DayWalker

Sjedila je preko puta
Obučena u mrežu
U koju sam se zapleo
Ne htijući.

Toplim pogledom
Ljepljivim poput meda
Privlači i zove
Veselo se smijući.

Dok je gledam s drugima
Kako priča, kako pjeva
Ljubomoran postajem
Prava nemajući.

U zadnje vreme me baš sa svih strana razvaljuju svadbe. Svako malo se neko ženi ili udaje. A kad imaš 33 godine, onda ti izgleda jebeno scary da se žene i udaju neka 'deca' od 23 -24 godine, a ti ko tumplek, niš.

Malo sam si puno razmišljal koj kurac čekam? Nisam došel do pametnog zaključka. Pa sam si i razmislil o samoj svadbi. To je ono kaj me buba u ludaru, od čega mi se dlanovi znoje i nervozna trčkalica me gura bliže veceju. Kad vidim kakve su to pripreme, sam zato da te svećenik par put skontriža, potpišeš se tam di treba i onda na krkanje do zore uz 'Ja se konja bojim'. Ovo su četiri stvari od kojih već sad dobivam plikovlje.

Rodbina. Tetke, strine, ujne, djedovi, bake, stric iz Dojčland, bratići iz sestrične iz 8 koljena... Pol tih ljudi nisi nikad videl u životu, iako te teta Biba uvjerava da je se moraš setit jel je bila kod vas doma 1972. Pijani ujak (na svakoj svadbi ima jedan) koji se razvali već prije crkve i onda gnjavi sve oko sebe, razbija čaše, naručuje neke prigorske koje niko ne zna i na kraju se skuži sa pijanim stricem sa ženine strane pa krenu gnjavit u stereu. Ak pozoveš ovu ujnu, onda moraš i ovu jer bu se naljutila itd. Strašno.

Svećenik i crkva. Zanemarimo na trenutak financijsku stranu, koja nije zanemariva. Prvo treba odradit zaručnički tečaj, di bu ti hrpa ljudi govorila kaj i kak treba u zajedničkom životu, uključujući i svećenika koji je, kao što znamo, stručnjak na polju muško – ženskih odnošaja, te braka kao takvog. U pol crkvi se ne buš mogel vjenčat ak nemaš sve sakramente ili ak ti je kum neke druge ili krive vjere. Pol svećenika bu ti odužilo ceremoniju, pol bu ih gotovo za sekundu. Strašno.

Restaurant. Obično ogromna prostorija, zakupljena mjesecima unaprijed, koju si uspel dobit jer je par koji je otkazal i izgubil kaparu, odlučil da ni vredno tolko živciranja, pa su se vjenčali i napravili večerinku za najužu rodbinu i kumove, sve skup 18 ljudi. Plaćaš ogromnu cifru po svakom grlu koje bu ti došlo na svadbu, a još moraš dofurat svoju janjetinu, odojka, kolače, cugu, ukrase. Konobarska ekipa nakon 1 sat zahtjeva 100 € po čuki, piva je topla, vino kasni, ljudi su žedni, a pijani ujak nasred podija sam pjeva neku o bregima. Pred jutro stiže zagoreni vajngulaš, sa naznakama da bi mogel bit ljut, ali niš od toga. Strašno.

Band. Obično četiri ili pet tipova, sa laganim fudbalerkama, obučeni u iste, zlatne/srebrne/ljubičaste košulje. Najjači je tip na klavijaturama, koji je ujedno i pjevač, 'skida' Mladena Grdovića za ne vjerovat, vodi rezanje torte sa idiotskim upadicama tipa 'Umoči ga dublje' i sl. Svakih dvajst minuta uzimaju pauzu. Pijani stric sa ženine strane naručuje 'Sijem žito, raste grahorica', pijani ujak uzvraća naručujući 'Vjetre s Dinare'. Normalan band košta previše, i rijetko ko ih si može priuštit. Strašno.

Nisam ovdje spomenul ni prstenje, ni cvijeće, ni obleku, ni frizere, ni kozmetičare, ni roditelje, ni kumove... Strašno.

Nije me strah proživit ostatak života s nekom, zapravo jedva čekam. Al taj jedan dan, kad bumo 'uplovili u bračnu luku', me plaši više od svega drugog.

Najradije bi da pobegnemo u Las Vegas, da nas vjenča neki tip oblečen u Elvisa i da sve bude gotovo za par minuta.

"Do you?"
"I do."
"Do you?"
"I do."
"You may kiss the bride, a-ha-ha, thank you very much."

U kasni sat, na devetom katu,
Zvuci Bacha i boca Chardonnaya.
Dva tijela u želji da se spoje
Nikad nisu dalje bila.

Pogledi govore bez zvuka,
Četiri oka spremna da se zatvore.
Četiri ruke spremne da se dodirnu
Preko sobe već su jedno.

Iskra je dovoljna za vatru,
Uzdasi kroz divlje sjedinjenje.
Ugriz za usnice, zabačena glava,
Ljepljiva tijela, vrućina i znoj.

Nakon ispunjene želje ostaje malo toga,
Osjećaji izmješani pobjeći žele.
Kroz zamagljene prozore na daleku cestu
Čija svetla odlaze nekamo dalje.

