DayWalker

Ne urlajte kreteni, moroni, političari, dvoličnjaci, lažni prijatelji, pijanci, seljačine, kockaste glave, napuhani manageri, prevaranti, lopovi, ubojice, partizani, ustaše, komunjare, liberali, zeleni, alternativci, vegetarijnci, policajci, vojnici, borci za ljudska prava, borci za životinjska prava, borci za prava karfiola, mrkve i poriluka, čuvari, redari, zaštitari, svećenici, ministri, vozači, taksisti, zetovci...

Ne urlajte, čujem vas dobro. Samo vas ignoriram.

Da li u svakom od nas čuči mali putnik? Da li nas naši, davno zaboravljeni, nomadski geni probude tu i tamo iz polusna izazvanog mirom i sigurnošću vlastitog, nepokretnog doma? Mene u zadnje vrijeme zovu ceste. Ne znam baš najbolje to što se dešava pretočiti u riječi, ali svaki put kad vidim, obično na telki, velike ravnice, tamne šume ili visoke planine, svaki put kad vidim otvoreno more ili brze rijeke dođe mi da trenutno pokupim stvari, lupim pinklec na pleća i krenem. Nisam se u životu baš naputovao. Ne računam tu odlaske na more, šopinge u Italiju, Austriju ili Mađarsku i odlaske rodbini na selo. Mislim na prava putovanja, na daleke destinacije, na mjesta koja bih želio posjetiti, a nikad nisam skupio novaca, pa ni hrabrosti otisnuti se u daljinu. I cijeli život sam zavidan ljudima koji stoje uz rub autoputa sa podignutim palcem i papirom na kojem piše Verona, Rim, Paris, München…

“It’ a dangerous business, Frodo, going out your door. You step on to the road, and if you don’t keep your feet, ther’s no knowing where you might be swept off them” – Bilbo Baggins

Svatko od nas ima svoja mjesta na svijetu na kojima nikad nije bio, ali za koja misli da su i te kako poznata, koja negdje čekaju u nama, možda kao podsjetnici na neke prošle inkarnacije. Nije li divno ponekad pustit svoju maštu da divlja pa zamisliti tko smo i što smo bili u nekim drugim životima. Možda konjokradice, možda plemići, možda plemeniti vitezovi, indijanci, kraljevi … Možda Jack Trbosjek, možda Sherlock Holmes. Tko zna. I možda su mjesta koja nas privlače upravo samo želja da ponovo dođemo na stara ognjišta. A možda su zaista samo pozivi da krenemo u nepoznato, da otkrijemo nešto novo.

“If there is such thing as reincarnation, knowing my luck, I’ll probably come back as me.” – Rodney Trotter

Malo sam si probal posložiti u glavi neke destinacije koje bih htio posjetiti. Neke su samo moje, većina je vrlo raširena kod ljudi. Nije li čudno da većina ljudi na ovoj planeti želi otići na ista mjesta? Iako, puno vjerojatnije se radi o tome da su sve to, na ovaj ili onaj način, mistična mjesta, puna tajni koja nam škakljaju maštu.

1. Novi Zeland – Zemlja do koje bi fakat imal “tri dana jahanja”, nevjerojatno daleka, zemlja u kojoj ima više ovaca nego ljudi, ali i zemlja prekrasnih pejzaža, ljepote koja oduzima dah i Maora, drevnog naroda i plesača Hake, plesa koji izaziva strahopoštovanje i divljenje.

2. Afrika – O Africi sam već pisao kao o zemlji koju često sanjam otvorenih očiju. Stvano imam nevjerojatan osjećaj da sam tamo bio i živio, da sam čudno povezan sa tim kontinentom besrajne ljepote i raznolikosti. Od tamo je krenuo čovjek u osvajanje planeta, osvojio ga i zaboravio.

