Dnevnik jedne tračerice

Zadnje moje ovako rano jutro…. Zadnje za ovim stolom, koji više nema ništa moje…. One sitnice koje su ga činile mojim…. Sad je nekako prazan…. Koliko god samu sebe uvjeravam da idem na bolje, opet mi je srce stisnuto…. Ne bojim se novog posla, znam ga raditi…. Ne bojim se ni nove radne sredine, znam se uklopiti…. Ovo je sjeta, tuga za poznatim…. Danas sam sve one prve jutarnje, inače rutinske radnje, napravila polako…. Sa pažnjom…. Opraštala sam se…. Onda sam prišla «mom» kompu…. Mom najboljem prijatelju i kolegi ;-)))) I njega sam «očistila»…. Nema onih mojih dragih file-ova, nema mojih privatnih datoteka, web je resetiran, kao da tu nikad nisam ni bila…. Ali ostavila sam nešto, sitnicu…. Moj screen saver ;-)))) Ma znam da će ga nasljednica promijeniti, ali ono iz gušta…. Slova tako nalik na mene, viču da se probudim…. Jednostavno želim da me on isprati…. Isprati u bolju budućnost? Teško…. Teško će mi igdje biti tako lijepo…. Ljudski lijepo, neopterećeno…. Ali svi živimo od novaca…. Sjedim, pijuckam kavicu i opraštam se…. Sutra, sutra će već biti kao da nikad nisam bila tu…. Život ide dalje…. Ali danas imam pravo biti tužna i zadnji put mahnuti iskrici ovako rano ujutro….
Dobro jutro iskrice moje, nadam se da ste lijepo spavali…. Nadam se da će vam ovo biti ugodan radni dan…. Južina je, a možda će i kiša…. Taman u skladu sa mojim danas….
Pusa, cmok, ajte bok ;-)))))))

Sam…. Prazna soba…. Odlučio je da će danas biti zadnji put…. Ionako je ostala samo ova fotelja i poneka misao utkana u nju…. Misao nastala između jave i sna…. Sanjao je i on…. Nekad…. Sanjao je da je rođen u obitelji koja ga je željno očekivala…. Bio je to san…. Otac nije želio biti prisutan ni na rodnom listu…. Majka otišla trbuhom za kruhom ili za čim već…. Djed i baka su se trudili, nije da nisu…. Voljeli su ga, nije da nisu…. No on je bio ljut…. Ljutio se na sve koji su imali njegove snove…. Zamjerao je teti u vrtiću jer mu nije poklonila više pažnje od drugih…. Pa njima ionako ne treba…. Oni to imaju doma…. Zamjerao je Marku, jer je igrao nogač sa «starim»…. Baš mu je zbog toga podmetnuo nogu u parku…. A on se rasplakao ko mala beba, nad malo krvi na koljenu…. Naravno odmah trčeći mamici u zagrljaj…. Derište! Uvijek je bio takav…. U školi se stalno trudio biti najbolji…. Bez veze…. Čemu? Tako je lijepo ići u školu i zezat one glupe štreberčiće…. Baš je bilo lijepo rasplakat te mamine mazice…. Zapravo je baš bilo lijepo u školi…. Napravit neku psinu, a svi se zgražaju…. Bio sam faca…. Mama se nije baš pojavljivala često, ali je uvijek slala novce…. I bolje…. Nisam morao slušati prodike…. Uvijek sam imao lijepe stvarčice, dobru odjeću, ma bio sam glavni…. Oni su imali možda obitelj, ali ja sam bio cool…. Ma svi su oni mene potajno obožavali…. Željeli su biti kao ja…. Nijedan učitelj me nije mogao uplašiti…. Ma tko su oni…. Pih! Sjetio se svih onih djevojčica koje su ga prezirale, a potajno mu slale pisamca…. Hahahahaha…. Volio je sablažnjavat sve oko sebe…. Zašto? Zbog pažnje…. Nisu to shvatili…. Malo je u srednjaku bilo teže…. Štreberi su sad već malo otporniji na mene…. Kad sam došao pijan, ma nisam puno popio, zapravo i nisam bio pijan…. Bilo bi glupo napit se, a ne vidjet reakciju mojih «štovatelja»…. Svi su reagirali prema očekivanju, bio sam faca…. Heroj, ne baš ulice, ali razreda sigurno…. Osim, one štreberice, ona me pogledala posprdno i skužila je da više glumim…. E nju sam stvarno mrzio…. Nikako ju izbacit iz takta…. Najgore je što me nije voljela, a nije me ni mrzila…. Ta indiferentnost me tolko nervirala…. Glupača! Kad sam prodao patku da ću se ubit, bio sam Darker i to mi se činilo skroz dobro za sablažnjavanje osjetljivih dušica, cijeli razred se ustrčao…. Hahahahaha…. Bedaki! Ona me pogledala, izbacila onu ironičnu facu, «pa sebe buš ubil, ne mene…»…. Poludio sam…. Tada je u moj život ušao ON…. Elegantan, cool, uvijek me shvaćao…. Bio je malo stariji, ali pun dobrih priča, o dobrim tulumima…. Prvi takav tulum, prva marica…. Ma bilo mi je slabo, ali nisam to priznao…. To je poput seksa…. Prvi put i nije nešto…. Zato treba ponoviti…. No, za moje štreberčiće, odigrao sam ulogu života…. Ljepilo…. Malo snifanja, puno više boli glava, neg bilo kaj…. Onda sam odglumio…. Opet sam bio heroj…. Radio sam nešto što je njima bio samo san…. Naravno, ona je uvijek znala pokvarit zadovoljstvo…. Pamtim ko danas: «Čuj to kaj ti od sebe delaš klauna, tvoj problem, al mi tu moramo sjedit, dok si ti usmrdil cijelu sobu. Ak ti se to tak dopada, lijepo odi domeka, gurni glavu v tu vrećicu i uživaj….»…. Sva sreća ostalo je još par tjedana do kraja škole…. Gotovo…. Nema više štrebera…. Počeli su tulumi…. Maricu je ubrzo zamijenila igla…. Pravi život…. Između jave i sna…. Zapravo, java i nije bila bajna…. Stara je prestala slat novce, kad je čula…. Glupača! Nikad nije bila tu kad mi je trebala…. Sad joj se ko javila savjest…. Moš mislit! Djed me izbacio iz kuće…. Ma senilac glupi, kao da ga trebam…. Iznajmili smo stan i sad imamo kaj za prodat…. Hahahaha…. Zapravo imali smo…. Sad je ostala samo ova fotelja i ja…. On traži novce…. Ma u ponedjeljak ću nabavit, daj mi samo za jednom…. Daj ne budi pes! Čovječe trebam! Ma obradil sam staru, u ponedjeljak stiže lova, kad sam te zajebo? Dao je…. Za dvaput čak…. Polako je pripremao…. Kao toliko puta do sad…. Samo ovaj put će biti drugačije…. Topi se bijeli prah…. Dok uvlači u špricu, pita se…. Ima li hrabrosti…. Naravno! Pa ja sam heroj! Moj razlog postojanja je ionako završio…. Nema više štrebera, maminih maza…. Samo ja i ova igla…. Izdajnička suza…. Samo sam htio jedan san…. Baš me zanima kaj bi sad rekla ona glupa štreberica…. Jedan ubod i jedno usamljeno tijelo na fotelji….
Štreberica je to saznala nekih tri mjeseca kasnije i jedino što joj je prošlo glavom bilo je: « Bože, pa imao je samo 20 godina….»…. A njega bi najviše iznenadila, suza na njenom obrazu….