Ako ima nekaj kaj mi može dić živac, to je ona snimljena poruka od Hitler Telekoma di mi tip sav sretan pjeva u slušalicu: Birali ste broj koji nije ukopčan.
E da mi je nać tog tipa da mu šapnem nekaj na oko.

 
Neke stvari koje ne primjećuješ dok si u vezi, postaju vrlo iritantne dok si solo i spremaš se na lov. Jasna stvar da oko tebe lebde nevjerojatne djevojke. Problem je da čovjek kad je solo drugačije zrači od čovjeka koji je u vezi. Kad si u vezi imaš drugačiji stav. Takozvani „stav boli me kurac“. Jer te fakat boli kurac. Imaš komada, redovno ševiš, sretan si i nije ti puno bitno kaj se dešava oko tebe. Kad si solo imaš stav „boli me kurac od drkanja“, a vibra koju širiš je nekakva „treba mi neko, ne želim umrijeti sam“ vibra. A to je, osim smrada češnjaka, jedan od najvećih odbijača žena.
Problem, koji je trenutno vrlo živ, je da treba tražit i bit strpljiv. Jer, naravno, gospodin Murphy nikad ne spava. Sve, ali baš sve djevojke/žene koje ti se sviđaju su zauzete. Što nije ni čudno, jer ti vjerojatno nisi jedini čuvjek na ovom svijetu koji cijeni baš te kvalitete koje dotične imaju. Najgore kaj možeš napravit je past u bad i proklinjat svoju lošu sreću. Nekaj bu naišlo, kao kaj je naišlo već sto puta. Negdje iza ugla, dočeka te kad ti je gard spšten i razvali te aperkatom.
Trenutno postoji nekaj drugo kaj mi ide na kurac. Upoznaš zgodnu curu, krenete pričat. Vučeš najbolje fore koje znaš, šarm je upaljen, ona se smije. Briješ si: „Opa, ovo se dobro razvija.“ Nakon sat i pol ugodnog razgovora, kad skužiš da je malička stvarno zakon, u kompletu, a ne samo izgledom, na jednu tvoju upadicu ona progovara riječi koje te fakat bubnu u čelo.
„Hahaha, podsjećaš me na mog dečka/zaručnika/muža.“
Tras! Majku mu, kaj je sad ovo? Koji sam ja kreten, sjedim tu cijelu večer, krivo čitam znakove, pa kaj nisam baš niš naučil u sve ove godine? Naravno da nisi i nikad ne buš, al sad osim kaj ti je jasno da od toga ne bu niš, još si ljut na samog sebe kaj si glup. Razgovor se nastavlja, i dalje vrlo ugodan. Al sad ti već prolazi kroz glavu kak si očajan, potrošil si sat i pol vremena na krivu osobu, od koje ne bu niš, a oklolo ima još zgodnih curica s kojima si možda mogao nešto. Naravno, tada nema teorije da shvatiš da si upravo proveo ugodan dio večeri, u društvu super osobe. A ispal bi zadnji peder da se sad digneš i odeš dalje. Pa nastaviš sa pričom.
Sutra bu ti sve jasno i bilo bu ti drago kaj si je upoznao, al danas si ljut. Na sebe najviše. Zato vas molim, drage djevojke. Pomozite mi da se osjećam bolje i da se ne dovlačim u takvu situaciju. Jer sam glup ko kurac i imam osjećaj da sam sve gluplji. Ako me ikad upoznate, ovo je poželjan početak konverzacije.
„Bok, ja sam DayWalker.“
„Bok, ja imam dečka.“
E, onda možemo mirno sjest i fino se zapit.

 
Osjećam kožu kako puca,
Tijesna je
Za dvojicu koji u njoj žive,
Jedan će uskoro
Ustupiti mjesto drugom,
Podstanarske svađe
 
Dosta ih je.
 
Javlja se mlađi
Glasniji je i jači,
Pa gura umornog starca
Podsjeća ga,
Da je vrijeme umrijeti
Umjesto lagano umirati.
 
Vrijeme mu je.
 
Gledam ih danas
Obojicu kako se spremaju,
Kako odlazi starac,
A vraća se dječak,
Opet gleda krošnje
I ptice u letu.
 
Dugo ga bilo nije.
 

 
Kad sam te vidio bilo mi je jasno,
odaje te nešto, ti ne nosiš sreću,
a znao sam što tražim i da takvu neću.
 
Kad sam te vidio bilo mi je jasno,
a kad sam te poljubio – već je bilo kasno,
već je bilo kasno.
 
Kad sam te vidio znao sam što gubim,
ne daju se tako ponos i sloboda,
al’ ne gase tu vatru ni vino ni voda.
 
Kad sam te vidio znao sam što gubim,
al’ kraj mene si zaspala – kako da te budim,
kako da te budim.
 
Kad sam te vidio u trenu sam znao
otećeš mi blago, a malo mi dati,
sve što mi je sveto sa tobom će pasti.
 
Kad sam te vidio u trenu sam znao,
al’ već sam te dodirnuo – već sam život dao,
već sam život dao.
  
