Dnevnik jedne tračerice

Cijelo vrijeme mi tvrde da ne postoje prava muško-ženska prijateljstva. Navodno uvijek je među njima ono nešto, barem s jedne strane. Sad se ja pitam da li ima pravih ženskih/muških prijateljstava? I tko je prijatelj? Jel prijatelj/ica onaj koji se uvijek slaže s tobom? Ili je prijatelj onaj koji ima iste interese? Ili je ipak to osoba koja je tu, mada nije tu. Možda se ne čujemo, ne vidimo, možda se čak ni ne simpatiziramo, ali jedan poziv "u pomoć" je dovoljan da ta osoba reagira, pomogne ili samo uputi riječ koja ti treba tog momenta. Zašto svi misle da prijatelji uvijek moraju imati lijepo mišljenje o tebi, da moraju uvijek opravdavati svaki tvoj postupak i uvijek tješiti? Mislim da je prijatelj onaj koji zna reći "ne seri", "glupa si", "neću" onda kad je to tako.
Kad se malo okrenem, mogu reći da sam imala samo jednog takvog prijatelja, a bio je muškarac i nikad nisam primjetila da gaji bilo kakve osjećaje spram mene osim prijateljskih, a ni ja nisam nikad osjećala ništa više spram njega. A za sve one koji misle da je to tužno, imati samo jednog pravog prijatelja, pitam vas koliko ih vi imate? Ne onih koji su svaki dan oko vas, nego onih pravih, koji vam mogu reći bilo kaj, čak i uvredu, a da se ne uvrijedite. Dobro razmislite i shvatit ćete da je "prijatelj" termin na jako dug period i nije spolno određen, ni interesno, jednostavno se dogodi.
Samo, nemojte napraviti moju pogrešku i shvatiti to tek kad mu zapalite svijeću....

Sjedim i slušam…. Ne vjerujem ni sama da mogu sjediti i slušati, ali kao da gledam sebe, u tim godinama…. Neću i nikad….
Sjetila sam se svih svojih nikad i neću. Gdje je to nestalo? Da li bi mi život bio drugačiji da sam u to vrijeme bila tolerantnija? Sjetila sam se jednog dragog lika, koji je mogao biti mnogo više, samo da sam htjela vidjeti. No, ljubav i onako nije moja specijalnost, to mi nikako nije išlo. Uvijek sam nalazila razloge protiv, nikad za. A danas me vrijeme gazi bez milosti. Dan se pretvara u tjedan, tjedan u mjesec, a mjesec u godinu…. Imam osjećaj kao da gledam film u kojem igram ulogu statista, a netko je stavio kazetu na premotavanje. Ne osjećam se starom, nisam izgubila osobnost, nisam izgubila oštrinu, ali izgubila sam neću i nikad. Nestali su putem. Nemam živaca inatiti se, nemam za to vremena, odmahivanje rukom je znatno lakše. Još uvijek znam pokazati zube, ali ne i očnjake…. Ljudi to znaju i koriste, a mene ne smeta što to drugi koriste, nego to što im ja to dozvoljavam. Prepoznajem maske, a ne razotkrivam ih. Zašto? Nekako mi je lakše gledati laž i pretvaranje, nego bijednu istinu. Apriori mrzim ljude s «plidenta» osmijehom, ali ja im uzvraćam istim. Sva sreća ljudi rijetko gledaju oči. Moja generacija bi sad trebala biti u naponu stvaralačke snage, a ona se bori za preživljavanje. Ljigavci hvataju pozicije, a sposobni se gube u vlastitoj nemoći.
I dalje slušam svoju mladu sugovornicu i nadam se da će njeni nikad i neću potrajati puno dulje i da neće dozvoliti da ih žrvanj svakodnevnice samelje….

Odavno sam prestala cijele dane trošiti na ovim i ostalim virtualnim prostorima, ali uvijek me nešto natjera da bar tjedno jednom škicnem i vidim kaj se događa. I danas sam se silno razveselila kad sam primila neke lijepe čestitke za 8.mart od meni jako dragih likova. To me utješi da nisu svi oni sati baš bili uzaludni, da svi ti nickovi, bez imena i oblika, nisu samo slova na ekranu, jer oni su se sjetili za razliku od mnogih realnih, prerealnih faca koje me okružuju.
Morala sam dodati ovu crticu svom logu, nadam se da nisam poremetila neke meridijane i paralele među logovima, ma nemate frke brzo bu on opal na treću stranu tj. u zaborav ;)
Pozdrav svima znanima i neznanima, svima koji se nađu tu i pitaju da li provode vrijeme uzalud za ovim beživotnim ekranom. Samo da vam kažem nije tako, tu teče jedan poseban život koji nikad ne prestaje.
Pusa, cmok, ajte bok :-))))))))

