How many frogs do I have to kiss...

Je li to blaža vezija od manično -depresivne varijante? Bilo kako bilo ja sam N/O (ionako smo večinom mi ovdje klinički slučajevi-čast iznimkama itd...). Nabrijala me jedna dama, ali se ipak osjećam opušteno. Puk'o a?? BTW, nema brunshe, jel' zna tko di je? Kao da mi nešto fali... (DASKA?)

To mu uvijek priznam. Koliko sam se puta smijao 'kozmičkim' šalama na svoj i tuđi račun, više se ni ne sjećam. Nije Jerry Seinfeld, ali što nema na kvaliteti, nadoknađuje veličinom. Može mu biti. A, i ako mu se spomene Seinfelda, uvijek može reći :" HEJ, PA JA SAM GA STAVIO TAMO GDJE JE, DAKLE TIŠINA." Ali jedna mi stvar ne ide niz dlaku (MISLIŠ DA BRINEM..?), a to je Njegov osjećaj za mjeru, u stvari nedostatak istog. Vidi samo Sodomu i Gomoru. (SUMPORNA KIŠICA, PA ŠTO, ZASLUŽILI SU) Ili Potop. Četrdeset dana kiše, pljuska koji je isprao lice Zemlje. Ovo nije metafora. Mislim, stvarno ih je oprao i samo su ribe mislile da je došlo kraljevstvo nebesko...ostali..ne znam (OSTALI SU DOBILI TOČNO ŠTO IH JE IŠLO). I tu dolazimo do preciznog podešavanja. Kako poslati upozorenje da bude istovremeno ozbiljno, ali da ne nanese štetu (preveliku). Možda, samo možda treba potaknuti usijanu glavu koja se sprema na svadbu da ponese vatreno oružje. I streljivo. Te, da pred hotelom u kojem se odvija proslava ispali nekoliko 'slavljeničkih' hitaca u najzahvalniju metu-nebo. Pijani glupan tada ulazi natrag na slavlje ne razmišljajući o tome gdje padaju komadi olova. S neba. Po mojoj garaži koja je izdržala dvije (2)! godine svakodnevnog četničkog granatiranja bez ogrebotine. A sad ima rupu u krovu veličine mandarine. Početkom jeseni. I tako, kad čovjek dođe kući s posla u jutro i nađe metak na podu garaže i rupu u krovu iste, mora se zapitati- Što hoće onaj gore?? (I? PITAŠ LI SE?)

Ali, baš, ono...cijedi. Kao kad netko stisne krpu, pa iskapa 6 1/2 kapi, ali ne prestaje. Koliko ne volim takvu kišu, ne da se opisati. Bio sam se poradovao pravom pljusku, ali drekec. Sve je dodatno začinjeno činjenicom da moram biti na poslu za sat vremena. Pozitivna je stvar da sam si smješao ulje za masažu od sojinog i bademovog, a za aromu malo limuna i naranče. Lijepo klizi. Niz kožu...

Treba mi za masažu. Odoh do DM-a da vidim imaju li oni....

