliko je to višak, otvoreno je za raspravu i to žestoku, meni su one taman...njam. Porno sajtovi nemaju šanse-kad budem tražio sliku dobre žene, odoh u muzej...;) Sram vas bilo, manijaci...već vidim komentare.

Sjećam se kao da je bilo danas, kad mi je jedna klinka, inače sestra mog prijatelja rekla: "saberi se..." Bilo mi je to smiješno tada, ja sam bio prešao dvadeset i koju a ona nije imala više od jedanaest, a evo nje, daje mi savjete o životu...Saberi se...
Saberi se.
Često mi dođe u glavu njeno nasmijano lice i izrazito plave oči i taj dječji alt koji mi daje taj tako univerzalni, odrasli, možebitno najodrasliji savjet koji sam ikad dobio u životu.
Saberi se....
Kad ti se čini da se svijet ruši i kad nema baš nikakvog putokaza i da si se totalno izgubio, nemaš pojma ne samo koji je slijedeći korak, nego ni gdje su ti noge, možda je pravo vrijeme da staneš i poslušaš taj mali glas iz prošlosti koji ima nešto za reći. Koliko vremena provodimo planirajući slijedeći potez, samo da bi nam planovi propali nakon drugog poteza. Ni jedan ratni plan ne preživi prvi susret sa bitkom...stara istina. Nakon nekoliko poraza, čovjek odustane. Ne svaki, dobro, ali oni koji ne odustaju, obično imaju krvavo čelo od prolaženja glavom kroz zidove. Sve pogrešni pristupi, jedan za drugim. Ne izmišljam toplu vodu, možda ni moj način ne valja, samo pišem iz vlastitog iskustva.

Planirao-uspjeh oko 20%.
Odustao-tek to nije valjalo (posljedica:alkohol i puno pogrešnih ljudi oko mene).
Išao silom i glavom kroz zid(ove). Funkcionira -pripremite tablete protiv glavobolje, armatura ponekad zna biti jebena...(posljedica-razni nadimci tipa 'glavonja').

Kako bilo, evo mene sa flasterom na čelu i analgeticima do ruke, kako koristim glavu manje kao wrecking ball, a više onako, metafizički...
Pogledaj gdje si....pogledaj što sve znaš....pogledaj što sve možeš....pogledaj što imaš od toga...
Čini ti se da ne koristiš svoje potencijale do kraja? Dobro ti se čini.
Vrijeme je za slijedeći korak.
Vrijeme je da se saberem.

B ti si mi inspiracija, znaš li ti to??

Ako netko vidi mišićavog tipa golih prsa u krznenom prsluku i kapi s repom, neka ga pozdravi umjesto mene... Sigurno je umoran od silnog jebanja sinoć...jadničak mali.

Nekako mi je kao u 'No sikiriki'-trpa mi se sve gore od goreg...Ili je to samo ružan osjećaj koji nema temelje u realnosti...pitam se. Jedna Iskrica čiji mi je blog bio super se premjestila drugdje jer ovdje nije bilo ništa za nju, a koji jesmo bili za nju nismo bili dovoljno, pretpostavljam...Još se čujemo tu i tamo, ali rijetko...Druga Iskrica čiji blog mi je bio zakon se odselila kompletno i više je nećemo vidjeti (nikad ne reci nikad). I to mi je bad, ali izgleda sa je ona našla ono što je tražila, pa hajde, neka joj je sa srećom... Treća Iskrica s kojom sam se dopisivao neko vrijeme prilično intenzivno, samo je prestala s porukama...ne znam...i to je malo čudno kad se gleda s moje strane, ali dobro...možda se javi, možda ne. Četvrta i meni osobno najdraža se očito nećka i premišlja po pitanju putovanja jer mi ništa ne daje više od 'razmislit ću pa ti javim' odgovora...Ne smeta, imala je nekih problema, pa si ne želi priuštiti nove dok ne bude sigurna što da očekuje...i kako da se nosi s tim. Bit će prilike, kažu treća sreća...hehe. Meni je to ionako životna priča-sve važno prvo dva puta zeznem, dok ne napravim kako treba...Kad pogodim iz prve i sam se sebi čudim kako sam uspio. Malo više samopouzdanja ne bi škodilo. Sve u svemu, nakon što sam frendu pomogao ubaciti 5 metara drva u podrum, osjećam se umorno i izmoždeno, a još moram na poslu voditi bitku oko love i tko je što zaslužio i zašto...Najčudnija stvar od svega je ta da se ne osjećam depresivno nego imam neki feeling da je sve baš kako treba biti i da stvari mogu samo na bolje. Nema mi to smisla, ali tako je. Sve ide nizbrdo, a ja se osjećam dobro. Čudim se sam sebi...

Hahahahahaha...!!!
Totalno sam zadovoljan...hehehe...
U najgorim vremenskim uvjetima (kiša, blato, uzbrdica, manjak poznavanja terena, mrak) frend i ja smo našli planinarski dom.(Tko nije tražio na slijepo, samo po priči, taj nije vidio što je to).Daždevnjaka k'o u priči-puna šuma...hehe...15-ak kilometara šetnje po šumi na svježem zraku, izvor koji izbija iz žive stijene, hladna voda od koje trnu zubi kad se pije, odmor na zaštićenom mjestu, borove iglice, hrastovo lišće, kranjske na žaru i onda čisto od izazova samih sebi, put natrag kroz apsolutni mrak, samo na kompas, mi i zvukovi šume u tami...
Civilizacija sa svojim svjetlima i bukom dođe kao šok...samo nakon par sati, zamisli što bi bilo kad bi živjeli tako godinu il' duže..

me pušta da patim....

Kupimo opremu i u divljinu...Frend i ja smo se dogovorili za zadnje kampiranje ove godine. Prijeti se loša prognoza, ali nema tog nevremena...Samo pravac šuma...ako su mogli partizani, možemo i mi jedan vikend...Nismo bili nigdje 100 godina, ali sad nam se poklopilo slobodno vrijeme i idemo...Trekking šuz i oprema iz vojnih viškova i dva ruksaka dobre volje. Tamo gdje idemo ima izvor, pa ako zalutamo bit ćemo žedni (dobar motiv da se ne zaluta)...Dok budete u bučnim i zadimljenim klubovima ili na svadbi(!), sjetite se da negdje između Save i Drave usred slavonske šume dva lika totalno guštaju na svježem zraku...
P.S. Ako do ponedjeljka ne napišem novi blog, molim da netko pošalje spasioce...

Šta ta žena meni radi....ajoj...

I pitam se što će mi napisati...ako bude...drži me u neizvjesnosti...i u pravu je :)

Ustajte iskrice i iskričari!! Na noge!! Bit će lijep dan... Imam li razloga za riku? Pa, imam, čini mi se. Od Sonie nikad neću vidjeti soma kuna, pa sam se s tim oprostio, nije htjela dati ni u naturi, dakle potpuni debakl.. Ali što ću, opraštam joj duge njene u nadi da će onaj gore oprostiti duge moje...Jednom me znakovito promašio, pa sad gledam biti dobar i tako. Usput se trudim razveseliti jednu damu, nadam se da mi ide to...