Je da…. Čvrsto sam odlučila biti mama. Nikako poput neke druge mame tj. moje, nego ono mama frend. To vam je sasvim posebna mama. Mama koja kuži sve, igra se, pazi na sitnice, ne urla, ne živcira se, uvijek pri ruci, uvijek puna razumijevanja. Mama koja nesebično daje i daje, ma nešto perfektno. Naravno takva mama podrazumijeva i takvu djecu. Djecu koja ju vole i vesele se svakoj maminoj ideji. I mogu vam reći da je to z lutkama stvarno bilo tak. Teorija mi je išla i bolje neg si možete zamislit. Sa 10 godina bila sam idealna mama i imala sam idealnu djecu.
Sa osamnaest sam malko promijenila mišljenje o toj super mami i doradila neke sitnice na njoj. Naime tad sam postala teta i uvidjela sam da je moja seka grozna majka i da moram super mami izbacit još i njene osobine. Uopće nisam kužila kak može biti tak nerazumna jer sve vrijeme koje sam ja provela s nećacima, oko pet sati tjedno, nisam imala nikakvih problema. Deca ko deca, pa moraju skakat, trčat, razbit koljeno, ….
Sa 26 sam postala mama. Sad je samo trebalo primijenit patentiranu super mamu. Nekak sam si zabrijala da je prva godina najteža, ono dok ne stane na svoje noge. Ubrzo bum shvatila da taj izraz ima metaforično značenje, no ipak sam bila friška v tom biznisu. Doneseš taj drečavi zamotuljak doma i misliš da si pojel pamet celog svijeta, a zapravo tak te strah da ne znaš jel bi plakal il pobegel glavom bez obzira. I mogu vam reći da nakon par dana, kad je skužil dnevni red, sve je krenulo ko podmazano. Bila sam strašno ponosna na sebe i na to kak moja super mama funkcionira. Ništ ni bilo teško, ionak sam cica, spava i sere. Pampersice su zakon, tak da pišanje ni ne osetiš. Bilo je savršeno, plan super mama se odvijal i bolje neg je zamišljen. No tad je krenul svojim nogama u dvorište. Najednom se moj rječnik srozal na tri riječi: Ne, Pazi, Nemoj. Skup s rječnikom srozala se i moja super mama. Kreneš na posel, trčiš da ga pokupiš iz vrtića, kuhaj, peri, peglaj…. Dani prolaze ko blesavi i pošteno se ne okreneš, a on već ide u školu. U međuvremenu roda donijela i seku. Super mama zgleda, a i zvuči ko vještica. I sve je više nalik na onu groznu mamu s početka priče tj. moju.
Sad kužim onu staru «Mala deca mala briga, velka deca velka briga.». Mogu vam reći da sam zabrinuta. Ne zbog toga kaj je projekt super mama propal, jer u biti i nije, svaka mama je super mama. Zabrinuta sam jer ne znam kak ga pripremiti za taj Život. Krenul je u školu. Nekako sam stekla dojam da nije baš druželjubiv i da je prilično plašljivo dijete. Kad nakon mjesec dana u informativki poruka : «Poštovani roditelji, Vaš sin se potukao na satu!». Mrak! Kaj sad? Pitam ga kaj je bilo? Neka tipično dječja svađa, koškanje, šaka sim, šaka tam i ježi ga došla učiteljica. I kaj sad reći klincu? Ako mu kažem da je to loše, a je, to može biti dvosjekli mač. Jer ak dozvoli da ga sad počnu lupat, lupali buju ga cijeli život. Opet ak ga podržim najvjerojatnije bu mislil kak je to dozvoljeno i mlatil bu se ko za okladu. Mogu probat mu objasnit da je normalno ak se braniš potegnut šake, ali pitanje je jel bu on to baš skužil tak il kak njemu paše. Živimo u civiliziranom društvu što u prijevodu znači lomi, trgaj, razbijaj, grabi preko mrtvih jer to je jedini put ka uspjehu. Poštenje, moral i ostale trice zaboravi jer to je odlika mrtvih i siromašnih. Na žalost danas je bogatstvo duha obrnuto proporcionalno materijalnom bogatstvu. Kako u tom šugavom svijetu odgojiti zdravo i normalno ljudsko biće? Kako ga naučiti vrednovati kad je danas sve izraženo u kunskoj protuvrijednosti?
Tek mi je sad jasno kakva je moja mama bila super mama, a ja…. Ja više ni ne pokušavam biti super, pokušavam biti samo mama. Volim ih, mazim i svaku noć zaspim sa nekom zebnjom u srcu, jer ne znam kakav ih čeka sutrašnji dan. Dalje ni ne razmišljam jer se još uvijek potajno nadam da će se sustav vrijednosti ponovo vratiti i da znanje neće biti mrtvi kapital. Ulažem u njihovo znanje, kažu da sam preambiciozna, ali ja vjerujem da će valjda ovo društvo konačno početi aplaudirati dobrima, a da će se loši konačno vratiti tamo gdje pripadaju, na margine.