Ovo je za one koji uporno traže točno određeni log, pa da mi ne moraju otvarat profil, eto društvo za lakši pristup istom.... Ukoliko želite, ja bum svaki dan napisala jedno slovo, tak da se ne blamirate i da se zgražavate skriveni od mog pogleda....

Kraj ljeta, 1988.
Ohridsko jezero, maturalac…. Sunce baca prve zrake na usnulo jezero i dvoje na obali…. Sjede i razmjenjuju misli…. Pričaju, bez glasa…. Naslonila je glavu na njegova koljena i sretna je…. U džepu jakne nalazi uvelu ružu, vadi ju i smješka se…. Tko ti ju je dao? Hahahaha…. A jedan kavalir…. Pogledala ga je i iznenadila se…. Kaj ti je? Misliš da ja nisam kavalir? Čuj, nikad mi nisi poklonio cvijet…. Možda zato kaj jedna dama veli da je samo «živo» cvijeće lijepo…. Pih, svašta dame kažu, a znaš da one lažu…. Skočio je…. Zatrčao se prema kućama…. Ej, kam ćeš? Idem naći najveću i najljepšu ružu u Makedoniji…. Halooooooooo!!!! Daj prestani, znaš da te zafrkavam ;-)))))))) Ni vrag da si ljubomoran, ha? A, kaj ak jesam? Daj ne kaki, pa to sam JA…. Aha…. Pogledao ju je pogledom, koji ju je uplašio…. Nemoj…. Prošaputala je…. Ja ne trebam kavalira, ne trebam ljubavnika, trebam prijatelja…. Uzdahnuo je i pogledao u izlazeće sunce…. Zagrlila ga je…. Nemoj…. Neću…. A trebao bi…. Ne, ne…. Neće biti isto…. Izgubit ćemo naše misli…. Poljubio ju je u kosu i prošaputao…. Već smo ih izgubili, malena…. Ostala je tamo, obasjana novim danom, gledajući kako njegov pognut lik odlazi….
Jesen, 1993.
Opet kasni…. Ne volim kasnit!!!!! Uf, kud baš sad telefon…. Ti? Kako si našao broj? Ma znaš da mi se ne možeš sakriti? Taj dragi osmijeh…. Kad se vidimo? Ja sam tu, pet minuta od tebe…. Nađemo se u bircu na uglu, može? Čekam te…. Ma ko šljivi faks…. On je tu! Zagrlila ga je i prepoznala je onaj krasni mir, kojim zrači samo ON…. A zašto ta sjeta u oku, ha? Nasmiješio se…. Uvijek znaš…. Naravno…. Zašto mi se nisi javila? Znaš mene i moj glupi «ponos»…. Oprosti…. Ma, pusti, nisam ni ja bolji…. Ajde reci svojoj maloj koji je problem? Ženim se…. Dijete? Hahahaha…. Jesi vještica…. Da, dijete…. Želiš li to? Ne znam…. Moraš znati…. To nije igra, to je Život…. Kaj bi ti napravila? Ne znam…. Nisam planirala takvo što, tako rano…. Ali to nije igra i ako postoji i malo sumnje, reci joj…. Jesam…. I? Pobacit će…. Želiš li to dijete? Da…. Problem je ona? Da…. Nema prave komunikacije, misli nam se razilaze…. Pa naravno…. Kak to misliš? Ona nije prijateljica, ona je nešto više i tu se uvijek misli razilaze…. Pitanje je dal si sretan s njom? Dal te veseli? Stanuje li u tvome srcu? Nasmiješio se…. Pa i ti stanuješ tamo…. Da, ali u kojem dijelu? U posebnom, pripitomio sam te, sjećaš se…. Mali Princ…. ;-))) Sjećam se…. Pitam te, jesi li nju pripitomio? Ne, ona je neukrotiva ;-))))))) Vidiš…. Vidim, malena, kako sam bio glup…. Nemoj mi dozvoliti da opet izgubimo našu misao…. Neću ;-)))) Upsssssssss…. Kaj je? Izvadio je jednu prilično jadnu, zgužvanu ružu…. Nikad od mene kavalir ;-))))) Zagrlila ga je…. Znaš da ja ne trebam kavalira, ni ljubavnika, trebam prijatelja….
Proljeće, 2003.
O bok…. Pa kak to da me ti zoveš? Prijateljica iz djetinjstva…. Bilo joj je baš drago…. Netko je morao…. Kak to misliš? Mala, jutros je poginuo…. Mrak…. Sama…. Lovi misao…. Traži ju…. Vraća se…. Jedna suza, pa druga…. Ne pomaže…. Misao ne nalazi srodnu….
09.01.2004.
Danas…. Danas treba prijatelja…. Pušta misao…. No, nema ju tko uloviti…. Telefon je zašutio…. Osmjehnula se…. Znaš da ne trebam ni kavalira, ni ljubavnika, trebam prijatelja…. Opet sam dozvolila da izgubimo našu misao….