Ovo je jedan od rijetkih u kome ne poznam nikoga,
ali sve funkcionira kao da se znamo 100 godina,
dobri smo prijatelji. Neki momak i njegova
djevojka i ja se vozimo autocestom kroz krajolik
koji bi se najbolje moglo opisati kao mješavina
Novog Mexica, Marsa i nekakvog vulkankog otoka
(Island?). Vruće je k'o u Paklu, glatke mjehurave
stijene crvene boje okružuju cestu, a mi idemo na
kupanje na neke termalne izvore u toj vukojebini.
Izrazit je osjećaj da je civilizacija daleko
koliko to može biti. Nama je super, zezancije u
autu, tuče r'n'r. Malo prije nego smo stigli na
odredište mimoišli smo se sa sivim, prašnjavim
karavanom, koji je dolazio iz suprotnog smjera i
koji je vozio 55-60 godišnji pretili bradonja
pomalo otrcanog izgleda. Više sijedih u bradi i
brkovima nego crnih. Namršten frajer. Bilo je još
ljudi u tom autu, ali sam vidio samo siluete iako
se mogu zakleti da je na suvozačevom sicu sjedio
mršav tip kratke zalizane kose... Ekipa se
provezla i nitko nije obratio pažnju ni na koga.
Stigli smo za pet minuta, iskočili iz auta i
počeli pripremati suncobrane koje ćemo montirati
iznad omanjih rupa u stijenama u kojima struji
topla voda. Odabrali smo jednu veličine osrednje
kade za 5-6 osoba i uvalili se. Super stvar... I
tad je ta djevojka (frendova je li) primjetila
nekoga kako leži u jednoj manjoj 'kadi' u kojoj je
pouzdano pretoplo da se bude dugo. (Opet strašan
osjećaj da poznam mjesto kao svoj dlan, dio mene,
mog života). Iskočili smo i bosonogi krenula preko
crvene, glatke, vrele stvrdnute lave(?) (lava je
crna, bazalt, zar ne??). Ono što smo vidjeli,
sledilo nas je. Gola cura, duga crna kosa, tamno
plave oči, blijedi, blijedi ten, zahvaljujući svoj
onoj krvi koja je izašla na tri rupe u njenom
torzu. Klinički precizno sam odredio- Dva prsta
ispod lijeve ključne kosti, isto toliko od lijevog
kuka i jedna malo iznad pleksusa ravno kroz prsnu
kost između dojki. Netko je htio biti siguran.
Jedan pokušaj u potključnu aortu, jedan u trbušnu
i jedan drito u srce. I još je bila živa...
Izvukli smo je iz rozene vode, a meni je stalno u
glavi vrištalo 'autotransfuzija!! digni joj noge
na povišeno!!' Stavili smo joj glavu na frendičino
krilo (sjela je na pete skupljenih koljena) i ja
sam joj poduhvatio obje noge u razini listova i
podigao ih na svoju podlakticu, klečeći kraj njene
desne strane. Odmaknuo sam joj kosu s lica, ona je
otvorila oči (tad sam vidio kakve su boje) i rekla
razgovijetnim glasom (na hrvatskom, inače ovakva
sranja sanjam na engleskom) :"Pa, ti to meni
pokušavaš pomoći." I tad je sklopila oči i
umrla. Meni na rukama. Znao sam da tu nikakva
reanimacija nema svrhe. Bol koji sam osjetio me i
probudio

Kakve ja svinjarije sanjam u zadnje vrijeme, to je strašno...

Jebeno dobra ideja!! Sigurno negdje na netu postoji rječnik...

Nedavno sam u razgovoru sa dragom mi osobom koja mi se požalila kako je povrijeđena, ponudio 'pametno rješenje'. Otvrdni malo.
M-hmm...
Ona mi je djelomično otvorila oči, a u zadnje vrijeme i sam puno mislim na tu temu. ? Otvrdnuti ili ne? Koliko? Kako? Gdje je tome kraj? Koji su rezultati? Vrijede li ti i takvi rezultati truda i svega što izgubimo kaleći se na hladnoj vatri vlastite bezosjećajnosti?
I kad samo pomislim da si to radimo od svoje volje. Zbog samo jednog jedinog straha. Da ne bi bili povrijeđeni...emocionalno.
Da je bar cijela parada zbog fizičke zaštite, još nekako, ali postati kocka leda samo zato što se bojimo da će nas netko rasplakati...ne znam.
Gledam unatrag, kroz godine...Umjesto da stvari postanu maglovitije kako su udaljenije, sve je u savršenom fokusu. Slika je čista, a meni se ne sviđa ono što vidim.
Krut tip.
Podnošljiv, ali jedva. Arogantan. Smisao za humor, ali crni.
Cinik.
Inteligentan i brzog jezika kojim se služi da oplete druge kao bičem po njihovim slabostima.
Ne zato što uživa u tome, nego jednostavno zato što su te slabosti tamo.
Hladno.
Analitički.
Krut tip. Koji je zaboravio kako kruti materijali pucaju prvi pod pritiskom. I sad,pod pritiskom vlastitih manjkavosti, mana i konačno same smrtnosti suočen je sa dilemom. Pući ili se mijenjati?? Kako skinuti čelični oklop oštrih bridova sa sebe, a da ovaj ne ponese sa sobom komad mesa?

This is really going to hurt...

