Dnevnik jedne tračerice

A kaj kad se rodiš bez jednog i drugog?

Lov. Prvobitno namijenjen prehranjivanju. Vremenom postao zabava u aristokratskim krugovima. Danas je to sport. Samo što se lovina promijenila. Emancipacija ga pretvorila u uniseks. Lovci, bilo muški ili ženski, imaju isti cilj. Obaranje rekorda. Lovci su dragi, suosjećajni, potrebni. Kao pauci pletu mrežu, riječima i djelima. Uvijek znaju pravu riječ, pravi potez. Obavijaju tankim nitima, griju tamo gdje zebe. Uvijek na usluzi. Jer lovina upravo treba to, osjećaje, riječi i djela koja ju dižu u oblake. Tu divnu ružičastu koprenu, tako potrebnu usamljenoj duši. Nestaje strah, nestaje oprez, sluh i vid gube svojstva. Ulazi u mrežu sama, sretno se predajući. Na milost i nemilost lovcu. A on? On se hrani uspjehom, dok se na horizontu ne pojavi nova lovina. Jedan sorry i odlazi. Okrene se, ponovi sorry i hrani se suzama. Hrani svoj ego, skuplja snagu za novi lov. Skupio je još jedan važan bod. A lovina? Lovina postaje prazna, usamljenija i nesigurnija nego što je ikad bila. Suze, bijes, jad. Tada na scenu stupaju hijene. One nemaju «hrabrost» lovca, zavide mu, jer to je i njihova želja, ali nemaju muda. Ne znam tko je gori jel lovac ili hijena? Lovac koji osvaja i odbacuje ili hijena koja pod maskom prijatelja, želi pokupiti ostatke?
Gledam ih svakodnevno i jedne i druge i treće. Voljela bih upozoriti lovine, ali na žalost ne mogu, ne čuju. Voljela bih razotkriti lovca i hijenu, ali ne mogu, njihove laži su ljepše od moje istine. Pitam se kad će konačno lovostaj?

Ak nekaj mrzim to je ovaj baner MOŽETE DOŽIVOTNO ŽIVJETI U SAD! Pa tko želi živjeti u takvoj usranoj zemlji i kaj sad nemaju dost crnaca, Kineza da se iživljavaju nad njima, pa im treba svježe meso. Ili im treba netko kog će slati u svoje besmislene pohode oslobađanja. Oslobađanja čega, Iraka od Iračana? Možda im trebaju pokusni kunići koji će jest njihovu junk food ili možda trebaju još siročeka kojima će baciti kost, da bi im uzeli sve. Fuj! Kako ne volim tu zemlju. Kako ne volim te arogantne stvorove, koji misle da se Zemlja okreće njima u čast. Bljak!

.... je neminovna, pitanje je samo kako ju prihvaćamo.
Kažu, ženu se ne pita za godine…. Zašto? Kaj ću time dobiti? Dokaz da sam žena? Dokaz da sam tašta? Nikako ne mogu shvatiti tu žensku opterećenost godinama. Kad su mlade, uništavaju lice hrpetinom šminke samo da bi djelovale starije. A kad ostare tj. kad pređu granicu koju su sebi zacrtale kao starenje, znači oko tridesete, počnu opet patit za tim da izgledaju što mlađe. Naravno taj postupak je sad malo teži, em je koža «ostarila», em ju je šminka iz mladosti dodatno oštetila. Tu je i neminovno genetsko nasljeđe, neki ljudi uvijek djeluju starije, neki mlađe. Recimo da sam od onih sretnica koje su geni «nagradili» djetinjim izgledom, ali ja volim svoje godine. Volim sve svoje proživljene, a i one koje me još čekaju. Često ljudi pogriješe i daju mi popriličan broj godina manje. To me zabavlja. Zabavlja me kad mi vršnjaci dijele savjete i objašnjavaju postupak starenja. Prvo dijete rodila sam sa 26 godina i imala sam lagan porod, a žena, dvije godine mlađa, objašnjava mi kako je to uvijek lakše kod mlađih ;-)))))) To mi je zabavno, ali potpuno irelevantno. Jer rekli da imam 20 ili 35, ja i opet imam skoro pa 33. To nitko i ništa ne može promijeniti, niti bih to željela. Imala sam divno djetinjstvo, proživjela ga upravo onako, kako treba. Bila sam dijete. Imala sam predivnu mladost, proživjela ju upravo onako kako sam željela. I opet sam bila dijete. Imam predivnu zrelu  (ovo treba uzeti samo kao razradu životnih dobi, a ne kao stvarno stanje stvari) dob. I dalje sam dijete. Znam da ću imati predivnu starost i da ću umrijeti kao dijete. Svaka životna dob nosi svoje radosti i teškoće. Bitno je samo dočekati i jedne i druge s osmijehom i pokušati ih okrenuti u svoju korist. Iskreno, ne bih voljela više imati 20, ne zato što su mi bile ružne, nego zato što sam ih proživjela i danas se više ne bih mogla uklopiti u tu dob. Generacijski jaz. Nisu oni ništa drugačiji od nas u toj dobi, nit smo mi bili drugačiji od naših roditelja. Možda su se kulise promijenile, moda i popularna okupljališta, ali u suštini mladi su uvijek nalik jedni drugima, baš kao što su svi starci nalik jedni drugima. Znam da će mi moji klinci milijun puta reći : «Stara, dosadna si!», baš kao što sam ja to rekla mojoj. Mogu se ja kleti u sve živo i mrtvo kak neću ovo il ono, opet ću napraviti nešto kontra njih. Ja znam da će to biti iz dobre namjere, znaju i oni, ali to ih nervira. Kad si mlad jednostavno moraš bubnut nekoliko puta glavom u zid da bi ti se neke stvari posložile u glavi. To je tak normalno i neminovno. Znam ja to, ali kao i svaka stara i ja bum probala amortizirati te udarce i kao i svaka stara i ja bum dobila po nosu.
Netko je nesretan zato što navodno nije u mladosti ispunio neke želje, nepotrebno. Dok dišeš, dok ti srce kucka, dok ti mozak kolko-tolko funkcionira, ništa nije nemoguće. Svaku želju je moguće ispuniti, samo treba željeti i ne odustati. Možda će vrijeme biti drugo, možda će osobe biti druge, ali želja će se ipak ispuniti. Znam i ne odustajem. Kad me uhvati sjeta za prošlim vremenima, prisjetim se koliko me još budućih očekuje i znam…. Znam da ću otići u Kinu na mjesec dana, pa makar u kolicima ;-)))))))
Drage moje, dragi moji željela sam vam reći da je prolaznost neminovna, ali treba ju učiniti što ispunjenijom. Nemamo ništa doli ovaj život, ako i postoji neki zagrobni, to ćemo tek saznati, stoga prihvatimo ga onakvim kakav je. Ne dozvolite sebi da prođe u žaljenju za nečim što je bilo ili je moglo biti. Živite ga. Dišite i radujte se svakom novom danu, jer život je najljepši poklon koji nam je darovan.