Volim ponekad posjetiti svoj rodni kraj. Uglavnom posjetim najbliže susjede, poznanike i prošvrljam poznatim stazama. Ne zadržavam se dugo tamo, ništa više tamo nemam osim sjećanja. Ne, to više nije moj dom. Ali jučer sam malo promijenila taktiku. Nije bila moja ideja, ali vrijedilo je. Prijateljica me povela u mjesto moje neprežaljene ljubavi. Dugo nisam tamo bila. Da li zbog mogućnosti neugodnog susreta ili zbog toga što je izvan mojih životnih putova, ne znam. Vjerojatno iz oba razloga. Potajno sam se nadala da ću ga sresti. Ima nečeg magičnog u očekivanju susreta s bivšim. U glavi radiš scenarije susreta, koji uglavnom idu tebi u prilog. Smiješno.
Prošetale smo dućanima, kupila je ono po što je i došla. Slijedeća stanica je naravno kava. U kafiću poznata lica. Bio je to lijep susret i već sam zaboravila na onaj kojeg sam priželjkivala. Lijepo je sresti lica koja nisam vidjela tako dugo. Iako su svi ti susreti nalik jedan na drugoga, razgovor se vrti jednako, obavezni likovi, obitelj, posao. Kao sastanak maturanata nakon 15 godina. Forma je zadovoljena, a misli su već tamo gdje pripadamo, daleko od ovog skupa. Tada na scenu stupa moj bivši. Svašta sam očekivala. U jednoj verziji bio je debeli, proćelav, tužan i nesretan. U stvarnosti izgleda odlično i zrači dobrim raspoloženjem. U drugoj verziji bio je oženjen nekim akrapom, iritantnog glasa i dosadnom. U stvarnosti žena mu je lijepa i izuzetno ugodna osoba. Ma bilo je puno verzija i sve su daleko od istine. No i susret je bio daleko od zamišljenog. Nije bilo neugodne pauze, nelagode…. Očekivala sam da ćemo biti ukočeni, bez riječi, izbjegavati razgovor međusobno, a ako i progovorimo bit će to neke izvještačene i uobičajene forme. A istina je da sam sa njim i njegovom ženom razgovarala dulje i opuštenije nego sa svima ostalima. Čak smo se dotakli i naše veze i dobrih pola sata ismijavali jedno drugo.
Vračajući se, shvatila sam da je neprežaljena ljubav odavno aorist ;-))))) 

Upoznala sam ga davno. Dugo smo bili samo slučajni prolaznici između istih lica. Ne sjećam se kad smo prvi puta stvarno razgovarali. Bio je čudan. Volio je oružje, vojsku, sve što je meni oduvijek bilo odbojno. Znam da sam ga zaobilazila, odbijao me hladan pogled. Odbijala me njegova nerazumna mržnja prema ljudima različitima od njegove zamišljene slike. Nekako je uvijek nalazio razlog za kavgu, motiv nije nikad bio bitan. Bio je izraziti nacionalist, imao je cijeli arsenal oružja, sve što je meni neprihvatljivo. Sve odnose prekinuli smo kad sam ga vidjela kako drži za nogu razmrcvarenu mačku. Bila je još živa. Držao ju je za nogu i u tom sam momentu imala osjećaj da bi to mogao biti bilo tko. Mačka, dijete, žena…. Okrenula sam glavu, bez riječi. Riječi su bile suvišne. Više nisam nikad sjela s njim za isti stol, okretala sam glavu u prolazu. Nisam od onih koji se boje ljudi bilo koje vrste, ali njega sam se pribojavala.
Počeo je rat i on je bio među prvim dobrovoljcima. Bila sam ponosna na sve moje poznanike i prijatelje koji su otišli, osim na njega. Zamišljala sam ga kao beskrupuloznog ubojicu, kojemu je ovo prilika da na legalan način zadovolji svoje niske strasti. Pri spomenu zločina, vidjela sam njega kao aktera. Rat je završio. Mnogi se nisu vratili. On se vratio. Bio je heroj, nekoliko puta ranjavan, uvijek se vraćao. Uvijek na prvoj crti. Nakon povratka, svi su tražili njegovo društvo, njegove priče. Svi su pričali, on je uglavnom bez riječi ispijao svoju kavu. Dobio je neke činove, radio u vojsci. I dalje sam ga zaobilazila. Dovoljan mi je bio pogled na njegove ruke da se sjetim. Ubrzo su ga penzionirali, kao i mnoge. Osvanuo je naš kvart novim autima, kafići premladim penzionerima. Priče su se potrošile, ljudi ko ljudi, u borbi za vlastitu egzistenciju zaboravljaju na heroje. U stvari žao mi je tih dečki, nisu zavrijedili tako brz zaborav. Uskoro su postali predmet zavisti i potajne mržnje. Danas ih gledam i vidim samo prerano ostarjela lica koja usamljenost utapaju u alkoholu. Sve beneficije koje imaju ne mogu im vratiti izgubljenu mladost. On je drugačiji. I dalje pije svoju kavu. Ne pokazuje interes za prava branitelja, za Haag, za generale, za politiku. Nema novi auto, nema novi stan.
Slučaj nas je posjeo za isti stol. Šutke smo ispijali svoju kavu. «I dalje me mrziš?» prvo pitanje nakon toliko godina. Zamislila sam se. «Ne, prije bih rekla da se gnušam i da te se pribojavam. Vjerujem da si od onih koji puca, pa pita.» «Ljudi vjeruju u Boga, a nisu sigurni da li postoji.» «Ti nisi od tih.» «Ja vjerujem samo u ono što vidim, ali nije uvijek sve onako kako se čini na prvi pogled. Ponekad treba pogledati još jednom. A tvoje mišljenje o meni izvedeno je iz jednog kuta. Šteta, mislim da smo prilično slični.» Šokirala sam se, nisam mogla zamisliti da me netko usporedi s njim. Šok mi je pisao preko cijelog lica. Osmjehnuo se. «Znaš možda ne volimo iste stvari, imamo drugačije ideale, ali pravda je nešto što nas svrstava među jednake.» «Pravda? Nemoj me nasmijavati, još mi u ušima odzvanja ono tužno mijaukanje.» Opet se nasmiješio, digao se od stola i u odlasku mi samo dobacio: «Jest da sam ju ja spasio od djece koja su ju maltretirala i da je još i danas u mom stanu.»
Sad kad ga sretnem, spuštam glavu. Od srama. Malo sam se raspitala i saznala puno stvari o njemu, uglavnom lijepih. Ispričala sam mu se i on je samo odmahnuo rukom, ali mene je i dalje sram. Kako sam mogla tako naprečac suditi o nekome? To me naučilo da ljude ne treba farbati crno-bijelo.