Bijah tvrd i nije mi se dopalo.
Sad sam nešto drugo.
Metamorfoza je gotova i ja stojim gol i krvav, ali na vlastitim nogama.
Zanima me kako ću vidjeti svijet kroz nove oči i kako će taj svijet vidjeti mene.
Ako je netko možda pomislio da sam sad mek i ranjiv, neka promisle dva puta.
Nisam bacio svoj oklop. Stavio sam ga u ormar. Da mi bude podsjetnik. I za svaki slučaj....

Cijedi se s neba od 4 sata u jutro...
Susjedi s trećeg kata razbijaju stan. Svoj i druga dva na katu, sudeći po zvuku. Trube jerihonske su bile amaterski posao za ove momke...
Vani puše vjetar i pada kiša nemilice, a ja gledam kroz prozor gologlavog čovjeka raskopčane jakne koji pokušava napredovati po pločniku uz pomoć one bolničke četveronožne hodalice, kao u nekom filmu. Osjećam se surealno i nevjerojatno dok mi pod podrhtava pod nogama....

Pokušao sam pisati i uspjelo mi je, ali nakon nekih 1500 znakova HEP je u svojoj nedokučivoj mudrosti odlučio iskopčati struju na 45 sekundi...
Već sam plakao o tome na ovim stranicama tako da sad samo rekapituliram stanje: potrebna mi je ona stvarčica koja se kopča na komp za takve slučajeve, da se uspiješ organizirati, sve pospremiti i onda se isključiti k'o čovjek, a ne k'o HEP-ovac.
Ta bi me sitnica mogla koštati nekih 800-tinjak laganih kunića....

No problem, gimme two...

Jedna divna, ranjena Iskrica mi krvari po PVT-u, a ja ne mogu umanjiti njenu bol i to me čini nervoznim. Osjećam se nedostatan. Biti tu, a ne moći pomoći je bez veze. Nikome ne želim taj osjećaj...

Oči mi se sklapaju i padam tu po tastaturi, ali ne mogu zaspati jer majmuni na trećem i dalje ruše Jerihon...

"Sve mi to liči na pušenje debelog i dlakavog."
Stephen King

...all I need is a girl whose name does not end with '.jpg'

Interesantno je kako ljudi mogu razbiti monotoniju u svom i tuđim životima radeći svoj posao. Pitam oko 4 sata jutros majstora :"Jel' gotov burek?", a on mi kaže:"Baš sam završio sve, sad radim nagradni."
"Kakav nagradni burek, ne kužim??"
"Vidi, ovdje ima skoro 2 puta više mesa nego u normalnom, ali kad ga smotam, ne kuži se da je teži. Ispeče se sa svima ostalima i nitko ne zna u koju trgovinu ide ni kome će dopasti za doručak, ali taj koji ga kupi je osvojio 1. nagradu. Burek s više mesa... Vrlo jednostavno. A šansa da ga ubodeš namjerno je otprilike 0.5%. Kao lutrija, kužiš?"
"Aha. Super. A što ako se ne proda baš taj?"
"Nema zime, sutra je novi dan. Ovo radim već godinama."
I tako on svakoga dana razvedri nečije jutro (ili ne), a da uopće nije važno tko je to...

Za vrijeme pauze, došao je i vozač na posao, nekih petnaest minuta ranije da popije kavu s nama i sjeo za stol. Nakon uobičajenih pozdrava, nekako smo svi zamukli, mora da nas je vrijeme dotuklo, kiša nam baš ne leži... I tada on reče :"Evo vam jedna pjesma da se malo razbudite."

Idem Sava, šetam kej.
Vidim neko daviš.
Skidam, skačem, plivam
Pitam:"Daviš?"
Kaže:"Ne, plivam leđno."

Zaprepašteni muk, nakon koga je uslijedio smijeh i zezancija. Ionako je bilo vrijeme da se uhvatimo posla pa smo se ustali i nastavili po starom.
"Daviš?"
"Baš bi i treb'o malo, za promjenu...leđno."