Petak…. Kraj još jednog tjedna…. Dok je kuhala kavu, prošla je pogledom kroz svoj stan. Lijep stan, prostran…. Suviše prostran za jednu osobu…. Sve je uredno, nema ni prašine, ni ona ne voli takvu pustoš…. Sjetno se osmjehnula i krenula u radnu sobu…. Koraci odzvanjaju…. Smjestila se u stolac pored kompjutera…. Klik jedan, klik drugi i otvara Internet…. Nestrpljiva…. Ima li? Ima…. Njegova…. Osmijeh se razlio licem, srce poskakuje od sreće…. Poruke su sve dulje, sve ljepše…. Njen virtualni ljubavnik, njena virtualna sreća…. Da li je neiskrena? Ne…. Ona je stvarno ovdje takva, divlja, neobuzdana ljubavnica, sve ono što joj realni svijet uskraćuje…. Tu može biti prekrasna, neodoljiva, zavodnica…. Može…. Želi…. To joj je jedina satisfakcija za sve ono što joj je uskraćeno u reali…. Nadomjestak, umjetna sreća…. Sve je to njoj jasno, ali svako slovo pruža utjehu, svako slovo smiruje, tjera ju iz laži u laž…. Ma nije laž, to je njena duša, lijepa, zavodljiva, pomalo divlja koja treba prostor…. Kao bogomoljka, pleše ples koji dovodi njenog ljubavnika u stanje kad mu život ne znači ništa doli tih nekoliko minuta, sati u njenom društvu…. Osjeća njegovu uzbuđenost, želju, predaje se u potpunosti…. Elektroni jure od nje do njega…. Ljubavni ples, predigra, pa vatreni seks, do potpunog smirenja…. Utkala je svu svoju maštu u slova, sve svoje vještine, vještine žene koja zrači željom…. Žena koja zna kako uzbuditi, zavesti, zadovoljiti…. I tako danima…. Sve dok…. Dok on više ne može izdržati, sve dok on prestaje biti zadovoljan slovima…. Sve dok totalno ne poludi od virtualnog mirisa koji mu šalje…. Tada nestaje…. Ostavlja ga nekoj drugoj, stvarnoj…. Sa porukom, ja sam samo duša koja lebdi u tom virtualnom prostoru…. Samo duša…. Mijenja ime i traži slijedeću žrtvu ili sretnika…. Možda oboje….
Čita poruku, čita i ne želi…. Ne ovaj put…. No, on želi susret…. Želi susret sa lijepom crvenokosom vilom, vilom koju sanja noćima…. Nikad joj nije bilo tako teško…. Ovaj susret je počeo prije dva mjeseca i postao je prekrasan…. Uzbudio je ne samo tijelo, nego srce…. Uvukao se u misli…. Slova su upravo posebna…. Svašta je saznala, svašta je saznao…. Bili su ljubavnici, prijatelji, utjeha…. No ipak je to samo laž, laž koja je prihvatljiva u virtualnom svijetu, ali ne i u stvarnom…. Pisala mu je…. Pisala je istinu…. Riječi su bile gruba stvarnost, nisam nikakva vila…. Ja sam jedno ružno pače, koje se ovdje pretvara u labuda…. Raširenih krila plovi ovim svijetom i laže…. Da ja sam obična lažljivica, koja u realnom životu nema prijatelja, nema poznanika, nema života…. Veliki kapacitet znanja i sposobnost, doveli su ju na prestižan posao…. Posao na kojem žanje uspjeh, a čuje šuškanje i podrugljiv smijeh i prije nego zatvori vrata kancelarije…. Da, ružna sam, neugledna i žao mi je što gubim prijatelja…. Žao mi je za laži, ali shvati moja duša traži samo malo sreće…. Hvala što si mi ju pružio…. Izdajnička suza kliznula je niz obraz…. Poruka je uspješno poslana…. Gorko se osmjehnula…. Što li je tu bilo uspješno? Opet je obrisala nick, život ide dalje…. Stvarni, a i virtualni….
A on? Pročitavši poruku, odahnuo je…. Jebate pa kud baš ja uvijek naletim na neku ružnu. Shit! Dva mjeseca truda, dva mjeseca preseravanja, za kaj? Za gabora…. Jebem ti sreću!
 