Kad sam te vidio bilo mi je jasno,
pomoći mi neće razum ni iskustvo,
a poslije svega samo nevolja i pustoš.

 
Kad sam te vidio bilo mi je jasno,
a kad sam te poljubio – već je bilo kasno,
već je bilo kasno.

Danas ujutro, nakon buđenja i šoranja, sjedim u kadi i gledam na čuku. Da mi se ne desi da sam u kadi predugo pa zakasnim na posel. Topla voda me još malo otupila, pa sam isključio mozak. Gledam u sekundarku kak prelazi preko malih crtica. Jebote kak to juri. Tek kad si fakat uzmeš malo cajta da obratiš pažnju na to, vidiš da vrijeme piči sto na sat. Mislim, nisam ja sad otkril ne znam kaj. Znam da vrijeme prolazi brzo, pa majku mu, imam 33 godine, a ko da sam jučer imal 22. Onda me ošorala misao. Svakim pokretom male kazaljke prošla je sekunda mog života, koju nemrem nikad više vratit.
Naravno, mogel bi jednostavno čuku vratit unatrag i brijat da to nisam napravil, da je to pravo vrijeme. Al to bi bilo varanje, a ne bi se nikad mogel opustit u toj „prošlosti“. Sjedil sam tak u kadi, puštal da voda curi po meni, osjećal se toplo i sigurno i gledal kako mi život prolazi. Istina u malim dozama, ali je neumoljivo pičio.
Sjetil sam se kak mi izgleda dan. Sad bum na posel, izgubil bum 8 sati svog života sjedeći pred kompom i razgovarajući na telefon. Oko sat, sat i pol bu mi otišlo na put na posel i sa posla (zavisno da li tramvaj potrefi ili fula svako crveno na semaforima). Uračnajmo u sve i minimalno osam sati spavanja. Došli smo do cifre od 17 – 17 i pol sati dnevno. Ostaje mi, u najboljem slučaju, 6 i pol sati za nekakav moj život. I ne znam kak je vama, al meni je to jebeno malo. Ne kužim kak je s ljudima koji rade po 10 ili 12 sati dnevno.  Oni fakat nemaju život.
A i ja ga imam sve manje. Ne sviđa mi se to. Godine mi cure, a ja svoj život koristim 6 i pol sati dnevno. Mogel bih naravno manje spavat, al sumnjam da bi to bilo dobro rješenje. Osjećam nekak da nisam slobodan. Sputan sam poslom i regulama koje mi nameće potrošačko društvo. Kaj se mene tiče, živim u zatvoru otvorenog tipa. Takav mi je filing. Gledal sam prije neki dan na telki neki dokumentarac o prirodi i vidil tipa koji jaše na konju kroz nekakvu stepu ili tak nekaj. Tu sam osjetil filing slobode. Tu sam počel razmišljat o svemu.
Trebam si malo posložit misli. Ovak ne bum još dugo funkcioniral. Takav je filing i teško da ću ga se riješit. Mislim da mi treba, bar na neko vrijeme, malo samotniji posao.
Cvjećarstvo nije loše. Uz malo dobre glazbe, naoružan vrtlarskim alatima, lagano, smireno, sam za sebe. A cvijeće raste naočigled, i miriši lijepo. To bi bio lijep posao. Lova bi vjerojatno bila manja.
Al neki moj mir vrijedi puno više od love.

Dušo moja, ja ne znam više,koliko dugo ovdje stojim,dok gledam kako liju kiše,pod mračnim prozorima tvojim!
Dušo moja, i kada krenem,htjeo bih opet da se vratim,ti ne znaš da je pola mene,ostalo s tobom da te prati!
Ostalo s tobom da te ljubi,kada si sama i kad je zima,jer ja sam onaj, koji gubi,i prije nego išta ima!
Dušo moja, k'o kaplja vode,i ti se topiš na mom dlanu,jer stobom dođe, a bez tebe ode,stotinu dana u jednom danu!
Dušo moja, ti umorna si,i bez tebe ti ležaj spremam,na nekoj zvijezdi, što se gasi,ja tražim svjetlost, koje nema!
Pod hladnim nebom, ispod granja,Stavit' ćes glavu na moje grudi,jer ja sam onaj, koji sanja,i zato necu da te budim!
 

Nakon mjesec dana ponovo na poslu. Ko bi rekao da ti posao može falit? Iako, moram priznat, fali mi i krevet, posebno po ovakvom vremenu. Al nije greda, ima vremena za odmaranje. Sad u radne podjede. Geronimooooooooo...
 
Lupaju ove tablete.

Neki ljudi već znaju, a neki bome i ne znaju. Petkom od 6-9 ujutro (spavalice preskočite ovo) na Plavom radiju (89,1) "yours truelly" će nastupati kao suvoditelj jutarnjeg programa. Ak ne dobim cipelu nakon prvog dana, trebalo bi ići svaki petak. Danijel i ja, nevjerojatni dinamični duo, će vas zabavljati u eteru.

Diclaimer: Svakog petka tema je ista: POZITIVA. Oni koji su u banani mogu slušat, al molim da se ne javljaju sa svojim badovima. Svi koji su u stanju brijat u plusu, javite se bez beda.