S obzirom da je reakcija tako burna, vidim da imam posla sve redom s ljudima koji svakodnevno imaju prilike suočit se sa odabirom jednog kandidata između njih 200-tinjak. Pa pošto ste, uglavnom, svi tako moralni, bez predrasuda postavila bih pred vas pitanje. Neću od vas tražiti da pročitate 200 životopisa, gotovo jednakih, pa da morate odabrati 10, jer toliko ih diša želi na razgovoru. Nego ću odabrati za vas tih 10 i pozvati ih na razgovor. One će doći, pokazati svoje znanje i ostale su dvije. Obje zadovoljavaju sve uvjete, pokazale su da su sposobne raditi taj posao, efikasnost im je podjednaka. Koju zaposliti?
Dat ću vam tri slučaja:

1. jedna je majka troje djece, a druga ne želi djecu
2. jedna je ružna, a druga je lijepa
3. jedna je pušač, druga nije

Da vas sad čujem, koju ćete zaposliti? U bilo koja od ta tri slučaja….
Odat ću vam tajnu, bit ćete pristrani i diskriminirat ćete, zato jer morate. Svaki odabir je subjektivan. Da, mučilo me je to što nisam pročitala njen životopis do kraja i danas sam to napravila. Nakon toga sam to usporedila sa onih 30-tak koje su mi se činile jučer prihvatljive. Pa me onda mučilo i opet sam otišla čitat one koje sam odbacila. Nakon svih tih čitanja, odbacila sam njih 18 jer su nekompetentne za taj posao i znate kaj sam onda napravila? Jednostavno sam sve ostale stavila u vreću i izvukla njih 10. Jesam li time poštena? Ne. Ali dal je moj diša pošten kad mi je to stavio na teret? Ne. Ja sam odlučila da sreća odabere njih 10, a one nek pokažu svoje znanje. I sad me opet grize savjest, jer možda je tamo bila neka sposobnija….
Želim vam reći da je to odvratan posao i tko to nije probao, ne zna. Ma koliko se trudila, uvijek ostaje činjenica da je 190 i nekoliko žena odbačeno i da je barem 100 njih podjednako sposobno ko i ovih 10 odabranih.
Što se tiče mojih uvjerenja, ona su takva kakva jesu. Osjetljiva sam na djecu i šokira me činjenica da netko ne želi djecu, šokira me činjenica da ih netko rodi 15, a da ih nema s čime hranit, šokira me činjenica da ih netko baci u kontejner za smeće. Sve vezano za djecu, meni je svetinja. Netko je rekao da ja osuđujem, ne. To nije točno. Mene samo te činjenice neugodno iznenade i šokiraju, ali dozvoljavam da je to izbor svakog od nas i nikad se ne bih miješala u tuđe odluke koje nisu vezane za mene osobno. Igrom slučaja ovo je bilo vezano za mene i ja sam uvjerenja da svaka žena može imati i karijeru i obitelj.
No ipak bih voljela čuti kako vi birate i razloge zašto ste nekog odabrali, a drugog odbacili? Baš me zanima….

Danas sam pregledavala životopise za moju buduću zamjenicu…. Diša me zamolil da odaberem najprihvatljiviju…. Čitam i u jednom momentu dođem do životopisa 28-godišnjakinje. Počeo je: « Udana sam, nemam djecu i ne želim ih….»…. To me šokiralo….
Sjetila sam se kad mi je prvi leptirić prošao trbuhom, kada sam postala svjesna da mi se moja beba javlja…. Pa onog glomaznog trbuha, koji mijenja oblik sa svakim pomakom…. Pa malo vidiš glavu, pa nožicu, a i osjetiš bogmeč ;-)))) Sam porod je nešto neshvatljivo…. Nakon onih bolova, kad imaš osjećaj da ćeš se raspolovit, rodi se beba, a bol nestane…. Nema je više, niti malo…. Pa ti daju tu smežuranu, plavu lopticu, koja se s tobom borila…. Srčeko joj kuca i plače, a ti ju poljubiš i prestane, kao da prepoznaje tvoje usne…. Onda ti ju donesu na dojenje, a ti sva izbezumljena, nema mlijeka, beba plače, odmah te hvata panika, pa onda skupa plačete jer se ne snalazite…. Cijelo vrijeme vrtiš film, kak ću ja to kad dođem doma, pa ja ju uopće neću kužit, kak ću znat zašto plače, jel gladna, žedna, umorna ili joj treba samo malo pažnje…. Tada dođeš doma i sve je normalno, jednostavno znaš…. Prerezali su pupak, ali veza ostaje i nitko i ništa ju ne može prekinuti…. To malo biće je sad tvoja odgovornost i treba ju podići…. Najteži posao, a tako drag…. Sve nedaće se brzo zaborave, neprospavane noći, prvi zubi, ma sve nestane kad čuješ prvi put «Mama»…. Prvi koraci, sve više riječi, rečenice…. Krene u vrtić, a ti misliš da je smak svijeta, da tvom djetetu može biti samo loše i iznenadiš se (da ne kažemo razočaraš ;) ) kad skužiš da tvoj malac jedva čeka vrtić i da mu je tamo lijepo…. Svaki dan ti donesu osmijeh, radost i pokoju sijedu, no sve je to tako lijepo…. Nema mi ljepšeg, nego kad ujutro, prije posla, odem tiho do njih poljubim ih, a oni me onako sneni zagrle i kažu « mama, volim te….»…. To je nešto zbog čega ja živim, zbog čega imam snage boriti se sa svim nedaćama i svim preprekama koje mi postavi život….
Nisam ja pobornik Bakovićevih «rasplodnih» Hrvatica, ali mi je neshvatljivo kad žena od 28 godina kaže da ne želi djecu. Pitam se pa čemu onda ovaj život, čemu posao, rad, iscrpljivanje? Zašto? Možda sam ja krivo odgojena, možda je moje viđenje ne normalno? No ipak mislim da su djeca pokretači i smisao naših života….
Nakon te rečenice, nisam ni pogledala njezinu spremu, ni znanje, jednostavno sam ju stavila u neprihvatljive…. Vjerojatno sam pogriješila, jer takve žene su «idealni» radnici…. Mogu ostati ma poslu od-do, neće im se desiti vodene kozice, prehlade, gripe…. Neće prespavati sat zbog iscrpljenosti od neprespavane noći…. Ambiciozne su i uvijek koncentrirane na posao, jer ne razmišljaju o novoj teti u vrtiću…. Onda mi opet pada na pamet, da je to možda napisala, kako bi dobila posao, jer je poznato da Poslodavci ne vole zapošljavati potencijalne majke…. No tada je to bila laž, što bi značilo da nije korektna…. Zapravo, iskreno, tražim opravdanje za moj postupak i postupila sam nekorektno…. Jesam, ali i opet bi…. Ma kolko to zvučalo loše, ne mogu si pomoći…. Mislim da je najteži posao biti roditelj, posebno u ovo današnje vrijeme, ako to netko nije u stanju i apriori odbija tu odgovornost, čini mi se neprihvatljiv za posao bilo koje vrste…. A ježi ga, ipak sam ja djevojka sa sela ;-))))))))