.... na www.iskrica.com
Moj grad…. Danas…. Promijenio se, mnogo meni dragih nickova je nestalo…. Možda su samo promijenili slova, a možda su stvarno našli sreću tamo «vani» i shvatili da je ovo samo privremeni bijeg od realnosti. Naša nekadašnja druženja, danas su samo povremeni sms-ovi ili pokoji susret, tek toliko da se prisjetimo. Jesen, pa zima i život je svakog usmjerio nekud na drugi kolosijek. Ne mogu reći da sam tužna zbog toga, ne mogu reći da mi je žao. U stvari sretna sam. Sretna sam, jer mi je iskrica pomogla posložiti prioritete u životu. Ponovo sam pronašla sebe i svoj život. Prestala sam lutati netom tražeći to «nešto», jer to «nešto» odavno imam. Sada je dolazak ovdje puno ljepši. Opušteno, pustim neku dragu mjuzu, odgovorim na poruke, ako mi se da ili ne, već ovisno o raspoloženju. Napišem log, ako mi se da i opet ovisno o raspoloženju. Pročitam vaše retke, ako me nešto inspirira bacim komentar i odem. Tako je lijepo kad možeš napraviti disconnect bez da te netko tjera na to. S druge strane lijepo je znati da problem možeš podijeliti sa puno nepoznatih ljudi i da se uvijek nađe netko spreman pomoći.
Kad nekome opisujem ovaj naš site, uvijek kažem da je to mjesto gdje se skupilo puno usamljenih i nesretnih duša, koje na svoj način pokušavaju doći do te imaginarne gđe. Sreće. Mogu shvatiti i one koji plaču i one koji se cere. Mogu shvatiti i one koji sve tjeraju u kurac i one koji svima pružaju svoje rame. Cilj je svima jednak, privući pažnju. Netko to radi lijepim tekstom, netko boldanim slovima, netko bujnom maštom, netko ponavljanjem istog, netko komentarima. Svatko od nas ima svoj način. Nekad smo spremni prihvatiti sve, nekad nas iritira sve, ipak smo svi mi samo ljudi. Griješimo, osuđujemo, ogovaramo, nekog volimo, nekog ne. Ovo je suživot imaginarnih likova u virtualnom svijetu. Grad kao i svaki realni, sa kvartovima u koje zalaze određeni likovi. Dolazak novih je uvijek propraćen kritikom, nekad dobrom, nekad lošom. «Stari» smatraju da je to njihov prostor i da trebaju vrijediti njihova pravila, «novi» žele unijeti nešto svoje, a opet pripasti u taj «začarani» krug prihvaćenih. Sve to traje dok se ne pojavi netko «noviji» i tako u krug. Nekad sam i ja pripadala jednom «krugu», bilo je lijepo, ali drago mi je što sam opet individualac.
Hvala vam svima. Svima znanima i neznanima. Hvala za ugodno provedene minute, sate. Hvala vam što ste, iako nesvjesno, pomogli da se i opet osjećam živom. Voljela bih da se nitko ne svađa, ali to je glupo očekivati, a bilo bi i dosadno. Voljela bih da ste svi sretni, ali i to je glupo očekivati, a i ne bi bilo lijepih tekstova. Tuga rađa lijepa slova i otkriva svu ljepotu duše pojedinca. U stvari nebitno je što bih ja voljela, bitno je da se svi na ovom prostoru osjećate dobro.
Pusa, cmok, ajte bok ;-))))))))