...mazi.

Obradovalo me, i to jebeno, kaj je prekjučer na monitor.hr objavljen jedan mali tekstić o siteu kojeg od početka imam na popisu linkova. Radi se o grupici ljudi koje jako dobro poznajem, o hrpi kreativaca i haklera sa Remize, o legendarnom Fuzbekistanu.

Ekipa koju znam već miljon godina, uglavnom, slično meni, hrpi kreativaca zaglavljenih u obavljanju nekih poslova koji im služe isključivo za preživljavanje, iako su im nevjerojatni umovi, ojačali od pive i loze, spremni za puno više od čistog šljakanja za druge u svrhu kupovine gorenavedenih artikala. Vikendom ih se može vidjeti kako rastežu svoje atrofirane nogice po Remiza's Courtu, asfaltiranom malonogometnom igralištu između potoka i tri nebodera. Fuzeri kakvi se samo poželjeti mogu, nakon napornog boja na, po život te nožne zgobove opasnom terenu, odlaze u Hram cvijeća i kratke loze (birtija Orhideja koju treba posjetiti da bi se znalo o čemu se priča), te tamo dokazuju svijetu da je ljudska glupost i te kako živa i potrebita. Nakon što se dobrano opiju idejama i još koječim, pretaču ih poput lošeg vina (moguć prirodni talog) u pjesme i priče kakve svijet još vidio nije. Predstavit ću samo nekoliko (a možda krenem i s nastavkom), onako kako su opisani u ljetopisu izvjesnog popa, koji je usput i prvi pisao o fuzu kao igri koja jača i um i tijelo. Dakako, i malo više o Fuzu kao takvom.

Fuz, remižanska igra nogama



Fuz je prema svojoj najučestalijoj definiciji momčadski sport kojega najčešće igraju desetorica momaka podijeljenih u dvije ravnopravne skupine prema sistemu dogovornog odabira. Odabiratelji ili fušeraji su najčešće momci sa najvećim ugledom unutar skupine fuzera (fuzerskog kluba) ili momci sa "najvećim zbirom u statističkim kolonama" kojima je zadatak da u vrlo kratkom vremenu odaberu fuzere. Titula fušeraj je najviši stupanj kojim se može podičiti jedan sasvim obični fuzer.
Pravo prvog odabira dobiva onaj fušeraj koji pobijedi u jednoj od predviđenih birulja, jednostavnih igara na sreću koje se najčešće igraju prstima ili stopalima, a u novije vrijeme i kovanicama. Nakon toga Fušeraj odabire fuzera koji je prema "već viđenom u Fuzu" ili prema subjektivnom mišljenju samog fušeraja najbolji od svih ponuđenih momaka u Fuzu. Taj dio odabira prvog fuzera je najzahtjevniji trenutak predigre Fuza jer se u večini slučajeva pokazalo da je baš prvi izabrani fuzer bio presudan za rezultat (momak koji kao fušeraj pogriješi prilikom odabira fuzera gotovo u pravilu više nikada neće biti fušeraj ukoliko će ponovno igrati sa istom desetoricom).
Nakon toga fušeraj i prvi izabrani fuzer sasvim ravnopravno, uz poneku kratku prepirku i psovku, odabiru ostale fuzere te formiraju momčad prema vlastitom nahođenju.


Fuzetto "za štokrl Đemde Remiza"
Sezonsko nadmetanje u fuzu dvije ili više četveročlanih momčadi i to uglavnom zato da bi se osvojio štokrl "Đemdo Remiz". Momčadi koje se nadmeću obavezno su sastavljene od fuzera, redom uglednih internacionalaca, intelektualaca i članova Udruge za onomatopeju "Urlik dabra u žitu". Fuzeri su po defoltu sa prostora Remize ili njene šire periferije koja kao takva nije nikada definirana.


Fušeraj
"Zelena štucna fuzetta" tradicionalno se dodjeljuje najboljem fuzeru netom okončane sezone koji je sakupio najviše pojinca u dvije mjerodavne kategorije: fuševima i fuzistencijama. Prema nepisanim propozicijama donešenim na jednom od "Remiziranja Izborničkih Stolica" - "Zelena štucna fuzetta" je ujedno i potvrda titule Fušeraja od strane FuzKulture.


Momčad
Momčad u idealnom slučaju izgleda ovako: na štokrlu se nalazi štosdemfer, ispred njega je najodgovornija pozicija u fuzu gdje je najvažniji pregled igre i koju najčešće pokriva dešamp, na bokovima se nalaze proleteri (ili proleter, ovisno o tome igra li se sa štosdemferom ili ne) koji se ističu velikom brzinom i smislom za oštru loptu i u prednjoj liniji se nalazi špicpapak.


Remiza's Court
Fuz se na Remizi igra na napola asfaltiranom pravokutnom terenu, koji prema najnovijim propisima Remižanske Fuz Asocijacije (RFA), institucije nastale na temeljima Fuzerskog Društva Remiza, može imati i završni sloj asfalta, što opet nije strogo određeno.
Štokrli su najčešće od metalnih cijevi promjera od Ř20 do Ř50 mm, ističu se malom težinom, pohvalnom stabilnošću i dugotrajnošću.