Koliko znači fizička ljepota? Uglavnom se pretpostavlja da lijepi ljudi nose sa sobom ulaznicu u lijep i ugodan život. Da li je to baš tako?
Ona je djevojčica, kao i svaka djevojčica. Ističe se samo lijepim crtama lica. Ističe se samo lijepom kosom, očima…. Ističe se jer je sa 10 godina sama. Djevojčice ju zaobilaze jer su ljubomorne, a dječaci ju zaobilaze jer su svi od reda potajno zaljubljeni u nju. Djeca ju zaobilaze, a odrasli koriste svaku priliku da ju dodirnu. Svi vole dodirivati ljepotu, kao da je prelazna. A njoj ostaje samo usamljenost. Utjehu nalazi u knjigama, rađa se prkos. Odlučila je biti posebna. Ali dijete, ti to već jesi. Ne, ne želi prirođeno, želi nešto svoje. Godine joj dodaju prekrasne obline, stvorena za uzdahe. Lice sa velikim tužnim očima prolazi pored zadivljenih pogleda. Ne okreće se, ne haje, ima cilj. Tek joj diploma obasjava oči. Samosvjesno se javlja na natječaje za posao. Razgovor Prvi. Ona prezentira svoje znanje, On guta pogledom Nju. Dobila je posao, ali novi, navodno bolji. Posao koji ju tretira kao ukras. Razgovor Drugi, Treći, N-ti…. Otprilike isto. Sve godine, sveukupno znanje, ništa ne može izbaciti lice, tijelo iz očiju sugovornika. Muškarci ju gledaju s obožavanjem, žene s prezirom. Danas je jedna razočarana žena. I dalje je uglavnom sama, kaže da čeka da ljepota prođe.
I danas je prekrasna žena, žene ju doživljavaju kao prijetnju i uglavnom zaobilaze sa prezirnim rečenicama, dok ju muškarci krišom gutaju pogledom. Svako jutro pije kavu na istom mjestu, za istim stolom, sama. Svjesna je svih pogleda i riječi, svjesna je da je mogla biti negdje umotana u svilu i dijamante, ali ona samo čeka da ljepota prođe.