Mislila sam da ljudi prerastu tužibabe u sebi negdje u adolescentskoj dobi. Zamislite postoje i među odraslim ljudima. Ovo odraslo treba uzeti s rezervom, jer u ovom slučaju netko je nedorastao. Cijeli dan se pitam tko?
Priča ide otprilike ovako. Završila sam zadan posao i dok ne dobijem novi, imam vremena koje mogu potrošiti kak me volja, otići na kavu, pročitati novine, bilo kaj, to je vrijeme koje sam «zaradila» efikasnošću. No, ja ne bih bila ja da ne pitam kolegice, dal im mogu pomoći. I tako osoba 1. ima stvarno hrpetinu papira, ponudim pomoć, zamislite prihvatila ju je odmah. Ja se prihvatila posla. U međuvremenu i druga kolegica je napravila zadano, vidjevši hrpu preda mnom, ponudila i ona pomoć. S obzirom da je posao stvarno lagan i ocijenivši da ću biti brzo gotova, zamolim ju da napravi povezivanje dokumenata, koje inače mi ostali radimo, ali ne i osoba 1. Osoba 2. koja je ponudila pomoć meni, to  je znala i upozorila me na to, ali s obzirom da je bilo vremena, ja joj čisto spontano kažem da to napravi, ak joj se da, jer je to nama lakše nego osobi C koja neće imati dokumente, pa će puno izgubiti na traženje. Osoba 2. se složila i radimo svaka svoj posao. Kad najednom utrčava osoba 1. ljuta što mi radimo posao koji je ona namijenila osobi C. pokušavam objasniti da imamo vremena, da je to nama lakše i da ćemo za čas biti gotove. Ali ona je sve dogovorila. Ja se ispričavam i nazovem osobu C da se ispričam, naravno žena je bila presretna i zahvaljuje. No to je osobu 1. totalno razbjesnilo i uvrijedilo. Pokušavam joj objasniti da je to bilo u najboljoj namjeri, ali ona odlazi bez tona. Kolegica i ja se pogledamo, slegnemo ramenima i kaj sad, jednostavno ne znam kak popraviti napravljeno. Opet pokušavamo s isprikom, ali osoba 1. šuti. Osjećam se grozno, najgore mi je jer znam da nisam napravila ništa loše, a osjećam se posrano. Puštam sve i odlazim na kavu. U međuvremenu, šefica se vratila sa sastanka i osoba 1. je 45 minuta, iza zatvorenih vrata izlagala situaciju. Izlazi šefica, dolazi do stola kolegice i njoj govori kako je to bilo nepošteno, nekolegijalno i kaj ti ja znam. Tad mi je puko film. Objasnila sam ak je netko kriv, onda sam to ja, a ne kolegica i ako tko treba dobit po nosu to sam ja. No osoba 1. smatra da, pošto sam nova, normalno je da griješim, ali starija kolegica to ne smije. Tu sam totalno pukla, odrezala sam joj kaj ju ide i objasnila da nismo ništa loše napravile, samo smo radile u tuđu korist umjesto da smo lijepo otišle na zasluženi odmor. Sad je i šefica dobila pravu perspektivu i objasnila da joj je dosta tih školskih rasprava i da u buduće ako netko ima neku primjedbu nek sazove sastanak. Naravno osoba 1. više ne komunicira s ostatkom sobe, atmosfera u sobi je eksplozivna, a krivac za sve sam ja.
Pouka cijele ove storije: Samo budala mijenja zasluženi odmor za pomaganje drugome. Drugim riječima i opet sam dokazala da sam budala.

Dobro jutro vam želim i pusa svima, a posebno jutarnjoj škvadri koju više ne srećem tak često. Taman imam tolko cajta da vam bacim kiss i odjurim ;-)))))
Pusa, cmok, ajte bok ;-)))))))))
 

Kada je bog stvarao svijet, odlučio je svakom narodu podariti dvije vrline.
Tako su Švicarci postali precizni i poslušni
Japanci radišni i strpljivi
Talijani veseli i romantični
Francuzi kulturni i rafinirani
Španjolci temperamentni i ritmični
Kada je došao do Hrvata, reče anđelu, Hrvati ce biti pametni,
dobri ljudi i hadezeovci
Nakon završenog posla, pita anđeo: "Bože, svima si dao dvije vrline, samo Hrvatima tri. Zar neće tako biti nadmoćni svim drugim narodima?" Bog reče "Hmm, imaš pravo. Kako se Bogom dane vrline ne mogu naknadno ukidati, Hrvati će ih imati sve tri, ali svaka osoba samo po dviije i tako:
1. Tko je dobar i hadezeovac ne moze biti pametan
2. Tko je pametan i hadezeovac ne moze biti dobra osoba
3. Tko je dobar i pametan ne moze biti hadezeovac
Riječ Božja!