Nekoliko Fuzera i njihobe cevejovi (ponešto skraćeni):

CHRISTIANSSEN

… Nakon definitivne pobjede snaga kralja Demostena VII. Propuhala gdje se iskazao kao velik u malim stvarima i nakon velike fešte, gdje se iskazao u svim elementima, koja je uslijedila Christianssen, pozamašni, se zajedno sa ostalim opozicijskim čelnicima vratio u sjenu gdje je pronašao ono što nije tražio, te je za šankom u "Hramu Cvijeća i kratke loze" napokon razmotrio dovoljno kvalitetno ono što ga je mučilo u vrijeme dok je kao mladac istraživao pojam gubljenja vremena. Priključio se drevnim remižanskim fuzerima te dobio nekoliko nagrada IZUZET kao "najefikasniji špicpapak" i kao "fuzer koji se najmanje vraćao".

KRAICEWSKI

…Nekoliko godina kasnije - nakon što je kao ministar unutarnjih prostora službeno posjetio zemlje Bliskog Istoka, dalekog juga i hladnog sjevera - kapetan Kraicewski, ministar unutarnjih prostora, se smirio uz šank kraljevske rezidencije gdje je uz neizostavne špricere, koji su dolazili kao naručeni, i uz žučne rasprave sa Božom Štemajzlom, ex ministrom za nekulturu i probisvijete, o globalnom zatopljenju, o mozambičkim ljepoticama i njihovom utjecaju na modu u sjevernom Hondurasu kao i o toliko osporavanom modernizmu u rock 'n' rollu dočekao zasluženu zastupničku mirovinu dostatnu za podmirivanje onog neophodnog.

ORSAGUNNEN

…Zanimljivo, Orsagunnen, finski druid, je diljem kraljevine Remize poznat i slavljen kao veliki reformator pasivnih krajeva gdje se posebno istaknuo kod razrade plana uvođenja nekih ekonomskih novotarija koje su se djelomično, a kasnije i uglavnom, temeljile na porezima i prirezima.

STRÜCOGLU

…Na Remizu je stigao na konju vrancu neposredno prije Decembarskih nemira i skrasio se zajedno sa Takachenkom u samom predgrađu Republike Remize poznatom po hedonizmu i demagogiji te su tamo podigli prvu burekđinicu izrađenu na drevni turski način i ukrašenu ukrajinskom štukaturom. Nakon mjesec dana upoznaje Papasuracopulosa, mislioca, sa kojim uz promjenjiv uspjeh lovi djeve bistrog oka i skladne građe. Jednom prilikom dok je škiljio u daljinu i bacao kamenčiće aga Strücoglu upoznaje i dičnog Orsagunnena, finskog druida, koji ga na nagovor povezuje sa opozicijom kralja Demostena VII. Propuhala te ga na prvom sastanku ministara u "Hramu Cvijeća i kratke loze" predlaže za Ministra sektora hranidbenog lanca. U drugom mandatu pokazuje svojsku želju za rekreacijom te ulazi u fuz kao dešamp i dobiva nekoliko nagrada IZUZET od kojih vrijedi spomenuti onu "za neprijelaznost".

Dakako, obavezno svratiti i na dio za Fuzkulturu i pročitati nevjerojatne literarne kulturocide iz pera ovih poznatih Fuzera, Remižana i Djece cvijeća i kratke loze na stranicama Fuzbekistana.

http://free-zg.htnet.hr/fuzbekistan/fuzbekistan.htm

Probudilo me sunce. Već odavno govorim sam sebi da moram pomaknut krevet za pol metra ulijevo. Stare plastične rolete su popucale odavno pa je na jednom dijelu ostala grda rupa kroz koju je oko 11 sati uvijek probilo sunce i bubnulo me direktno u ludaru. Ustal sam mamuran ko pes. U sobi je smrdilo ko u grobu, a ni ja nisam niš lepše mirisal. Iz ista mi je smrdilo ko iz kanalizacije, mješavina mirisa duhana, loze pive i rigotine. Nisam se opće sjećal da sam rigal, al se nisam ni sjećal kak sam došel doma, pa se nisam preveč žifciral. Zgrabil sam pljuge sa stola i zapalil. To mi je godinama bil doručak. Već dugo nisam našel vremena za napunit frižider. Iako, moram priznat, nisam ziher ni da li dela ili ne jer ga nisam otvoril mjesecima. Odvukel sam se do vecea. Tragovi riganja su bili svuda oko školjke, ali nisam imal volje za čišćenje. Obrisal sam dasku, sjel i upustio se u jutarnje sranje. Pljuga pod nosom je malo ublažila miris.