Bože kako je dosadno bit sam u nedjelju.... Klubovi umrli.... Chat klinički mrtav.... Weblog u komi.... Dijagnoza: iskrica u banani (da ne velim nekaj drugo)....
Di ste pisači il pišači, bilo tko? Nemojte mi sam reći da svi imate život dok ja crkavam ;-)))))))

Simba skakuće ekranom, kako su ga ostavili…. Nisu još ni do Slovenije došli, a ja sam tako tužna…. Stalno ih čujem…. Mislim kako im treba ovo, treba im ono, a mene nema…. Svekrva ih ne zna i ne voli ih baš…. Da li će ujutro Saša popiti svoj kakao? Tena voli da joj se razreže kruh na sitne komade…. Sutra će prvi put stati na skije…. Hoće li netko biti uz nju? Hoće li ju prihvatiti, pomoći joj? Saša se boji mraka, da li će mu ostaviti svjetlo? Ako se popiški u krevet, da li će vikati na njega? Znam ja svog muža kad je nervozan, zaboravi da njima treba samo nježna riječ i puno ljubavi…. Hoće li ih obući pravilno? Saša je zimogrozan, posebno kad je umoran…. Tena ne voli da joj se u štramplice stavi potkošulja….
Hakuna Matata…. Pjeva Simba, kao da mi se ruga…. Baš bi bilo lijepo biti bez briga…. Kad ti svijet okrene leđa, okreni i ti njemu…. Filozofija bez felera? Jesam li trebala i ja? Jesam li trebala reći baš me briga, ionako tu još radim 14 dana, idem bez obzira na Vaš NE? Tisuću puta sam prošla to pitanje i opet ne znam…. Znam da mi ništa ne može, znam da sam mogla jednostavno otići, bez obzira na otkazni rok…. Ali ja to ne mogu…. Bili su korektni prema meni, ne mogu biti nekorektna…. Ali to su samo tri radna dana…. Zar me nije mogao pustiti ta tri dana? No opet, istina je da odrađujem otkazni rok u vrijeme kad je puno neradnih dana…. S jedne strane, trebam svojoj djeci, s druge strane trebam biti korektna prema Poslodavcu…. Osjećam se užasno i imam osjećaj da sam zakazala kao mama…. Ipak sam trebala biti s njima…. Oni su navikli na neke rituale, na stvari koje ni muž ni svekrva ne znaju…. Trebaju me, a mene nema….
K vragu, k vragu…. Tako sam tužna i tako bih voljela biti s njima….
K vragu!

Mislila sam vam čestitat, a sad kad ste to svi napravili, ja baš neću ;-))))))))
Ja vam eto plazim jezik (oprez imam gripu ;) ).
Pusa, cmok, ajte bok ;-)))))))))

Neka vam ova Badnja večer donese ono što želite, a nemate i sačuva ono što imate, a volite....
Pusa, cmok, ajte bok ;-)))))))))