Znate kaj cure moje drage, danas je najvažnije bit dama. Damama je sve dozvoljeno, one mogu bit neraspoložene, mogu čak i psovat u kriznim momentima, mogu okretat očima na redove u bankama i inim sličnim institucijama, što ih automatski pomiče u prednje redove, mogu si dozvolit glavobolju i mjesec dana, ma kaj da vam velim preporodiš se ko dama. Zato bum vam ja dala par naputaka kak postat ista. Preduvjeti za postat dama su slijedeći: jedan komad žensko spolne osobe, par očiju sa izražajnim trepavicama (u nedostatku prirodnih, nabavit par umjetnih, jer bez njih dama ne može izrazit svoje raspoloženje, a dame ne pričaju puno, barem ne sa «običnim» pukom), par ušiju (životinjsko porijeklo je neprihvatljivo iako se i to damama prašta, posebno one stidne ukolko su prešle s «finog» gospona), usnice po mogućnosti uske (a ne, nemojte gledat sad modu, dame moraju imat čvrsto stisnute usnice kao znak negodovanja na sve pojave i osobe u njihovoj blizini nedostojne njih), barem dva kompleta odjeće neke in marke (može bit i iz švercanog izvora, ali to nikad priznati, uvijek isticati cijenu primjerenu Hrvatskim tržišnim uvjetima s PDV-om i natprosječnom maržom, po mogućnosti posjetiti dućan di se prodaju takvi predmeti, da bi se mogla prokomentirati neljubaznost prodavačica kojima ste učinile čast ulaskom u njihov radni prostor i razbile njihovo napeto promatranje situacije na ulici, neka vas ta laž ne tišti, damama je to dozvoljeno), naravno uz odjeću obavezne su i cipele i torbica (postupak je jednak kao i sa odjećom) i na kraju obavezna bunda (imate sreće u današnje vrijeme brige za životinje, nepopularno je kupiti pravo krzno, lažnjaci su in, a njih se na crnjak može kupit vrlo jeftino, naravno dama to nikad ne priznaje). Kad ste se oboružale predmetima, onda treba uvježbati pokrete. Knjige na glavu i hodati po kući jedno dva mjeseca, nije preporučljivo koristiti knjige u bilo koju drugu svrhu, damama se to ne priliči, one sve apriori znaju. Dok tako lunjate po kući, razmislite kako se riješiti dojučerašnjih prijatelja, jer oni nisu više kompatibilni vašem novom ja. To i neće biti tako teško jer dovoljno je podignuti nos, zakolutati par puta očima i bez obzira na njihovu običnost, shvatit će. Za najupornije, najbolje pali podcjenjivanje, naravno vi znate da ih u stvari smještate tamo gdje im je mjesto, a kaj oni misle, pa to i nije važno. Dozvoljena je i upotreba pogrdnih riječi, ali osigurajte se da slučajno u blizini ne bi bila neka druga dama, jer bi vam to moglo omesti ulazak u društvo odabranih. Ma i one su to koristile, ali one su već tamo, a vi tek morate ući. Da biste upoznale dame, počnite posjećivati in mjesta okupljanja, ostavljajte poveće napojnice (nemojte sitničarit, posudite ak treba, dozvoljeno je i od onih koje prezirete, bitno je djelovati bogato), zgražajte se na sve «jeftine» koji se usude ući i obavezno glasno prokomentirajte, oni moraju shvatiti da im tamo nije mjesto, ako su kojim slučajem to vaši dojučerašnji prijatelji, još bolje, na taj način ćete djelovati još damskije. Rad je nešto sasvim neprihvatljivo, pa stoga morate hitno pronaći gospodina koji će vam održavati damski status. Damu interesira samo materijalni status gospodina, ništa drugo nije bitno. Ukoliko gospodin ima malo agresivan pristup u ophođenju, treba se samo nasmiješiti i naći najzaljubljeniji pogled. Godine, izgled, seksualna nastranost, alkohol, droga i slično, sasvim je prihvatljivo za takvu gospodu. Naravno uvijek morate imati neku «manje» vrijednu osobu u svojoj blizini da biste mogle frustriranost izazvanu gospodinovim ponašanjem, istresti na nju. Zato je preporučljivo imati neki obrt. Ne za posao, Bože sačuvaj, to je samo mjesto gdje ćete uvijek moći istresti svoje frustracije na radnicima. Uvijek morate biti u toku zbivanja, zato obavezno morate kupovati sve ženske časopise na tržištu i obavezno ih dobro proučiti prije svakog izlaska, jer to je ipak baza razgovora u damskom društvu. Dame smiju pušiti, ali samo skupe cigarete, smiju piti, ali samo skupo piće (smiju i jeftino, ali samo u sigurnosti doma svog, nikako u društvu), smiju podcjenjivati, smiju tražiti prioritet u svim situacijama i zahtijevati kompletnu pažnju. Nikad ne smiju pokazati osobine kao što su požrtvovanost, sažaljenje i dobrostivost, osim u dobrotvornim akcijama organiziranim u odabranom društvu, a i tada je preporučljivo uvijek isticati svoj doprinos i ako je ikako moguće slikati se za lokalne novine. Naravno bitno je imati svog frizera, pedikera, manikira, kozmetičara, masera i slično. Podrazumijeva se da su to osobe prihvaćene od ostatka odabranih, jer inače gubite na vrijednosti. Spavanje je jako zdravo, zato obavezno spavajte do kasnog prijepodneva, a i rani popodnevni sati su sasvim prihvatljivi. Dobro se najedite kod kuće, jer dame u društvu ne smiju pokazivati sklonost prema hrani, osim onih najvećih (čitaj: najbogatijih i udanih naravno). Tako pripremljene otisnite se u novi damski dan.
Samo jedna kratka napomena: dame brzo prihvaćaju nove dame, ali još ih brže zaboravljaju. Pa ukoliko vas izda gđa. Sreća i ostanete bez novaca i sponzora, naići ćete samo na kolutanje očima i neprepoznavanje. No to nije najgore, jer njih ionako više nećete sretati, pobrinut će se one za to. Najgore je vratiti se u staro okruženje. Ne, ti ljudi se neće smijati, vjerojatno se neće ni rugati, ni naslađivati, neće vas ni zaobilaziti. Ne, oni će jednostavno šutjeti. A takva šutnja boli više od batina i rječitija je od bilo koje priče.  