Dovukel sam se natrag u sobu i stavil kazetu sa jazzom. Sjel sam na rub kreveta i potegnul dobar dim. Pluća su zadovoljno grgljala. Osjetil sam potrebu za nekim alkoholom. To mi se navek dešavalo čim se probudim i provlačilo se kroz celi dan. U boci kraj kreveta je bilo vina za još jedan gutljaj pa sam potegnul. Nije bilo dovoljno. Dohvatil sam hlače sa stolca i obukel ih. U džepu sam našel još 500 kuna, ostatak od otpremnine. Otkaz na gradilištu sam dobil kao tehnološki višak još prije dva tjedna. Nemrem reč da me pogodilo. U trenutku kad su mi to rekli bil sam već dobro pijan jer je Arif na posel u plastičnoj boci od soka dofural dve litre domaće bosanske brlje. Nisam već dugo pil tak dobru šljivovicu, pa smo nas dva sjeli u kontejner i maznuli celu bocu. Vani je i tak bilo prevruće za bilo kaj delat.

Prekopal sam odjeću koja je ležala svuda po sobi. Jedna potkošulja nije bila baš skroz zmazana pa sam je obukel i izašel iz stana. Vani je bil pravi ljetni dan, vruće u pičku materinu. Doteglil sam se do dućana, kupil pljuge, pivu i malu bočicu loze, pa sam sjel na zidić. Subotom je kvart bil užurban, pvi dan vikenda, ljudi u kupovini, majke i djeca u šetnji. Gledal sam ih kak hodaju i smiju se, al nisam im zavidil. Tu i tamo bi me neko pozdravil, al sam odvraćal samo klimanjem glave. Nisam bil raspoložen za neke razgovore. Boca je uskoro bila prazna, pa sam krenul prema Opatiji, opsukroj birtiji koju je Kraljica vodila već trideset godina. U tih trideset godina nije prošel dan da nije napomenula da je upravo ona nasljednica ruskog prijestolja. Često je pokazivala stare slike na kojima je njena majka, na slici sa svojim rođacima, ruskom kraljevskom obitelji. Kolko sam ja znal mogli su to bit i rođaci iz Mrkoplja ili Garešnice, al ona je pričala sa tolko žara da joj niko nije imal srca proturiječit. Kraljica je, uostalom, za nas bila prava kraljica, jer je često opraštala dugove koje smo nabili na šanku. U Opatiju se ulazilo po malim stepenicama koje su vodile u podrum, preuređen kao bar još ranih tridesetih. Stepenice su bile veliki rizik, ak ste već dolazili nabajsani. Nije bilo teško razbit se na njima, pa je tak skončal i strai Karl. Jednu je večer stigel pijan i skotrljal se do ulaza. Umrl je u bolnici, tjedan dana kasnije.

Unutra je sjedilo nekoliko poznatih faca. Kraljica, za svojim stolom odmah do šanka, Pjer i Ivo u separeu desno, Frenki u kutu i Klara za šankom. Klari je bilo četrdeset i sitno godina, ali po njenom stilu oblačenja i napadnog šminkanja, po svoj bižuteriji koju je imala na sebi, po pijanom držanju i nekoj posebnoj tuzi u očima, ne bi joj nikad dali manje od šesdeset. Klara je rodila troje mrtvorođene djece. Uvjerena da je prokleta, pokušavala je pićem otjerat kletvu. Sjednem za šank, pozdravim i naručim pivu i lozu. Kraljica mi, uz smiješak, vidljivo crvena u licu zbog ispucalih kapilara, pruži današnje novine. Potegnem dobar gutljaj i udubim se u novosti.

Oko devet navečer sam već bil dobro pijan. Celi dan sam lokal, nekim čudom na tuđi račun. Ima dana kad imate novaca u džepu, boli vas kurac, al nekim čudom svi koji se pojavljuju u Opatiji, baš tada imaju love i obavezno časte. Danas je bil taj dan. Naravno kad ste švorc, nema nikog ko bu platil pivu. Sjedil sam za šankom i pričal sa Belim, starim pijancem, soboslikarom i opakim kladiteljem na sve na kaj se čuvjek može kladit. U šezdesetima je dobil velku lovu na sportskoj prognozi, uzel taksi, otišel u Dubrovnik, sjebal sve na kurve i rulet i vrnul se u Zagreb bez cvonjka švercajući se u vlaku. Kažu da je vrhunski majstor kad je trezan, a to je iznimno rijetko.

- Ti si, mali, totalni kreten. Skoro da bi mi mogel bit i sin, kolko si glup. Kolko imaš let? Trideset? Trispet? – gledal je u mene pijano.
- Četrdesdve.
- No pa kaj? Još si dečec. Koj kurac čučiš tu, z menom i ovim probisvetima kaj svi skup nemaju letu radnog staža? Meni nikad nije bilo jasno kaj se nisi oženil? Imal si lepi posel, nije da nisi bil prilika. Daj plati jenog malog.