Kad se o njihovoj koži radi. Izbio je skandal s pedofilom i majmun se izvukao. Javnost traži krv, a kako je ne može dobiti tamo gdje bi trebala (sud) jer "nema žrtve-nema kaznenog djela" (volio bih je čuti da je njena kćer u pitanju...) onda se ta ista javnost okreće za krvi drugdje. A, prije nego se netko sjetio pitati "Zašto na Iskrici uopće dopuštaju maloljetnicima da se logiraju i imaju profil" admini su djelovali. Najmlađi profil ima 17 (sedamnaest) godina. Ili bar tako tvrdi... Svi ostali...pufff...nema ih više. i mislim da ih nikada više neće ni biti. Mogu ih zamisliti kako nervozno razglabaju o dobnoj granici zbog koje im javnost neće prigovarati. "17? Pa to je prihvatljivo...hmm? Što ti misliš? Pa, je, moglo bi to bit' OK.. Ostavi 17 ostali odlaze." Mogli bi tako razmisliti i o gornjoj granici jer mi lagano ide na neku stvar kad vidim da se netko logira i piše da ima 100 godina. 1907. godište, ha? Daj pričaj mi malo o prvom ratu, kak' je bilo?

Interesantno je to što se ponekad događa na Iskrici. Kao u nekom elektronskon bermudskom trokutu, ljudi i nickovi nestaju bez traga, a da nitko ni ne primjeti (pa, sad je bio/bila tu...)

Korisnici koji su posljednji pregledali vaš profil: neodrasla

Lijepo, pomislim, da vidim tko se to zanima za mene i onda nakon klika na nick dobijem prazan ekran s porukom 'Odabrani član ne postoji!'
Kako ne postoji, pa sad mi je prerovala profil, koja vam je vražija mater...?
A, prazan se ekran smješka i sve mi se čini da vidim i neispisanu poruku :'nisi imao sreće, lapane!'
I tako mi ostaje samo da se počešem po glavi u maniri one dvojice momaka iz 'A je to!' i nastavim dalje...ništa drugo. Još jedan ludi trenutak na Iskrici koja je ionako moj život učinila surealnim, više nego je dobro za zdravlje. Mentalno...:)

Tko nije večeras bio u SB na Festung Festu, neka mu bude žao... Bili su Urban&4, Majke i Vlatko Stefanovski. Urban karakteristično dobar sa savršenim bendom koji je zapalio publiku, Bare klasično zgažen, ali mu služi na čast da se sjetio svih tekstova na vrijeme i po redu, a Vlatko je priča iz nekog sasvim drugog svemira. Čuli smo violinu, konje, sportski automobil i koješta drugo - sve sa jednog instrumenta. Čovjek nije savršen, on je prošao kroz to i izašao na drugu stranu. Svirka s druge strane savršenstva...slobodno može stati rame uz rame s najvećima.

Otvorio sam oči.
Osjetio sam hladne trnce u želucu. Bio sam doslovno prestravljen, jer sam se probudio zato što mi je netko sjeo na krevet. Ima li uopće smisla zaključavati ovu sobu ili da skinem vrata i stavim zavjesu od perlica. Bar ću čuti kad netko uđe. Bio je mrak. Kvragu sve, ne mogu vjerovati da sam tako lako prespavao cijeli dan, to se zove gubljenje vremena. Da sam to učinio sa stilom, hajde, još i nekako, ali spavajući, slineći po jastuku, to je strašno. Nagnuo sam glavu da vidim tko me probudio i ostao tako. Sleđen, zaprepašten. Uz moje noge je sjedila apsolutno prekrasna, predivna mlada žena. Plava kosa, vitka, obučena u prozračnu haljinu boje smaragda koja se presijavala nježno na tirkiz. Vitka, ali ne kao današnji top modeli, nego kao balerina, izgrađenih mišića, skoro žilava. Prekrasne usne, blijedi ten i ...zlatne oči, jebote! Leće? Kakav pogled, ha? Imala je tijelo 19-godišnje lake atletičarke i oči vuka starog tisuću godina. Trnci su mi se vratili natrag i došli su s pojačanjem. Otvorio sam usta da kažem nešto, možda uložim protest kada je ona podigla ruku. Kraljevski graciozno, autoritativno. Riječi su mi zamrle u grlu.
Njen glas je bio šum lišća na vjetru, žubor potoka, let ptica : "Probudi se."

Otvorio sam oči.