Rekli su mi da se trebam truditi…. Rekli su mi da moram biti dobra…. Učili me da budem fer, poštena…. Od maloga svi pričaju budi korektna, pomozi u nevolji, nasmij se kad ti je teško…. Smijem se, previše često se smijem…. Toliko se smijem da ni ne primjećujem bol…. Vjerojatno je zato tako lako izbljuvati se po meni, jer ja se i opet smijem…. Tad se nađe neki lik i ponovi radnju samo s još većim intenzitetom…. A ja? Ja se i opet smijem…. Svi vide taj smijeh, nitko ne vidi mene…. A i kako će, kad ni ja ne vidim sebe…. Ja sam ostala, negdje…. U nekom vakuumu…. Tamo ne idem često…. Ne volim gledati taj lik, ne volim znati da postoji…. Volim vjerovati da je ovaj osmijeh stvaran i da pobjeđuje…. Jer kad prestanem vjerovati, kad dozvolim boli da izađe, sve ovo neće imati smisla…. Oduvijek me svi gledaju kao dijete sreće i često osjetim zavidan pogled…. Kad bi samo znali? Kad bi znali kako je plakati s osmijehom na licu? Imati potrebu za suzama, kojih nema…. Voljela bih za promjenu biti neodgovorna…. Za promjenu napraviti nešto samo za sebe, bez svrhe i razloga…. Ujutro ugasiti budilicu i zanemariti posao…. Pokupiti stvari i otići nekud na dva-tri dana ne misleći, ne osjećati odgovornost, ne osjećati grižnju savjesti…. Sve bih dala za tjedan dana bezbrižnosti…. Za tjedan dana bez osmijeha iza kojeg se krijem….

Uspješno se liječim od ovisnosti o chatu i onda odlučim ipak provest pet minut tam, taman tolko da mi slijedećih tjedan dana ne padne na pamet posjetiti isti, kad crkne server.
Šmlcccccccccc.....

Youngest Son: Tell me Daddy, what is the difference between "Potentially" and "In reality"?
Dad: I will show you.

Dad turns to his wife and asks her: Would you sleep with Robert Redford for 1 million dollars ?
Wife: Yes of course, I would never waste such an opportunity !

Then Dad asks his daughter if she would sleep with Brad Pitt for 1 million dollars?
Daughter: Waow ! Yes !! This is my fantasy!

So Dad turns to his elder son and asks him: Would you sleep with Tom Cruise for 1 million dollars ?
Elder Son: Yeah, Why not? Imagine what I could do with 1 million
dollars! I would never hesitate!

So the father turns back to his younger son saying: You see son,
"Potentially" we are sitting on 3 million dollars ; but In reality" we
are living with 2 bitches and 1 gay !