«Ima jedno carstvo, gde caruje drugarstvo.» Ne, krivo, ne puca me Jugonostalgija, ali me puca nostalgija. Nostalgija za vremenima bivšim. I opet nije u pitanju politička prošlost, nego obično, malo djetinjstvo. Nostalgija za kockicom, jednim Bregom i nekoliko prostodušnih ljudi, zadovoljnih sa nekoliko riječi i jednim iskrenim osmijehom. Nostalgija za običnim malim radostima, neopterećenim velikim htjenjima. Sve moje počelo je u samo Hrvatsko proljeće. Da ne bi tko pomislio da je to zbog političke angažiranosti mojih roditelja. Bože sačuvaj. U to vrijeme moji su starci od dnevnika očekivali samo vremensku prognozu, jer ona je određivala čitav njihov svijet. I nije bio loš taj svijet. Nije bio bogat, obilan, ali je bio miran, naporan i više nego dovoljan za život dostojan čovjeka. Čudno, ali prve četiri godine mog života ne sjećam se ;-))))))) Ali po pričanju, bila sam sasvim obično dijete. Jedino je svećenik na krštenju malko više popio misnog vina, pa mi je usta prekrižio nekoliko puta. To je rezultiralo da sam progovorila sa godinu dana i od tad se nisam zaustavila. Eh, da mu je bar ruka zadrhtala i da je prekrižio koji put i glavu. Sve u svemu moje rođenje je razveselilo sve ukućane, osim moje sestre naravno. Nekoliko puta pokušala je zaustaviti moju razgovorljivost, guranjem svačega u moja usta, ali što je Bog dao, Bog treba i oduzeti (barem tako kaže Biblija), a ja sam doslovno živi dokaz te tvrdnje. Naravno i moj dida je velikim djelom zaslužan za to. Dida. Ostao mi je u sjećanju kao lik iz bajke. Dobri duh nad mojim postojanjem. Moje sjećanje počinje njegovim likom. Na žalost i njegovim odlaskom. Bio je svega četiri godine prisutan u mojem životu, a ostao je u mom srcu zauvijek. Vidim ga na terasi, uz mene. Vidim ga na spavanju i svojoj djeci pjevam uspavanku kojom je mene uspavljivao. Jednog jutra moj dida je krenuo u Zagreb, vratio se u lijesu. Dugo sam odbijala ići u Zagreb. Vjerovala sam da se izgubio u velikom gradu i da je umro tražeći put natrag. Preselio se moj dida na obližnji Breg, pod stari čempres, a ja ga i danas srećem tamo na terasi, pred kućom i zajedno uspavljujemo moju djecu.
Tada na zamjenu dolazi baka. Ona nije lik iz bajke, ona je stvarna i nakon 15 godina. Dan je počeo i završio s njom. Uvijek tu pri ruci, uvijek u obrani, uvijek…. Tako je to počelo. Dani su prolazili jednostavno. Tata uvijek negdje na poslu, mama na njivi, baka za šparhetom, seka u školi, a ja negdje na obližnjoj livadi ili u krošnji stare trešnje. To je vrijeme početka odumiranja mog Brega. Većina ga je napustila, otišli u grad ili još dalje trbuhom za kruhom i boljim životom. Imala sam samo jednu prijateljicu. Nije bilo nekog izbora, bile smo osuđene jedna na drugu s obzirom da smo bile jedine u krugu od 2 kilometra. U to vrijeme politika nije stizala do nas. Televizor je služio za praćenje svih mogućih festivala zabavne i ine glazbe, sporta i Martijevih uradaka. Sve su obitelji redom bile jednake. Muževi zaposleni u obližnjoj tvornici, žene domaćice poljoprivrednog smjera. Moja prednost je bila što su moji roditelji imali nešto veće ambicije za svoje kćeri. Naš jedini zadatak je bio ići u školu, jedina obaveza i jedino što je mojim roditeljima bilo važno.
Nisam imala puno, nisam išla na more svako ljeto, nisam išla na skijanje. Nisam imala skupu odjeću, taman toliko koliko mi treba. Nismo imali auto, svugdje se išlo pješice. Ali ne sjećam se nervoze, ne sjećam se suza, ne sjećam se grubih riječi, to ću upoznati mnogo kasnije. Za svakog većeg nevremena nestalo bi struje, nije bilo plina, nije bilo telefona, nije bilo asfalta, svega toga nije bilo, ali bilo je puno smijeha i radosti. Da, bila sam sretno dijete….