Beli je, ne znam zakaj, navek kad bi žical cugu, prvo dobro izvređal onog od kog je žical. Rekel je da ga zato ljudi i časte, zato kaj je iskren i nema rešpekta prema nikome ko je kreten. I nekim čudom, kaj bi on bil ogavniji, ljudi bi mu više plaćali. Nije mi to bilo jasno, al nisam o tome razmišljal. Naravno da sam mu naručil pelinkovac. Bil je to najbolji način da ga se rešim, nije mi se dalo pričat mu svoju tužnu priču. Vjerojatno je u tome njegova tajna. Ma priča nije ni bila baš nekak tužna. Posel koji sam delal je bil dobsr, to je istina, al nisam ja čovek za ured, gušil me nedostatak zraka, pa sam jedno jutro, nakon nekakvih, po meni glupih prigovora, nokautiral šefa i otišel. Naravno, u sve je umešana i jedna žena, kak to već ide, ostavila me i bilo bi sad super da mogu reč da mi je upropastila život, al kurac. Samo sam nakon toga nekak zgubil volju za babe. Počel sam delat povremeno, kad mi se dalo, uglavnom na građevini. Dosta sam cugal, posebno nakon kaj su starci umrli, a ja nasljedil nekaj zemlje kod Samobora i mršavu ušteđevinu. Zemlju sam prodal i dugo vremena lokal po diskačima, karal klinke, kockal. Propadanje se ne zove propadanje bez veze. Zgubiš doticaj sa životom, pa počneš tonut, pit u sve jeftinijim lokalima i na kraju završiš u Opatiji. Beli se dignul od šanka i otišel prema separeima. Čul sam ga kak šalje nekog u pičku materinu.

Ja sam nastavil lokat, Beli je rekel da se obavzno sutra kladim na Dinamo i otišel. A ja sam ostal solo za šankom. Brkata Mara, konobarica, je otvorila još jednu pivu, na kuću, pa sam bil zadovoljan. Mislil sam sutra otić tražit posel. Lova je pri kraju, a na crno bum negde našel posla za tjedan dana, bar da imam za struju i cugu. Dani su nevjerojatno dugi kad niš ne delaš. Dignul sam se i krenul prema veceju. Bil sam pun, fizički pun tekućine, a na šanku je čekala još jedna mukte piva, pa sam gurnul prste u grlo i zrigal se. Iz mene je izašla samo tekućina, pa sam se setil da nisam niš jel. Baš bi mogel u povratku kupit nekaj u dućanu. Fino sam se zrigal, umil se i popil malo vode. U WC je ušla Klara.

- Žuti, imaš za posudit 50 kuna? Znaš da bum vratila. Socijalna dolazi za dva dana. Prvo bum tebi vratila. Molim te, treba mi za hranu za mačke. Ajde mačak, daj posudi svojoj Klari.

Bila je pijana ko čep. Koje kurčeve mačke? Nisam vjeroval da bu mi išla prodat takvu spiku. Ko kad vas tip zaustavi na cesti, s pivom u ruci i žica 5 kuna za kruh. Moš mislit kak mu treba za kruh.

- Ajde milo, dala bum ti mali predujam. – primila me za karu. – Budi dobar prema svojoj Klari.

Prije nego kaj sam se snašel, otkopčala mi je šlic i izvadila kurac. Čučnula je počela ga pušit. Nisam se previše bunil. Bil sam prepijan, i prošlo je previše vremena od kad sam zadnji put imal kurac u nečem toplom. Klara se trudila, ali cijela situacija nije izgledala nimalo privlačno niti seksi. U predprostoru veceja, naslonjen na umivaonik, s pogledom na razbijene pločice iz kojih su virile stare, hrđave cijevi. A kurac mi puši pijana žena koja izgleda staro ko moja baba. Ona je i dalje klizila ustima, ali u meni se ništa nije pomaklo. Pozlilo mi je pa sam je odgurnuo i utrčao u wc. Ponovo sam rigao, dugo i bolno, želudac se grčio pod naletim ogavne kiseline koja mi je palila grlo. Vratio sam se u predprostor. Klara je sjedila na podu, naslonjena na zid i plakala. Opral sam se, popil malo vode. Onda sam izvadil sto kuna, dal ih Klari i podignul je s poda. Obrisal sam joj suze, poljubil u obraz i vratil se na šank. Kraljica je glasno hrkala za svojim stolom. Opatija se ispraznila, još je samo jedan par sjedil u separeu. Nekaj su se svađali. Popil sam pivu do kraja, naručil još jednu lozu i izašel.

Vani je bila prekrasna ljetna večer, a ja sam opet bil mrtav pijan. Došel sam do dućana ispred kojeg je neki klinac šamaral svoju curu. Imam pravilo da se nikad ne mješam u stvari koje nisu moje. Ušel sam u dućan, kupil pol kruha, nekakvu smrdljivu salamu i dve pive. U džepu mi je ostalo još nešto sitno kuna pa sam kupil i pljuge. Ispred dućana su se ono dvoje ljubili. Nasmijem se kiselo. Glupača. Opet bu dobila batina prvi put kad se kretenu nekaj ne bu svidjelo. I ostala bu s njim, za deset godina buju samo još jedan naslov u Crnoj kronici. Mali se odvoji od nje i pogleda me.

- Ej stari, imaš koju kunu?

Ne znam zakaj sam ga maznul. Lijepom, zidarkom preko nosa. Opal je na cestu, a klinka je počela vrištat, pa sam i njoj zaljepil šamar, iako osjetno lakši.

- Marš kući, glupačo balava.