Odlučila sam ti napisati ovo pismo, jer inače sve ovo ne bi imalo potpuni smisao. Pitaš se tko sam. Sjećaš li se one prekrasne plavuše, dugih nogu, koju si osvajao dva mjeseca. E, pa nisam ta ;-))))) Zapravo, krenimo od pješčanika u parku. Sjećaš li se one male s naočalama, koju si vukao za kosu, dizao joj suknjicu i smijao se njenoj nelagodi. Aha, to sam ja. Ja sam ona koja ti je pisala zadaće u osnovnjaku. Ja sam ta od koje si prepisivao testove. Ja sam ona koju si izbjegavao na ulici. Zvao si me kad si trebao pomoć i marionetu za provođenje svojih perverznih ideja koje su te činile facom. Jel bio dobar osjećaj kad si mi podmetnuo nogu, pala sam i lupila glavom o pod, a komad stakla od naočala mi se zabio tik ponad oka? Bilo je to zabavno zar ne? Barem je tvoje lice to pokazivalo. Ali ne osuđujem te, ne. Zavrijedila sam to jer sam te i dalje slijepo obožavala. Zašto? Pojma nemam, možda sam i ja perverzna kao i ti. Možda me impresioniralo što me trebaš. Nalazila sam opravdanje za svaki tvoj postupak. Znala sam da si razmaženo derište, nasljednik prijestolja. Čovjek koji će jednog dana odlučivati o sudbini puno ljudi. Možda sam se nadala da ćeš i tada trebati žrtvu. A ja? Ja sam bila rođena žrtva. Bez prijatelja. Bez izgleda. Bez novaca. Samo mozak koji sam trošila na krivom mjestu. Mogli smo tako mi godinama, do penzije. Bila sam spremna na sve vrste udaraca. Primala sam ih stoički, ali…. Sjećaš li se? Sjećaš li se večeri kad si me nazvao. Bila sam sama, moji su otputovali na more, dok sam ja spremala tvoj diplomski. Danas se pitam, kako to da ti je otac sve uspio kupiti osim toga? Ma nije ni bitno. Da, nazvao si. Iz glasa je izbijao alkohol i tko zna što još. No ipak sam ti dozvolila da dođeš. Doveo si i svoje društvo. Sjećaš li se? Vas petorica. Sjećaš li se kako si rastrgao moju odjeću? Sjećaš li se mog užasa i pokušaja bijega? Šamarom si me srušio na pod. Izmjenjivali ste se na meni. Sjećaš li se mojih bezglasnih suza? Znam da se sjećaš. Nikad više nisi nazvao. Ne, znam da ti nije proradila savjest. Da bi čovjeku proradila savjest, treba ju imati. Usrao si se za svoju guzicu. Plašio si se da to ne dođe do policije, tvog oca ili novinara. Ja se ne sjećam kad ste otišli, ali sjećam se da sam upravo to htjela uraditi. Razglasiti. Ali nisam…. Ne, ovaj put si pretjerao. Zaboravio si da je od ljubavi do mržnje samo korak i ti si ga tada napravio. Ovaj put je žrtva odlučila uzvratiti udarac. Shvatila sam da moja osveta neće biti primjerena, ako to dođe u javnost. Ne, novac tvog oca je preučinkovit. Odlučila sam igrati tvojim oružjem. Trebalo mi je četiri godine, četiri duge godine. Četiri godine je prošlo, a ja sam sjedila u tvojoj kancelariji. Nisi me prepoznao. Naravno da nisi. Pred tobom je sjedila samouvjerena crnka, uređena po najnovijoj modi, svjesna svog izgleda i znanja. Gledala sam te kroz trepavice. Gledala sam sjaj zvijeri koja se tjera, sline u kutovima usana. Znala sam da sam na pravom putu. Naravno da si me zaposlio, posebno kad mi se raspor na suknji «slučajno» rastvorio, a dekolte u jednom trenutku prešao granicu koja skriva. Divno je bilo tvoje skakutanje oko mene. Sjećaš li se našeg prvog «sastanka»? Ja se sjećam ;-)))) Tvojeg šoka i moje «zbunjenosti» kad sam shvatila da sam ugovorila dva sastanka. Bilo je baš zabavno, prijatelj koji mi je pomogao da steknem samopouzdanje, pristao je na tu malu igru. Dugo u noć, smijali smo se tvom izrazu lica. Moram ti priznati da si uporan, ali na to sam i računala. Ne odustaješ nakon prvog poraza. Pristala sam na izlazak nakon tri mjeseca tvog slinjenja. Divno je bilo izazivati te. Cijelo večer te držati na distanci, a paliti vatru «slučajnim» dodirima. Znaš li kako je bilo divno dozvoliti ti da me dopratiš do vrata stana i gledati tvoju požudu, usne koje kreću prema mojima i vrata koja si doslovno poljubio ;-)))))))) Kako si predvidiv. Znala sam da te to neće zaustaviti. Računala sam na tvoj ego i samoljubivost. I bila sam u pravu. Nakon dvadesetak izlazaka, sijaset skupih parfema, bunde i zlatne ogrlice, dozvolila sam da prijeđeš moj prag. Doka sam te ljubila gledala sam kako se u tebi budi ponos, sretan jer si konačno došao do cilja. Pokušao si me skinuti, ali zaustavila sam te, sa riječima da idem do kupaone, urediti se samo za tebe. Skinula sam odjeću…. Ostala sam samo u crnom čipkastom donjem vešu, samostojećim čarapama i cipelama visokih potpetica. Nehajno prebacila crni svileni ogrtač i krenula. Na vratima kupaone, zastala sam taman toliko da promotrim tebe. Svoju žrtvu. Krasan je osjećaj gledati u žrtvu koja ne zna što ju čeka. Prigušio si svjetlo i bio si kao od majke rođen. Da, to sam i očekivala. Prilazila sam ti, ljuljajući bokovima, smiješeći se najzavodljivijim osmijehom kojeg posjedujem. Na pola puta, ogrtač je «slučajno» skliznuo s mojih leđa. Promatrala sam tvoje zamagljene oči, lude od probuđene strasti. Tvoju muškost koja je ukazivala na tvoju želju. Pružio si ruke, taman kad sam ti bila na dohvat ruku…. Svom snagom sam zamahnula nogom i smjestila ju među tvoja jaja ;-))))))))) Znaš li kako je bilo lijepo gledati te kako klečiš preda mnom i cviliš, a u očima ti čitati nerazumijevanje pomiješano sa suzama bola? A znaš li što je najbolje u cijeloj priči? Za sve ovo je kriva moda. Čudiš se. Ne, ne nisam prolupala. Da su u modi one tupaste cipele, a ne ove špicaste, ne bi sad ti ležao u bolnici povijenih jaja ;-)))))))))))
Mislim da je nepotrebno potpisivati ovo pismo, do sad si već shvatio tko je pošiljalac. Za kraj ću ti samo reći najdražu uzrečicu moje majke: «Bog ne plaća svaki dan, ali nikome ne ostaje dužan.».