3. Irska – Još jedna od “mojih” zemalja, predivne prirode, dobrodušnih i jednostavnih ljudi, nevjerojatnih legendi i mitova, Kelta i Sv. Patrika koji je istjerao zmije sa otoka. Ne zaboravimo Irske pubove i Guiness, pivo koje bi mi definitivno bilo ekskluziva, samo da nije skupo ko vrag.

4. Machu Pichu – Otišao bih tamo, dobro se isplakao i zatražio oprost od mrtvog naroda kojeg smo istrijebili zasljepljeni zlatom. Uništili smo veliku civilizaciju, da bi kraljevi i kraljice Europe imali zlata za nova osvajanja i uništavanja.

5. Egipat – Giza i Dolina kraljeva, pa mogu lijepo u mirovinu. Uživo vidjeti monumentalne građevine i hijeroglife u grobnicama velikih kraljeva. Mislite li ponekad da sve to možda i nije zemaljskog podrijetla?

6. Jeruzalem – Nisam praktični vjernik, ne idem u crkvu, to su neke moje stvari koje drugima nisu bitne. Ali daleko od toga da mi mozak ne kuha često kad si postavim takva pitanja. Nije bitna crkva, bitna je vjera. A vi svog Boga zovite kako god vam drago. Ono što me fascinira je da tri velike svjetske vjere imaju svoje ishodište u istom gradu. Slučajnost?

7. Mississipi – Zašto od svih velikih rijeka na ovom svijetu baš Mississipi? Pojma nemam. Vjerojatno zbog bluesa. Vidjeti to čudo, sjesti na obalu, zapaliti cigaretu i čuti starog crnca kako, uz gitaru, pjeva blues. Jesus, that’s what I wanna do.

8. Alaska – Naravno da nije sve tako lijepo kao u “Životu na sjeveru”, ali ja bih svejedno volio provesti zimu tamo. Vidjeti Auroru Borealis. Kažu da u proljeće, kad led puca, ljudi doživljavaju razne čudne osjećaje, halucinacije i da se pretvaraju u nekog drugog, ispoljavaju neku novu osobnost. To bih volio pokušati.

9. New Orleans – Tamo bih htio otići, napiti se ko svinja i slušati jazz cijelu noć. Ako natrčim i na neki Voodoo obred, tim bolje.

10. Hollywood – Samo je jedan, vrlo prizeman razlog zašto bih otišao tamo. Možda bih u nekoj od šetnji, ili u nekom restoranu naletio na Liv Tyler.

To je mojih 10 mjesta na koje bih volio otići. Popis nije konačan, širi se sve više i više. Sastavite svoj popis. Pogledajte kuda i zašto biste otišli. Možda se jednom i nađete tamo. Na sreću, vjerovali ili ne, dovoljno je samo se uputiti kroz vlastita vrata i krenuti. Svijet nas čeka, a nama preostaje samo da, kao i za hrpu drugih stvari u životu, skupimo hrabrosti i krenemo. da upoznamo ljude i kulture, da upoznamo našu braću i sestre. Naša putovanja nas pretvaraju u ono što smo trebali biti prije nego što smo zaboravili da smo krenuli s jednog mjesta i bili svugdje. Jer skloni smo sigurnosti vlastita četiri zida, skloni smo ne vjerovati ljudima oko sebe. A one naše strahove koji čekaju da nas satru, morat ćemo pobijediti. Ili umrijeti ne znajući da smo živjeli.

“Probuđena Afrika me pozdravlja pjesmom svojih najljepših zvukova i zove me da se vratim. Tamo odakle sam otišao dok me još nije bilo. Tamo ću se vratiti kad me više ne bude.” - DayWalker

Bok ekipa.

Nažalost moram vam reći da me zbog osobnih problema i bolesti neko duže vrijeme neće biti na Iskrici, neću biti dostupan na mob, i vrlo rijetko ću čitati mailove. U svakom slučaju bih molio da me se mailom obavijesti kako teku stvari sa udrugom, da budem u toku i da se mogu bez puno pitanja uključiti kad se vratim. Malo mi je bedasto kaj me ne bu bilo, iako sam svojim tekstom potaknuo cijelu stvar, ali trenutno se moram posvetiti nekim drugim stvarima. Nadam se da mi nećete zamjeriti. Ovo pišem na blogu jer mi je glupo slati milijun pvt poruka. Čujemo se kasnije.