Danas ću vas upoznati sa jednim zanimljivim gospodinom. Ime mu je X, a prezime Y. Rođen je 1964. u malom mjestu nadomak civilizacije. Kao treće dijete u obitelji, uvijek se osjećao malim, neprimjetnim. Želio je biti Prvi. Krenuo je u školu i bio je prilično uspješan učenik, sasvim pristojnog ponašanja, bio je prosječan…. Upravo to ga je najviše smetalo, opet je bio prosjek, a želio je biti Prvi. Želio je biti faca, heroj ulice, a bio je samo 26. u školskom imeniku. Nedovoljno pametan da bi briljirao, nedovoljno glup da bi radio probleme. Kako je samo mrzio kad su mu zaboravljali ime i prezime. Na daljnje školovanje uputio se u Grad, u nadi da će se vratiti kao laureat o kojem će pričati. Kroz srednjak se borio sa Gracerima koji su mu se rugali i omalovažavali ga. Snovi o Prvom su i opet bili tako daleki, nedostižni. Znao je noćima plakati u silnom bijesu, smišljajući osvete kad postane Prvi. Puno je razmišljao o fakultetu i našao je jedan koji je bio dovoljno dostupan, a omogućavao je radno mjesto primjereno njegovom cilju. Bio je toliko prosječan da ga je to doslovno izluđivalo. Nikako nije uspijevao naći onu pravu masku, onu pravu riječ koja bi ga istakla. Kao apsolvent, već u strahu da će se morati vratiti doma i moljakati nekog za posao, sasvim slučajno naletio je na oglas. Tražio se upravo njegov profil. Napisao je molbu i nakon dva tjedna bez odgovora, pretpostavio je da je to još jedan u nizu neuspjeha. Stigao je odgovor…. Uzbuđen, spremajući odgovore na pretpostavljena pitanja, cupkao je pred vratima Direktora. Tajnica ga je već nekoliko puta s prezirom (po njegovom mišljenju) odmjerila i već je odlučio kako će joj uzvratiti, kad dobije posao. Konačno je ušao…. Bio je to njegov san, bio je to njegov stol, bilo je to radno mjesto njegovih snova, samo je tamo sjedio krivi čovjek. Prvi puta u životu pronašao je riječi koje će ga istaknuti. Pronašao je ono što je tražio dotični, ulizicu. Osobu koja će se diviti, koja će klimati i postupati po njegovoj želji. Upravo takav je bio naš XY. Dobio je posao. Bio je zamjenik direktora, sa tendencijom prema direktorskom mjestu. Zaključio je da će to uspjeti vrlo brzo, ako se sve posloži kako je planirao. Radio je bez volje i trudio se da što više posla prebaci na podređene, što mu i nije bilo teško, s obzirom da ga je direktor obožavao. Nitko nije smio reći niti slovo protiv njegovog miljenika, koji je vješto koristio svoj položaj. Da bi zadržali posao svi su radili posao kojeg je X trebao obavljati, donosili ga njemu, a on je to prezentirao nadređenom, koji se divio njegovoj efikasnosti. Naravno mnogi su zbog toga zapostavili svoj posao, zbog čega su bili ukoreni, ali to je X-u bilo nebitno. Pronašao je riječi koje vode cilju i ništa i nitko ga neće zaustaviti. Poduzeće ga je nagradilo respektabilnim stanom, kojeg je namjestio luksuzom. Bilo je to idealno mjesto za prikazivanje svoje moći. Koristio je svaku priliku da poznanike uvede u svoj hram, da bi moga slušati divljenje. Bila je to pjesma njegovom egu. Pojavljivao se na svim važnim domjencima, tražeći pripadnicu suprotnog spola koja bi bila prikladna njemu. Nije želio ljubav, tražio je obožavanje. No, nije računao na gospođicu Z. Uspješnu, atraktivnu brinetu, tatinu curicu. Rođena u obilju i naučena da joj se svi ulaguju, nije prihvaćala nikakvo drugo ponašanje. Sada je već naučio pravila ponašanja, tako da se vrlo lako snašao u ulozi ulizice, pričajući joj floskule koje je očekivala. Ona ga je doduše prezirala, ali bio je prihvatljiv za udaju. Dobar posao, uskoro još bolji. Dobar stan. Loš pedigre, činit će ga uvijek pokornim. I rekla je DA. Uskoro su preselili u kuću u luksuznom dijelu grada, a on je konačno uspio izgurati direktora. Podvalom i nizom smicalica, «omogućio» mu je pristojnu mirovinu. Nije se baš opterećivao zbog starog naivca, kojemu se život slomio. Trebao je biti pažljiviji, rekao je uz podrugljiv smijeh.
KONAČNO. Konačno je bio PRVI. Sjedio je za «svojim» stolom. Svi koji su imalo pokušali omesti njegov uspješan put, danas su dobili otkaz. Prva je dobila Tajnica, s početka priče. Tko je želio posao morao je raditi prema njegovoj želji i ništa ga nije smjelo zaobići. Upravo je gledao u jedan zahtjevan projekt, kojeg je izradila mlada inženjerka. A bila je zgodna. Projekt je bio savršen, ali…. Nasmijao se onim svojim podrugljivim smijehom. Ne voli me…. Opet smijeh, samodopadni…. Pozvao ju je. Gledala ga je s gnušanjem. Gledala je kako uništava njen dvomjesečni rad. Gledala je u ciničan osmijeh. Dizao joj se želudac. U šoku je slušala prijedlog, ne vjerujući ušima. On ili otkaz zbog neefikasnosti. Svinja! Znao je u kakvoj je situaciji, znao je da mora raditi i da u tako kratkom vremenu, a i s tako lošim preporukama nikad neće naći posao. Dolazio je, doslovno kad mu se digao. Mrzila je samu sebe, zbog nemoći. Osjećala se jeftino i iskorišteno, a nije si znala pomoći. On je cvjetao. Uživao je u svojoj moći koju je prezentirao na svakom koraku. Imao je sve što je zamislio, nije ga zanimalo što je to sve iznuđeno, ali je njegovo.
Zadovoljstvo mu je pomutila, jedna mala, glupača iz kadrovskog. Nije mu dala i našla je drugi posao. Bio je jako ljut, ali za novootvoreno mjesto natjecalo se puno novih. Zgodno…. Opet onaj njegov podrugljiv smijeh…. Ušla je bojažljivo u njegov ured. Bila je lijepa crnka, s Juga. Primamljiva…. Osmjehnuo se…. Znate vi ste odlični, počeo je, ali nemate iskustva. Ostale ste u kandidaturi samo vas dvije i ona već ima pet godina staža. No znate, kako bih vam rekao, postoji način. Pričajući joj je prišao i počeo prelaziti rukama po leđima. Kako ste napeti…. Opustite se…. Osmjehivao se, a ruke su krenule prema njenim grudima. Ispustila je uzdah, znala je da mora. Ma nema veze, mislila je, isplati se za tako dobar posao. Prepustila mu se. Tamo na «njegovom» stolu. Dok se oblačila, mislila je kako i nije bilo loše, imala je i gorih ljubavnika. Odlazio je, a ona je stajala uz pitanje u očima. Okrenuo se, nasmiješio i progovorio: «Nisi loša znaš, šteta, ali ona druga je ipak bila sposobnija za posao koji treba obavljati, pa je ona dobila posao….». Kroz hodnik je odzvanjao njegov odvratan smijeh, koji joj je danima odzvanjao u ušima.
A on je zadovoljan, zadovoljen…. Opet smijeh…. Odlazio do obližnjeg kafića da dečke izvijesti o svom najnovijem uspjehu…. Dok je čekao Jackie, više bi mu pasala pivica, ali ona ne odgovara njegovom uspjehu, zazvonio je mobitel. Nije se odmah javio…. Počeo je priču, dok su ga slušaoci gutali pogledom, čekajući halapljivo svaki detalj…. Opet mobitel…. Pogleda tko ga to davi…. Bila je Z…. Javio se uz pripremljene isprike. Prekinula ga je i rekla: « Nemoj ti meni ovo, ono, ne zanima me, izvoli dovući tu tvoju guzicu u roku pet minuta doma, treba Ivana i Anu odvest na engleski, prošetat pesa, otići u dućan, ma uostalom ostavila sam ti spisak. Za 15 minuta sam naručena kod frizera, a kasnije idem na kavu, ne znam kad ću se vratiti. Jesi me shvatio, imaš pet minuta da se tu nacrtaš!». Zgasio je mobitel, ponosan jer je i opet, kao uostalom uvijek u životu, njegova bila zadnja «Da, Draga.».
 