Upalio je TV…. Zapalio cigaretu i pogledom pratio dim, kako nestaje negdje u nekom kutu praznog stana…. Valentinovo…. Dan rezerviran za voljene…. Ne za njega…. Sjetno se osmjehnuo…. Sjetio se malog dječaka…. Nije shvaćao zašto ga otac ne voli…. Ma koliko se trudio, ništa nije uradio dovoljno dobro…. Danas zna…. Danas zna da je otac bio ljut na njega…. Ljut jer je bio njegova slika i prilika, a on je optuživao majku da to nije njegovo dijete…. Tražio je razlog napustiti je…. Baš kao i dvije prije nje…. Oče znaš li kako je prolaziti pored starije seke, a ona okrene glavu od tebe? Mrzi me, jer misli da imam ono što ona nema, Tebe…. Ironija…. Cijeli moj život je ironija, farsa…. Majka me voli samo onda kad treba nešto, inače nema vremena…. Nema vremena, treba brinuti za brata…. Nisam ljubomoran na njega…. Bio sam, ali ta tvoja bolesna ljubav uništila ga je…. Uništila mu je brak, gurnula ga je alkoholu u naručje, a ti i dalje odlučuješ za njega…. Hvala…. Draže mi je da me ne voliš…. Moj brat? Trudio sam se zadobiti njegovu ljubav…. Bio je lijep…. Mama je mislila da je to dovoljno za život…. Njoj je bilo, pa je mislila da će tako i njemu…. Možda bi i bilo, samo da ga je pustila…. Danas je moj brat samo prolaznik kroz život…. Ni ne znam što mu je važno, osim flaše…. I on me se uglavnom sjeti početkom svakog trećeg mjeseca, kad stignu opomene za neplaćene režije…. Inače je mu je život ispunjen za šankom lokalnog birca, gdje nakon treće flaše nečega, postaje heroj lokalnih alkića…. Najstarija seka, njoj jedva lice pamtim…. Koliko god ja priželjkivao, nikad me nije smatrala bratom…. Ne mogu je optuživati zbog toga…. Ali u trenucima samoće, pitao sam se da li je i ona sama? Ljubav…. samo to sam tražio u životu…. Nisam shvaćao zašto toliko ljudi nanosi bol onima koji vole…. Ne shvaćam ni danas…. Nikad neću shvatiti zašto ljudi vole one koji ih vrijeđaju, nanose im bol? Zakleo sam se da kad pronađem ljubav svog života, bit ću joj najbolji na svijetu…. Voljet ću je, maziti, paziti…. Nikad neću zaboravljati one sitnice koje su joj važne…. Učinit ću joj život lijepim, kupit ću joj sve što poželi…. Čitat ću joj želje iz očiju, sve za ljubav…. Gorko se osmjehnuo…. Našao sam ju…. Princezu svojih snova…. Bilo je predivno dok nije postalo ozakonjeno…. Sve je još bilo iole dobro do poroda…. Bio sam presretan…. Dobio sam malu princezu…. Pomagao sam joj u svemu…. Jurio s posla, samo da ne bude sama…. Da joj pomognem oko male…. Postajala je sve depresivnija…. Prvo sam mislio da je to zbog poroda, kasnije sam shvatio da je usamljena…. Našao sam joj posao…. Vidno je živnula…. Postala je vesela i sretna…. Bila je opet moja leptirica…. Divna, poželjna i moja…. Počela je izlaziti…. Prvo jednom tjedno, pa dva put…. Danas…. Danas je gotovo i ne viđam…. Nisam ljubomoran…. Bio sam, ali sada mi je svejedno…. Naučio sam da ljudi ne vole one koji njih vole…. Naučio sam da su sretniji sa onima koji ih konstantno povređuju…. Zapravo i ja sam takav…. Zadovoljan sam ako je ona sretna…. Ljubav nisam upoznao, pa mi ni ne fali…. Osmjehnuo se tužno…. Fali, ali živ čovjek se na sve navikne…. Pa čak i na usamljeno Valentinovo…. Odmahnuo je rukom…. To je ionako uvozni praznik….
Vrisak iz susjedne sobe, natjerao ga je da zaboravi na sebe…. Odjurio je do sobe svoje princeze…. Plakala je u snu…. Zagrlio ju je i rekao: «Spavaj ljubavi, nije to ništa, samo ružan san, tatica je tu….»…. Otvorila je oči…. Zagrlila ga, poljubila i privijajući se uz njega prošaputala: «Tata, volim te….»…. Sretno se nasmiješio i izustio: «Oprosti kćeri, kako sam mogao zaboraviti….»…. Nije ga čula, spavala je smireno u njegovom naručju….