Okrenula sam stranicu, uhvatila sam se u koštac sa realom i ide mi taman tolko da dobijem slom živaca. Stojim među djecom, sad već ljudima, koji su se rodili kad sam ja maturirala. Ajd ne baš rodili, ali pješčanik im je bio cijeli svijet. Osjećam se prilično glupo. Izbacuju neke termine koji su meni totalno nepoznati, drhte i znoje im se ruke. A ja? Ja se ne znojim, niti ne drhtim jer nisam ni učila. Razlika je između njih i mene što oni još uvijek vjeruju da je ovo pred njima važno, najvažnije. Na žalost ubrzo će shvatiti, da ono što tu uče, kao uostalom i u svim školama i obrazovnim ustanovama Lijepe Naše, mogu okačiti mačku o rep. Lažem. Ipak sam imala neke koristi od mog obijanja nekih klupa, nisam morala učiti. Ne zbog mog svekolikog znanja, nego zbog jednog specifičnog fakulteta na kojem ispiranjem svega, u glavi ostaju samo analiza i algebra u svim poznatim i nepoznatim pozama brain seksa. Ima to i pozitivnih efekata, ili rano poludiš ili ti glava postaje totalka frigidna.
Sjela sam u klupu nakon toliko godina i imam osjećaj da sam ju prerasla, osjećala sam se kao srednjoškolka koja posjeti prvi razred osnovne škole. Nema više uzbuđenja, izazova, došla sam u fazu kad je bitan samo cilj, taj papir koji me dijeli od osigurane budućnosti. Tog momenta sve je izgubilo smisao. Spoznaja da je to niz uzaludnih sati, samo zbog lista papira. Sati kojih ionako nemam dovoljno. Oko mene šušte testovi, škripe olovke, a ja razmišljam kolko sve to skupa ima smisla. Koliko je to stvarno moja želja, moja odluka? Susjed uzdiše nad racionalizacijom razlomka i ne shvaća kog vraga tu treba raditi. Preskače, prelazi na područje gdje se osjeća sigurniji. Susjeda lomi glavu prebacujući 701 u neki zadani sustav. A ja? Ja se pitam kog vraga će nekome znanje kolko je 701 u nekom n-talnom sustavu ili zašto iracionalni broj ne bi mogao biti u nazivniku, nisam primijetila da se buni. Nakon pola sata razmišljanja o glupom Zakonu o obrazovanju, o glupom društvu u kojem živimo, o bedastoćama koje pokupimo u toku školovanja, o Šuvaru i predbacivanju samoj sebi da sam bar mogla pročitati nešto prije ispita, otvaram svoj test. Ono što svi preskaču ja znam, ono što svi rješavaju nikad nisam ni pokušavala memorirati. Stvarno mi je nebitno tko je konstruirao prvi kompjuter i koja je književna forma najvažnija u baroku. I koji je vrag sabirnica? To do tad nisam nikad ni čula, a pretpostavljala sam da se prilično dobro snalazim u cyber svijetu. Nakon sat i pol sam odustala od logike i krenula na en-ten-tini.
Prošla sam, ali sad znam da nikad ne smijem igrati igre na sreću ili bar moram probati s nekom boljom brojalicom, ova je očito isfurana ;-))))))))
Opet ću u školske klupe, a nisam sigurna da li to želim. I dalje se pitam da li je to moja želja, da li je to moja odluka? Sve bi bilo puno jednostavnije samo da znam gdje se može pronaći vrijeme. Potrošila sam još jedan godišnji, a nisam se odmorila. I opet su sami na moru. Već sad imaju osjećaj da je mama samo prolaznik koji im pročita priču za laku noć i pusa koju osjete kroz san, koju će nositi do priče kao podsjetnik da mama ipak postoji. A sad je pitanje da li ću stići do te priče ili će im pusa kroz san biti jedini čvrsti dokaz mog postojanja? Propustila sam prvu vožnju na biciklu, prvo samostalno plivanje, prva slova. Propustila sam sve važne trenutke osim prvih koraka, koliko ih još moram propustiti da bi im osigurala egzistenciju? I da li je njima ona baš toliko važna ili je to samo moje opravdanje za izostanke? Pokušavam posložiti prioritete, a oko mene kaos. Nikako mi ne ide ta reala.

Nije me dugo bilo. Posao, zasićenje, mali eksperiment, sve se skupilo. No ne mogu ja baš bez ovog našeg crvenila, samo na kratko, bacit pogled, pročitat koji zgodan red, komentar, bilo kaj. Naravno čim se ulogiram prstić automatski na chat, to je skroz nesvjesno, kao ritual. I tak ja na chat, ni kelnericu da maknem, a već iskače prozor. Definitivno dokaz da tu rijetko zalazim, jer u «moje» doba chatanja samo bi lud il samoubojica kliknul na moj nick. Mam ja operem siročeka, za nemoralnost, di ćeš gledat ženu bez fasade na licu, neuređenu, nepripremljenu, ma svašta mu rekoh. Nisam ni uspjela sve izrecitirat (ipak je moj vokabular riječi ogroman ;-)))) ), on je već ispal s chata, a uspio je napisat samo bok. Šteta, možda sam propustila priliku života, ni ne znate kako je ta riječ «bok» bez dodataka rijetka u chaterskom ophođenju. Shit! Ne mogu ja da ne zaserem stvar, uvijek mi jezik brži od pameti, a lijepo mi mama govorila da sam spora i da prvo duboko udahnem, pa izdahnem, pa dozvolim drugome da kaže (u ovom slučaju napiše) kaj ima i da tad ponovim radnju uzdisanja i tek tad pustim jezik u opticaj, ali lagano. A jednom mi je to i uspjelo, zato sam sad gospođa ;-))))))) No čovjek nestao (možda se kasnije i vratio, ali u zasipavanju riječima, nisam uspjela uhvatiti nick, a i bio je konobar, valjda je zato i bil ljubazan ;-)))) ) i sad se stvar ne da ispraviti. Krenem ja konačno na face lifting, po svoju lopticu i taman da ću ju prisvojit, klik mišem, kad…. Otvara se nečiji profil. Šok! Koji je sad ovo vrag? Promijenili postavke chata? Naravno i opet sporo zapažanje. Dok sam ja brljala, iskočil je novi prozorček (to je već pomalo i uvreda za mene kao eminentnu chatericu, ne bi o tome smjela ni pisati, jer tak postajem «nova»), i umjesto loptice prisvojila sam njegov profil. Sad sam već ljuta i mahnito tražim spasonosni x, jer u prstima mi već milijun riječi i to ne baš riječi primjerenih jednoj dami. A onda…. Otvorila se slika. Zagledala sam se u par najljepših očiju na svijetu. Ostala sam kao začarana. Pogled mi prelazi slikom i ne vjerujem. Jednostavno me pogodio grom. Nemam bolje riječi. Dva crna oka, čeličnog pogleda, sa odbljeskom vragolastog sjaja. Nehajni čuperak, koji malo zaklanja prekrasne, duge trepavice. Njegovani brkovi i brada. A tijelooooo…. Ufffffffff!!! Atletsko, bez grama sala. Mmmmmmm…. Sva sam se naježila. Nešto prekrasno. Počela sam već i otežano disati. Tada…. Glas…. Njegov glas…. Bilo mi je grozno. Osjećala sam se kao izdajica…. Nikad mi nije bilo tako teško. Disconnect-ala sam se i potrčala prema Njemu…. Doslovno sam kleknula pred njega, suze su mi krenule na oči. kako li sam mogla? Gledao me pomalo zbunjeno. Počela sam ga ljubiti, plakala sam. Kako sam mogla? Kako sam samo mogla vjerovati da postoji netko tko može tebe zamijeniti? Srce mi se stegnulo.
A on? Bio je vidno zbunjen, pogledao me onim svojim lijepim okama i cijelu me izlizao. Nasmijala sam se. Ma to je bio samo trenutak zablude, dobra fotka, ali ipak je moj Simba najljepši i najbolji pas na svijetu ;-)))))))))