Padam…. Zanimljivo, ništa me više ne boli…. Kad bih mogla zaspati…. Kad bih bar padala vječno…. Ne želim osjetiti onaj tupi udarac o pod…. Mama…. Imala si pravo, na sve se čovjek navikne…. Ali kako mi se desio tvoj život? Kako? Kad sam tako odlučno rekla NE….
I opet spavam u podrumu…. Čujem njen vrisak i njegov urlik…. Čujem kako udara o namještaj…. Zašto joj ne mogu pomoći? Zašto ne želiš pomoć? Tiho sam jecala i obećala da mi se to nikad neće desiti…. NIKAD! Spavam i trzam se na svaki zvuk, jel dobro? Dal je živa uopće? Žalosno je kad mrziš roditelja, kad želiš da ga nema…. Sigurno bi tada bilo bolje. Skupila sam hrabrost i pitala ju zašto? Sagnula je glavu i slegnula ramenima…. Tako treba biti, rekla je, a i volim ga…. Kako možeš voljeti nekog tko te tuče? Ma nije to strašno, a i znaš često puta je u pravu, vidiš kako si postala drska, to je moja krivnja…. Odmahnula sam glavom, nema smisla objašnjavati joj…. Ona neće promijeniti mišljenje…. Vremenom sam se i ja navikla na to…. Bila sam već u srednjoj školi kad joj je slomio ruku…. Tad sam joj prvi put rekla da ga mrzim…. I moja mama mi je prvi put lupila šamar…. Zamrla je komunikacija među nama…. Maturirala sam kao odličan đak, upisala fakultet…. Ponosna, pohvalila sam se, pričajući nisam ni primijetila tišinu koja je nastala…. On, nikad ga nisam zvala drugačije, je pocrvenio u licu, iz oči su sijevale munje…. Kakav fakultet? A čime ti misliš da ćemo mi to platiti? Budi sretna što sam te hranio tolike godine, vrijeme je za otplatu dugu…. Našao sam ti posao i ideš raditi…. E, ne idem! Studirat ću! Poludio je, ruka je poletjela, osjetila sam oštru bol i krv na usnama…. Nećeš me tuči, iz ovih stopa odlazim! Sa torbom u koju sam nabacala ono malo svog djetinjstva, razbijene usnice, pogledom sam tražila mamin…. Gledala je u pod i opet je stala na njegovu stranu…. Bez riječi, bez suza, napustila sam kuću užasa…. Našla sam podstanarsku sobicu i zaposlila se u jednom kafiću, da zaradim za stan, hranu i knjige…. To je zapravo jedini dio života koji pamtim po lijepom…. Predavanja i onaj smotani Dalmoš ;-)))) Toliko je bio drag, zapisivala sam ga kad ga je ulovila fjaka, a on je meni pomagao oko one grozne matematike…. Često smo bili zajedno, puno smo se smijali, zajedno se tješili kad su nas stisli rokovi…. Koliko puta je ostajal do fajrunda, samo da mi pomogne spremiti terasu…. Znala sam da to nije iz čistog prijateljstva, ali nije me privlačio kao muškarac…. Šteta…. Kao apsolventica, dobila sam posao, u velikom i poznatom poduzeću…. Osjećala sam se kao pobjednik, iako u roditeljsku kuću nisam stupila od onog dana…. Bio je šef odjela, naočit, obrazovan, galantnih manira…. Uvijek fin i pristojan, ljubazan, sa smiješkom je ispravljao sve moje greške…. Kad me direktor opomenuo za neke greške, preuzeo je odgovornost na sebe…. Uvukao se u svaku moju misao…. Počeli smo izlaziti…. Vodio me je na najekskluzivnija mjesta, upoznao me sa životom kakav sam samo sanjala nekoć…. Dozvolila sam mu, a da tog nisam bila ni svjesna, da bira sve za mene…. Svojevoljno sam postala njegova svojina…. Kako je on znao reći, modelirao me prema sebi…. Određen je datum svadbe…. Bilo me je sram, ali morala sam ga upoznati s roditeljima…. Ponovo sam pred tom kućom, ali sada imam zaštitnika i nije me strah…. Ah, kako sam bila naivna…. On i moj zaštitnik su odmah našli zajednički jezik…. Tek kasnije ću shvatiti da vrana vrani oči nikad ne kopa…. Prepoznali su se, ali ja tada tog nisam bila svjesna…. On mi je čestitao, čak me i zagrlio, navodno silno ponosan na svoju malu curicu…. Ali zasljepljena, ja sam bila sretna…. Samo su me mamine oči šokirale…. U njima se ogledao užas…. Pa zar je toliko ljubomorna na moju sreću? Zar je stvarno mislila da ja moram imati njen život? Bila sam ljuta na nju, a trebala sam ju slušati…. No, ja sam bila zasljepljena svojom srećom…. Na dan svadbe izgubila sam svog Dalmoša, rekao je da neće sudjelovati u mojoj propasti…. Otjerala sam ga, govoreći mu kako ljubomora nije opravdanje za takvo ponašanje…. Tužno se osmjehnuo i rekao: «a znaš di ćeš me nać…». Prošla je svadba, prošao je medeni mjesec, sve je bilo bajka…. Tada je odlučio da bi trebala dati otkaz, jer njegova plaća je dovoljna, a za djecu nije dobro da majka radi…. Prvi put sam se usprotivila, prvi put sam vidjela njegovo drugo ja…. Prvi šamar…. Prva krv…. Prva modrica…. Nisam čak ni osjetila bol od silnog šoka…. Brzo je vratio staru masku, počeo me ljubiti, grliti i ispričavati se…. Naravno da sam povjerovala…. Nakon mjesec dana prestala sam raditi…. Sve je opet bilo sjajno, epizoda pala u zaborav i uljuljana u sreću, napravila sam opet svoj potez…. Kupila sam šal, koji nije bio primjeren…. Repriza prvog udarca, ali sada je i oko plavo…. Opet isprike, opet poljupci, cvijeće i opet popuštam…. Prvo svakih 6 mjeseci, razlog više nije bitan…. Pa svakih mjesec dana, pa svaki tjedan…. Sad više ni ne znam kad ne…. Kriva sam jer loše kuham, kriva sam jer sam mu zagubila papire, kriva sam jer ne mogu imati djecu, kriva sam jer je stolnjak nahero…. Kriva sam jer sam živa….
Pala sam…. Zazvonilo je u glavi…. Tisuću zvjezdica razlilo se pred očima…. Gledam u nogu u zamahu, a sa TV-a dopire: «Jeste li znali da je, u prosjeku, svakih pola sata u Hrvatskoj pretučena jedna žena»….