Štovano Iskričavo pučanstvo.

Hvala na podršci, mislim da bi to mogli izvest. Frend me upozorio da klinci u Nazorovoj svake godine dobivaju hrpu igračaka za Božić, tak da im to manje-više ne treba. No ja nisam ni mislio samo na Nazorovu i rado bih da mi neko javi gdje bi sve mogli uputiti sredsva i poklone. Moja ideja je malo drugačija nego što je napisao pussyto. Ja sam želio da ova akcija bude isključivo akcija hrvetskog web prostora, bez uplitanja velikih tvrtki i sponzora koji bi iz svega toga izvlačili neku reklamu za sebe. Ja svuda želim nastupiti sa svojim nickom, a ne imenom i prezimenom jer mi je apsolutno nevažno da se zna ko sam ja. Želim da se zna da su, ma koliko toga bilo, skupili ljudi koji egzistiraju kao nickovi na portalima, forumima i slično, da smo ljudi koji trože značajnu količinu kuna na internet račune i da nam nije teško par kuna uputiti i onima kojima je to potrebnije nego nama. Još uvijek nisam u kontaktu sa vlasnicima drugih portala osim www.blog.hr. Želim da dobro razaradimo ideju i dođemo sa gotovom stvari. Od njih očekujem samo malu promociju na webu, bez njihovog financijskog uplitanja. Želim da ta akcija bude samo naša.

Ok, ovaj put za ozbač. Iako sam prije par mjeseci objavil na [LINK=http://www.blog.hr]Blogu[/LINK]da bi rado da ekipa krene u nekakvu akciju, niš se nije desilo. Čitam na blogu da je [LINK=http://bridge.blog.hr]Bridge[/LINK] pokrenula akciju (bravo stara), i drago mi je da ima još ljudi koji razmišljaju pozitivno. Već nekoliko mjeseci mi se mota po glavi ideja da se nekaj pokrene. Dosta ekipe koja se javlja su ljudi koji su zaposleni, imaju neki svoj posel i žive kak već živi većina ljudi. Od prvog do prvog, razvlače lovu po minusu na tekućem, po čekovima, karticama… Znam da je teško. Ja sam jedan od tih kojima je teško. Grdo je kad uz svoj rad, naon što povučeš crtu na kraju godine skužiš da si radil za kurac, da je sve kaj si se trudil završilo sa gadnim minusom na računu. A opet, svakom je njegovo sranje najteže. A ja sam prije nekog vremena skužil da opće nisam u takvom kurcu. Da ima ljudi kojima je gore nego meni. Sjetil sam se tog plakata koji mi ni danas ne izlazi iz glave. Klinac, ćelave glave kojem iz nosa viti cijevčica za kisik. Jadno dijete koje je možda osuđeno na lagano umiranje od raka, leukemije i sličnih govana. Kako mi je buraz nedavno obolio od raka, to me dotuklo totalno. Slika tog umirućeg djeteta mi ne izlazi iz glave. Onda sam se sjetil i sve one djece u Nazorovoj koji nemaju tatu i mamu i koji sanjare o danu kad bu neko došel po njih i kad buju imali svoju sobu, svoje igračke, svoje Pokemone i bojice za školu. I tu sam počel plakat. Al, ono fakat sam plakal. I mislil sam si kaj mogu napravit. Mogu napravit to da apeliram na ljude na [LINK=http://www.iskrica.blog]Iskrici [/LINK]i na [LINK=http://www.blog.hr]Blogu [/LINK]. Na hrpu ljudi s kojima se dopisujem i razmjenjujem misli svaki dan. Dobri ljudi s kojima se nađem na kavi, popričamo o koječemu i napijemo se kak ima biti. Ljudi treba im naša pomoć. Je li moguće da smo toliko egocentrični da ne vidimo? Ili nas je samo život naučil da gledamo sebe i ne oko sebe?