Nisam mogla odoljeti i napravila sam nešto skroz zločesto. Ma nije da ja to ne radim i obično, ali ni mi vrag dal mira (ili je to bila čista dosada? ), nebitno (korisnica odmahuje rukom). Otvorila sam nedavno novi nick, samo moj. Jedna ja koju nitko ne zna, čak ni ja. Volim čitat svoj profil, tolko sam si najsuper. Ne naravno samo sebi neg i iskricama, čak i ženskim :-))))))) Mrak! I javi se meni nick kojeg znam i likom i djelom, hihihihihi.... Zapravo mislila sam da ga znam, sad više nisam sigurna koji mu je dio lažan, jel onaj stvarni il ovaj virtualni? Pri tome mislim na novootvoreni moj nick jer ovaj već doživljavam kao svoje realno ja :-)))) Pa to je donekle i točno s obzirom da se skoro više ni ne okrećem na poziv imenom. No osim njega sve ostalo je skroz isto. Sve iste rečenice, pa ipak sam mislila da na tako lijepu djevojčicu idu malko originalniji reci. Šteta! Curke moje drage, ovi naši muški su vam skroz mlaki, svi z velkim potencijalom (fizičkim i psihičkim naravno, to ide ovdje u kompletu), a o financijskim brdima i dolinama da i ne pričam (il pišem, opet nebitno). Očekivala sam da će ta lijepa, pomalo liberalna djevojčica, konačno doživjeti neki apsolutno fantastičan cyber. No nakon Severininog pornića, kaj i mogu očekivat, ak je ona zadovoljna z 11 minuta, kaj imam ja za očekivat. No mislila sam da je tu ipak mašta ono čime su najobdareniji naši osvajači. Možda su oni uvjereni da je tako, ali na žalost moram ih razočarati. Sad il sam ja prezahtjevna il su oni prezauzeti, pa im je jedna više-manje.
Jedino kaj me stvano muči je gdi su svi ti bezobrazni, vulgarni i kaj ti ja znam o kojima uporno čitam, a nikak da mi se jave. Shit! Kaj li ja radim krivo? :-)))))
Sve u svemu, na iskrici ništa novo, osim nickova :-)))) A ja ipak više volim ovaj moj stari, ofucani, zagriženi, grdi, moj, tak ipak imam šanse dobit koji iskreni pozdrav, koju iskrenu riječ, a i trulo povrće, što je i opet iskrenije od hrpetine glupih romantičnih rečenica prepisanih iz nekog trećerazrednog ljubića. Da su bar prepisane, neg su copy-paste, bljak. Dečeci, malko originalnosti vam ne bi štetilo. Bolje i pet krnjih rečenica napisanih svojim prstićima, neg roman Ctrl-V.
Pusa, cmok, ajte bok :-)))))))))))

Nisam odavno, a ono samo da vam kažem kak je dobar osjećaj ne visit na iskrici. Ma super je osjećaj ne visit na netu i sve si mislim da i ostavit cigarete ne bi trebal bit neki problem.
No, nemrem se riješit baš svih ovisnosti iste godine :-))))
Sorry na smetnji, uživajte sve dok ne dođete do sličnog zaključka.
Pusa, cmok, ajte bok :-)))))))

Nes mi je prišla teta. Ja ona je zej veljka dama. Puzabila je da je bela tam na jenem brejgi. Puzabila je na blato. Puzabila je na sonce ki tam sja ljepše neg bilo kej na svjeti. Puzabila je spuminati se po našem. Vse je puzabila. Bitno da je prnesla 20 € i da je mislila kak bumo s tejm rejšili vse probleme kaj ih mamo.
A ne razme. Ne razme da je moja mama fčere cejli dejn prala hižu, makar je cejla čista. Pekla i kuhala samo uno kaj ona ma rada. A nes, da je prišla, jes sim ji morala prevoditi kaj je teta guvorila. I teta več ne jej bejle žgajnjke, tou dame ne jeju.
Zato mama, ubečam ti, da nigder nebum puzabila ud kod sem i uvek bum se znala pu našem spominati. I skuhaj češće te žgajnjke jes ih mam rada.