Do stana na petom katu sam se jedva doteglil, lift nije radil već mjesec dana. Pokušavali su zvonit i skupit neku lovu, al kad sam otvoril vrata bilo im je jasno da od mene nemreju dobit niš. Iskrcam sadržaj vrećice na stol i počnem halapljivo jest. Nakon riganja želudac je bil prazan i smrdljiva salama je bila melem na rani. Kad sam se najel, otvorim pivu i zapalim pljugu, pa došećem do prozora. Kroz rupu u roleti pogledam na trepereće točke zagrebačkih svijetala i potegnem pivu. Na starom radiju je drndao jazz, a meni se nije spavalo. Još jedna noć je počela. Sutra bum potražil posel. Onda bu sve u redu.

O, da. Vrijeme je. Vrijeme je zatvoriti jednu stranicu života. Ma kurac, nije to stranica, to je cijela knjiga u mekom uvezu koja nikad neće dočekati tvrdo uvezeno izdanje. Nakon četiri godine, četiri predivne godine, ponovo sam solo.

Prekide može uzrokovati hrpa stvari. Svađa, nerazumijevanje, prevara… Kod nas je, nakon toliko vremena izbilo na površinu da to jednostavno ne ide. Kad stvari postanu ozbiljno ozbiljne, kreće se u preispitivanje svih onih sitnica koje su nam smetale, ali nismo obraćali pažnju na njih. To bu se, naravno, rješilo. I beskrajni razgovori koji su, umjesto riješavanja problema samo produbili razlike i pokazali da smo oboje došli do dijela kad se više ne želimo mijenjat. Jer mijenjali smo se kroz cijelu vezu, izašli smo iz svega toga kao dvije potpuno promijenjene osobe. Promijenjene na bolje.

Kad sam je upoznao, bio sam konobar koji je gulio desetu godinu u tom šugavom poslu, borderline alkoholičar, kvartovski frajer, pun para koje sam nesmiljeno trošio i pun sebe. A ona je bila 10 godina mlađa, poletna, predivna i konobar se zaljubil. Zahvaljujući njoj sam smogao snage izvući se iz tog posla koji sam mrzio. posudio lovu, upisao školu, izdržavao se povremenim poslovima, selio tuđe urede i pakirao kuverte. A onda dobio dobar posao i budućnost je izgledala ružičasto. Nakon par godina počelo se pričati o zajedničkom životu, braku, djeci, kakvog psa ćemo imat. Bila su to lijepa vremena.

Preispitaivanje veze je došlo samo od sebe, pred kraj smo se nekako udaljili, sve manje vremena provodili zajedno, sve više se svađali oko sintnica koje nisu vrijedne ni spomena, a kamoli svađanja. I onda smo sjeli i počeli pričat. Mislim da nismo počeli razgovor sa namjerom da prekinemo. Počeli smo pričat da riješimo stvari, ali je sve to otišlo u drugom smjeru, Skužili smo da imamo isti pogled, da nas muče iste stvari, da smo oboje svjesni da ovo ne vodi ničem dobrom. Htjeli smo izbjeći i to da nam se takve stvari dešavaju ponovo. Ali nismo uspjeli.

Kraj je došao, kako krajevi već dolaze, kad je sve jasno, a nitko to ne želi reći prvi. Onda sam ja rekao. O Bože, kako je to bilo teško. Mislim da nikad nisam toliko plakao, mislim da Ona nije nikad toliko plakala. Otišli smo tu večer iz parkića kraj tri nebodera svako svojoj kući. I znali smo da više nećemo zajedno odlaziti na spavanje, da više nećemo zajedno na cuge, večere, u kino, da se više nikad nećemo poljubiti kao ljubavnici. Nakon par dana smo se dogovorili da ta naša veza zaslužuje još malo razmišljanja, dali smo si vremena koliko treba. I našli se ponovo. Zaključak je da ne ide. I opet suze, opet drhtanje, opet prekid. Definitivan.

Najgore je što se i dalje volimo. Ljubav nikad nije bila upitna. Neke druge stvari su igrale ulogu koja je bila jača. Ne vjerujte pjesnicima, ljubav nije uvijek dovoljna. Da smo se barem posvađali, da je barem neko nekog prevario, sve ovo bi bilo puno lakše. Ovako je teško. Kad razmišljam o vezi, sjećam se samo lijepih i predivnih stvari, samo onih slatkih sitnica koje se pamte zauvijek. Te sitnice me sad proganjaju, sve je friško, milijun stvari me svakog dana podsjete na nju.

Vrijeme je za zatvaranje. Teško je izgovoriti, ali mora se. Zbogom Sanja. Znaš da te volim, da ću te uvijek voljeti. Kako vrijeme bude prolazilo sve manje ću te voljeti na način na koji te volim sada. Ali uvijek će mi ostati uspomene na predivne četiri godine, i ljutnja na život koji uvijek ima u rukavu novi način da me dotuče. Kad prođe dovoljno vremena, kad nam životi dođu u neke druge, smirenije situacije, kad mozgovi budu u stanju hladno razmišljati, nadam se da ćemo moći sjesti na kavu i trijezno pogledati na sve. Sada ćemo malo tugovati. Jer boli, znaš da boli.