Listopad je. Za dva mjeseca je Božić. I ponovo ćemo se uvaljat u shopping groznicu, kupovat frendovima hrpu beznačajnih sitnica po 20 kuna. kao mali znak da ih nismo zaboravili. Potrošit ćemo hrpu novaca, otići u minus na računu, za poklone koje će svi zaboravit za mjesec dana i koji će skupljati prašinu na policama. Ove godine od mene niko ne bu dobil ništa za Božić. Baš me briga. Vrijeme je da počnem razmišljati drugačije. Majku mu, ima nas na Blogu i Iskrici oko 100000. Koji je to broj. Nevjerojatno. Možemo li nešto pokrenuti? Naravno.

Draga ekipo. Možete li odvojiti ove godine 5, 10 ili 20 kuna? Postoje li među nama ljudi koji nisu zaboravili druge? Ja sam ih zaboravio, ali sam se sjetio ponovo. Jedino što ne mogu sam. Trebate mi vi. Imate li staru plišanu igračku? Imate li staru slikovnicu? Donirajte. dajte da mi, koliko god nas ima učinimo ovaj Božić ljepši za tu nesretnu djecu. Treba mi pomoć [LINK=https://www.iskrica.com]Iskrice [/LINK]i [LINK=http://www.blog.hr]Bloga[/LINK]. Treba nam neko ko bu otvoril žirac na koji možemo uplatit lovu. Treba nam neko ko bu imal mjesto za spremit igračke i knjige do Božića. Dečki i cure, javite se i uključite. Za sada će biti dovoljno da se javite u komentarima. Da vidimo koliko nas ima.

Nadam se da nisam bil prepatetičan, oni koji me znaju, znaju da nisam takav. Jednostavno je nekaj puklo u meni. Umjesto da ove godine za Božić odem u birtiju i stresem parsto kuna na cugu, rado bih bio s tom djecom, sa onima kojima je to možda zadnji Božić. Koliko vas još ima takvih?

Pišite u komentarima i na daywalker01@net.hr. Vremena imamo, samo treba krenut.

Malena,
U mom ogledalu stvari su iskrivljene.
Moje lice je lice koje ne poznajem
Sijede u bradi i bore oko očiju.

Malena,
U mom krevetu leži drugi čovjek.
Gleda u strop u jednu točku
I vrti film nekog života koji nije bio.

Malena,
U mom životu više ništa nije moje.
Da li starenje nosi nešto drugo osim pitanja
Da li je život mogao ići drugačije?

Malena,
Umoran sam od razmišljanja.
Molim te zagrli me, budi tu.
Samo budi tu. Bez pitanja.

Probudio se. Šorao. Prao zube. Pojeo jaja. Popio kavu. Sjetio se prošle večeri. Aj, još ima normalnih ljudi. Party ko party, parada pijanstva i kiča. Napirlitane curice i metroseksualci. Nisam bil vani miljon godina i svaki put kad odem, skužim da to više nije moja brija. Jebote starim. Meni ipak više odgovaraju nekakve kave sa ekipom koju znam, nego ova masovna okupljanja. A možda sam i ja u kurcu zato kaj ne čagam pa sam celi party prestajal vani. Anyway bilo je dobro. Za jednom godišnje super. Pozdrav svima koje sam jučer upoznal prvi put. Skroz ok ljudi. Nadam se samo da se nisam preveč prosral. Zna mi se to desit nakon par piva, pa se najbolje ujutro ispričat. Za svaki slučaj. Idem krmit, pa praznik je, majku mu.

 
Ja sam suha zemlja.
Ti budi rijeka, teci kraj mene,
I zalij moje obale
Da život ponovo probuja.
 