Hrvatski idol…. Story super nova multitalents…. Coca-cola neki talents (nisam ziher koji)…. Izbor za miss u svim mogućim varijantama…. I tako dalje i tako bliže, sve u svemu zvijezde vodilje prema uspjehu. Gledam ja tu djecu koja se prijavljuju i sve pet. Neka, nije to loše. Ali…. Ali ne mogu shvatiti suze, razočarenje i bol kad ne idu dalje. K vragu, pa zar naša djeca vide prosperitet samo u tim zvjezdanim (da prostite) sranjima? Zar im nitko nije objasnio da će možda uhvatit kakav hitić, poput 365 ili Ja sam Rafo, a iza toga će nestati, osim ako se ne priključe klanu Huljić i njegovim lakim notama. A sve te parade organizira TV ne zbog njih, nego zbog sebe. Ne sjedi u žiriju Škoro zato kaj želi ući u povijest kao mentor nekom mladom xy-u, neg zato da proda što više karata za svoj koncert. Ne sjedi Novković tamo zato da pomogne nekome, nego zato da CR dobije ponovo monopol koji polako, ali sigurno gubi. Svi ti izbori su samo i jedino za nečiju korist, a tako je tužno gledati tu mladost koja se slama. Plaču kao da je to sad kraj. Tužno. Tužno je stoga što toliko mladih vidi uspjeh samo u takvim poslovima. Gdje su nestale ambicije za neki konkretan posao? Zašto je postalo važno biti naslov u nekim «žutim» novinama? Zašto ne biraju najuspješnijeg učenika? Zašto on ne bi mogao biti Hrvatski idol? Čudno je to. Ma kaj čudno, jadno i bolesno. Svi kao da su povampirili. Imam prijatelje koji sanjaju da će im dijete biti sportski as. Nisu još otkrili koji mu sport najbolje odgovara, pa ga vode na šest treninga. A dijete? Ma ono je jedno sasvim prosječno dijete, koje jako voli čitati i pisati pjesmice. Voli trčati, ali ne toliko da bi bio Carl Lewis. Voli košarku, ali ne toliko da bi bio Dražen Petrović. Voli skijati, ali ne toliko da bi bio Ivica Kostelić. Pa čemu onda forsirati? Čemu tjerati dijete na nešto što ne želi? A tek razočarenje kad nije prvi na nekom natjecanju. Ja to ne mogu shvatiti. Pokušala sam im objasniti što rade svom djetetu, ali to ne dopire do njih. A eto dobio je nagradu za najljepšu pjesmu na nekom natjecanju, bio je presretan, ja sam bila presretna zbog njega. Svi pojurili čestitati mu, a dijete tužno. Zašto? Zato što roditelji nisu našli za shodno ni da se nasmiješe. Zašto? To nije in. Pa da, nije. In je samo ako si na naslovnici novina, a kao pjesnik ili pisac tamo možeš dospjeti kad umreš ili eventualno kad jako ostariš, rijetki uspiju ranije, a tada se više ne možeš slikati sa roditeljima, jer ih odavno nema.
Pitam se kad će se vratiti stari kriteriji vrednovanja? Pitam se da li će se ikada vratiti?

Evo jednog testa koji pokazuje genijalce, navodno, bar tak kaže Hrvatska mensa. Iako čisto sumnjam no da vidim vas.
Morate skužiti što znače slova, kao u primjeru:
24 S u D = 24 sata u danu
 
Pa krenimo:

30 S u A
7 D u T
7 S Č
12 Z u H
66 B of the B
52 K u Š (B DŽ)
25 P na H Š
18 R na G I
39 B of the O T
5 P na S
90 S u P K
3 B M ( S H T R)
32 je T u S F na kojoj V S
15 I u R M
3 K na T
100 C in a R
11 I u N M
12 M u G
13=UFS
8 T on a O
29 D u V u P G
27 B in the N T
365 D u G
13 L in a B D
52 T u G
9 Ž od M
60 M u S
23 P U u LJ T
64 P na Š P
9 P in S A
6 B to an O in C
1000 G u T
15 M on a D M C
Kaže, svaki točan odgovor donosi 1 bod. Od 1-5 prosjek, 6-11 oko inteligentan, 12-18 stvarno inteligentan, 19 + genij.
Pa ima li ovdje genija?