Ljuti se vrapčić, na zimu, na zimu
šteta što nemam perinu, perinu
zebe me nos, kišem, kašljem,
a nisam bos :-(((((((
smlzla sam se ko ona stvar, mlzim zimuuuuuuu
šmlcccccccccc

Jučer sam ju srela…. Nisam ju prepoznala…. Promijenila se, postala je onakva kakva nije željela biti…. Postala je gospođa….
Znamo se još iz osnovne škole. Tada je ona bila kćer učitelja, a ja malo seljanče bez pedigrea. Sretale smo se na odmorima, u redu za klopu, ali nismo baš komunicirale. Već tada je bila lijepa, sjajan đak, miljenica cijele škole. No nije bila zloća, bila je dobrica sa lijepim osmijehom, ali nekako nismo imale zajedničke putove tih dana. Skupila je oko sebe sve odličnike malog mjesta, a ja sam oduvijek mrzila te klasne podjele. Uvijek sam više voljela one «male» ljude. Nekako nikad nisam naučila gledati s visoka, oduvijek sam bila niska rastom ;-)) Bit će da je to razlog. No u srednjaku smo se srele u istom razredu. S obzirom da je sad nestalo poznatih lica, nekako je bilo normalno da sjednemo zajedno u klupu. Situacija se malčice izmijenila. Sad smo postale jednake. Mislim po klasnom statusu, jer fizički je to bilo nemoguće. Bila je predivna. Visoka, vitka, tijela kao san…. No, utjecaj roditelja i dalje je ogroman. Živi pod strogom kontrolom i još je uvijek ona dobra curica. Te dvije godine smo prošle svašta. Bilo nam je lijepo, skupile smo puno nezaboravnih uspomena. Nekako sam osjećala odgovornost za nju. Ne znam zašto, činila se tako nestvarna, krhka, kao da joj treba onaj anđelak na ramenu. Imala je zacrtan put. Uspješna, odličan đak, zaljubila se u Mr. Right i sve je djelovalo kao iz priče. Djevojka koja će biti zapamćena. Djelovala je sretna, djelovala je posebno. No život nam obično postavi zamke, a možda i nisu zamke, nego kušnje…. Testira nas, našu snagu, našu ličnost…. Odlazimo u veliki grad. Opet u isti razred. Nakon mjesec dana primijetila sam koliko se promijenila. Sloboda…. Veliki grad…. Kao da ju je to sve impresioniralo…. Počela je shvaćati svoj izgled, utjecaj koji ima na muški dio populacije. Kako se školska godina primiče kraju, postaje mi stranac. Osjetila sam kako ju gubim. Prekida veze sa «starim» životom i postaje ono za što je rođena – famme fatal. Još uvijek nema nekih većih poteškoća u školi, a na ljubavnom planu žanje samo uspjehe. Ponekad, kad sam imala potrebu za poznatim bićem, pokušala sam doprijeti do nje. Nisam uspjela. Nije trebala ružno pače, nije željela savjest uz sebe…. Možda bi bila ljubomorna na nju, možda bi joj zavidjela, ali previše sam ju voljela. U njoj sam vidjela sve ono što je meni bilo nedostižno. Činila mi se tako samouvjerena, uspješna, slobodna. Nije se opterećivala ničim. Dok sam ja još uvijek robovala onom «kaj će netko reć»…. Bila sam prilično nepovjerljiva, zatvorena za velika prijateljstva. S obzirom da mi se vjera u ljubav slomila, zatvorila sam srce i dozvolila mozgu da kontrolira moje postupke. Nije da nisam imala ljude oko sebe, jesam, ali to je gomila u kojoj si sam. Dočim je ona sjala…. Sjajem kraljice…. Postale smo maturantice…. Sretale smo se samo u klupi, ali i tamo smo bile samo slučajni prolaznici. Prestale smo komunicirati…. Misleći kako je sretna, prestala sam se interesirati, prestala sam se truditi, a ona je bila preponosna obratiti se. Počela je izostajati iz škole, a meni je čak bilo i bolje, nisam morala voditi onu službenu konverzaciju. U školi sam briljirala, imala sam krug ljudi sa kojima sam izlazila van i nekako nisam obraćala pažnju da osoba pored mene vene…. Svako malo viđala sam ju s drugim dečkom, bila je u društvu «blistavih», puno starijih od nas i činila mi se uzvišeno. Zanemarila sam oči…. Zanemarila sam ono što mi je uvijek najvažnije, oči. Shvatila sam da nije došla u školu tek nakon dva tjedna, kad me razrednik upitao što je s njom…. Otišla sam do njenog stana, otvorila mi je strankinja…. Bez šminke, bez upadljive odjeće, sa tugom u očima…. Tek tada sam shvatila kolko sam bila neosjetljiva, kolko sam bila egoist u svojoj zavisti. Neosjetljiva, bez trunke ljudskosti. Nikad u životu se nisam toliko posramila sebe. Zagrlile smo se i počela je priču, dozvolila je da vidim koliko je tužna, koliko je sama. Taj prividni sjaj ju je privlačio, privukao i opekao…. No, prokletstvo pozornice je strašno…. Uspjela sam doprijeti do nje, ali opet je bježala za dugom…. Nekako je uspjela maturirati i tada su nam se putovi sasvim razišli. Još i danas se sjećam te večeri kad me nazvala. Zašto baš mene, nikad neću saznati. Ovog puta vrata mi je otvorila žena. Žena sa ožiljcima neurednog života. Uplašena, pretučena…. Tada sam prvi put u životu vidjela djelo nasilja. Odvela sam ju u bolnicu, na svoju knjižicu, jer nije imala ni zdravstveno osiguranje. Nije željela otkriti počinitelja. Nikakve molbe nisu ju mogle na to natjerati. Samo je plakala i rekla da želi Doma. I otišla je…. Vratila se u svoj «zlatni» kavez…. Vratila se tamo od kud nikad nije trebala ni otići. Svjetla velegrada nisu bila za nju. Dugo nisam čula ništa o njoj, tek glasinu da se udala za lokalnog tajkuna. Jednom, šećući našim mali mjestom, dolazila mi je u susret sa obitelji. U očima joj se vidio strah, strah od aveti prošlosti, koju je već odavno zakopala. Nasmiješila sam joj se i prošla, kao da je samo jedan slučajni prolaznik.
Jučer me zazvala imenom…. Tražila sam očima poznat lik, ali nisam ga pronašla…. Tek kad me povukla za rukav, shvatila sam tko me zvao…. No trebalo mi je par sekundi da shvatim da je to ona…. Promijenila se…. Postala je gospođa, konzervativne frizure i odjeće…. Osjećala sam se ko balavica pored nje…. Popile smo kavu i shvatila sam da smo zamijenile uloge…. Ne, nisam ja famme fatal, ali mene više nije briga što netko misli o meni, živim svoj život i ne tražim ničije opravdanje…. Dok ona živi isključivo za tuđe mišljenje….
Dobro je napravila, svjetla velegrada nisu za nju….