Ja sam mladica hrasta.
Ti budi sunce, raširi mi krošnju,
Da bacam sjenu
Na umorne putnike.
 
Ja sam pjesnik.
Ti budi moja muza, budi tu,
Da nikad ne presahnu
Riječi o tvojoj ljepoti.
 
Ja sam umoran.
Ti budi moja tama,
Ogrni me svojim velom.
U tebi ću spokoj naći.

 



Eto i mene u medijima. Danas sam u pola 8 odradio svoje prvo gostovanje u jutarnjem programu Plavog radija. Mogu vam reć da je skroz dobro iskustvo. Staviš slušalice, i zeka - peka. Danijel i ja smo se našli jučer, dogovorili taktiku, al je završilo na tome da smo samo dobro iskomentirali današnje novine. Bilo je kratko za prvi put, ali ak sve bude po ps-u (pravilu službe :) svaki petak oko pola 8, a možda i malo prije, možete slušati moj umilni glasić na radio valovima.

Vijest sa Iskonovog portala mi je privukla pažnju jer sam i sam u nekom kurčevom raspoloženju, al kad sam pročital tekst nasmiješil sam se od uha do uha. Zakaj?
Pa kao i kod svakog drugog, posebno socijalnog problema, svi se čude. Kod nas kad nekaj ne štima, odma se svi čude i u tom čudu su tak začuđeni da jednostavno nemreju niš napravit. Kužim ih ja. Jebeno je to kad te nekaj začudi. Lepo je rekel Pervan još prije par godina: "Ja bi pobil sve čudnovate kljunaše. Kaj on ima bit čudnovat? Pa da se moje dijete jednog dana njemu čudi?" Tako je. Čuda su tu da nas izbace iz takta.
Dakle, po istraživanju Dnevnika i agencije Hendal val pesimizma je zahvatio Hrvatsku. Analitičari ne znaju zašto. Vjerojatno zato što U brojkama koje su oni obrađivali nema cijena benzina, hrane, stanovanja, dječje hrane, pelena, odjeće, obrazovanja, knjiga... Oni su nazvali par stotina ljudi postavili nešto pitanja, zbrojili, pomnožili, podijelili i sve to bubnuli u graf. Cijela naša pesimistična Hrvatska je svedena na postotke u raznim bojama u Excelovom "Pie" grafu.
Seronje, sve su to seronje koje ne vide da su mladi u banani, da nemaju perspektive, da si ne mogu kupit stan, da zasnovat obitelj košta. Da su njihovi roditelji u banani od 50 godina krađa kroz samodoprinose, državne obveznice i sličnih govana koja su se legalno oduzimala "za izgradnju našeg samoupravnog društva", od uništenih privatiziranih poduzeća u kojima su gradili svoje živote desetljećima, onda su došli Marko i Janko i svoje živote izradili za par mjeseci. Ne vide seronje da bake i djedovi kopaju po smeću, da su im ionako mizerne mirovine pokrali, a sad ne žele vratiti, da je zdravstvo u takvoj kurčini da ljudi čekaju na pregled po godinu dana, a ministar piše protestna pisma televiziji i prijeti zabranom showa, jer zamislite, tamo ljudi pred kamerama puše!!!! I naravno to je najveći problem i upravo će taj Veliki Buraz natjerati hrpu djece da bubnu pljugu u usta. Kretenčina, na kaj on gubi vrijeme. I još bi se kandidiral za precjednika. Ma daj me nemoj nasmijavat.
Don Anto Baković se čudi također. Što i nije čudno. Njemu nikako nije jasno zašto nama natalitet opada? Pa samo treba leć u krevet i poševit se. A odhranit djecu? Ko da je to problem. No meni je sasvim jasno da dobri naš Don Anto nema blage veze kolko je paket Pampersica. I tak. Svaki veliki posao u Hrvatskoj, dolazak stranih firmi, širenje naših, ne može proći bez nekog skandala u koji su obično umiješani likovi iz politike i javnog života. Par tjedana se afera povlači po novinama, a sve završi po staroj "Pojeo vuk magare" iliti "nikom niš".
I sad bi ja trebal bit optimističan? A kaj je najbolje, imam ok lovu, niš spektakularno, al ok. I ja, u svojoj 33-oj godini živim sa starcima, jer mi je preskupo ić živit solo. Em su cijene bezobarzne, em se svaki ćumez iznajmljuje kao stan, em nisi prijavljen, znači ni zaštićen...Razvlačim od prvog do prvog, o svom stanu ni ne sanjam jer brijem da za sad ne bi podnjel nikakav kredit.
Zato sad, kad sam prosul malo žuči, odlučujem da se nebum živciral zbog svih tih seratora, koji imaju mogućnosti nekaj promijenit, al ili ne znaju il im se ne da.
Pa cijenjene dame i gospodo koji ste se prepoznali u ovim mojim redovima kao mogući krivci al vam puca kurac, dragi čudnovati kljunaši.
Mater vam jebem!