Jučer sam po drugi put dobila poruku tipa: «…kog vraga pišeš te bedastoće po weblog-u…». Doslovno ne kužim…. Ako se nekome nešto ne sviđa, zašto to čita? Znam da me tu ne može ignorirati, ali to ne znači da mora čitati. Osobno, čitam gotovo sve logove i imam svoje favorite, ali to ne znači da mi smetaju oni koji to nisu. Zapravo nekad me baš moji favoriti razočaraju, a ugodno iznenade oni koje po defultu smatram bez veze. No ne pada mi na pamet slat im poruke, jer svatko ima pravo na ovaj prostor, a i ukusi su različiti. Da odmah umirim svoje mrzitelje, tračerica će tu bit još kojih mjesec dana s pokojim logom, a onda se neće više morat patit čitajući moje pizdarije. Ne, neću obrisat nick, ali ja logove pišem zato jer mi je užasno dosadno na poslu. S obzirom da se selim na posao na kojem neću imat baš puno lufta, neću imati kad pisati. Sadržaji mojih logova su uglavnom moja razmišljanja i moja percepcija sadašnjice u kojoj živimo. Samo dva loga su bila ciljana, od kojih sam jedan izbrisala jer sam pogriješila, nisam ga trebala ni stavljati. Prema tome, ne vidim razlog da se netko u mojim logovima pronalazi, osim ako ga opisano ne podsjeti na nešto ili nekog u njegovoj blizini. Ali odgovorno tvrdim da nema veze s nijednom iskricom. S obzirom na duljinu istih, čudim se da ih uopće netko i čita. Prihvaćam kritike, jer nikad ne brišem komentare na svoj log, bili oni pozitivni ili negativni. Priznajem da je jučerašnji log bio malko teže probavljiv, a inspiraciju za njega dobila sam gledajući jednu malu djevojčicu, oko 11 godina (nije Romkinja, a i da je, isto bi mi bilo), kako u 6 i 15 ujutro, na –5, pere prozore na automobilima. Teško me to pogodilo. Dugo vremena sam živjela u nekom blesavom uvjerenju da u ovoj našoj Zemlji nema beskućnika, da nema pedofila, da nema nasilnika, da nema sirotinje, da svi imaju istu sreću postojanja. A nemaju. Kad čujem onu floskulu: « Svi imamo iste šanse», poludim, jer nemamo. Baza, obitelj, je najvažnija za uspjeh pojedinca, a baza u Hrvata je jako trula, na žalost. Zato često pišem o anomalijama svakodnevice, da vas podsjetim kako to izgleda iz jedne drugačije perspektive, u kojoj ljubav ne stanuje. Lijepo je sjediti u toploj sobi, punog trbuha i moći imati mogućnost nesretno se zaljubiti, imati vremena biti nesretan ili sretan. Mnogi nemaju tu privilegiju. Svi moji logovi imaju bazu u realnosti, naravno ispričanu mojim riječima. Ne bih ocjenjivala svoje pisanje, jer bi to bilo stvarno glupo, ali mislim da nije ništa lošije od većine, a možda i je. U svakom slučaju ako netko misli da su neprihvatljivi za ove prostore, neka jednostavno traži admina da ih briše i stvar ok.
Ja ću ih i dalje pisati, jer sam već došla do sinusa, kopajući nos ;-))))) A savjet onima kojima smetam ili ih preskačite (uvijek pišem istim fontom, tako da log zauzima svega 10-tak redova na ekranu, što ne bi trebalo bost oči) ili zamolite admina da ih briše, nemam bolje ideje.
Eto tolko za ovo javljanje ;-)))))
Pusa, cmok, ajte bok ;-)))))