Jučer - rad, dosada, domijenak, viljamovka, gemišti, poker, biljar, bauljanje, centrifuga, spavanje
Danas - mamurluk, glavobolja, prežgana juha, jaka kava, hladnoća, vrućina, valunzi, posao, čekanje kraja radnog vremena, krevet me zove.
Sutra - 'ko zna...
Zamislite ak mi dani stalno budu takvi. Ne bu dobro. Mislim da bum se okrenul onom kaj najviše volim. Čitanju knjiga, pisanju diareja i buljenju u sitcome s napol otvorenim čubama. Samo pravi majstori buljenja u tv isključe mozak, i to isključe do stadija kad mogu čuti kako mozak atrofira, a iz poluotvorenih usta se cijedi slina na majicu. U takvom stanju poluhibernacije, mogu se provesti dani, uz naravno redovitu opskrbu junk foodom. Ponekad, kad sam do kraja malodušan, poželim da se pretvorim u debelog amera koji sjedi pred televizorom i mlati treću kantu buffalo wingsa iz KFC franšize, nadajući se da bu mi čuka otkazala prije nego što malodušnost pređe u osjećaj tuge koja se ne liječi. A onda nazove frend, pa mi objasni par stvari, pošalje me nemilosrdno u 499 materinih, i pospješi moj oporavak upoznajući svoje stopalo sa mojom presvetlom pozadinom.
 - Naš kaj? Ti si ponekad vrhunski idiot. A znaš podelit savjete drugima? Daj si pročitaj one svoje zakone, za koj kurac si ih pisal, ak ih se nebuš opće držal? I molim te ne kenjaj više jer mi ideš fakat na kurac.
Moj prijatelj ima uvijek pravu riječ utjehe za mene. Pa si ja pročitam malo svoje zapise na blogu i prisjetim se stvari koje sam zaboravil.
Ja fakat nekad znam bit pametan. Al to je nula prema onom kak znam bit glup.
P.S. Ukoliko netko posjeduje Seinfelda, Frasiera ili Friendse u DVD ili VCD formatu (nikako u Divx jer to mogu vrtit samo na prstu), molim da mi se javi na mail daywalker01@net.hr.

 
U bujici riječi, u sebičnoj tiradi,
O svemu što nije, a mislimo da bi trebalo.
Nestale slike zbog kojih je vrijedilo, koje se vrte ponovo
Kad tama smiri realnost i probudi srce.
 
Subota ujutro, šuljanje na prstima,
Pa novine, kava, lisnato sa sirom iz pekare Agram.
Na cugu do Tolkiensa, pješke po Zakmardijevim stubama,
Hvatanje zraka negdje na pola, previše cigareta.
 
Prvi snijeg, šetnja Remizom, razgovor s Ludim Amerikancem.
U 5 i 15 na uglu, poslije posla na cugu,
Na Ožujsko Pivo i Nescaffe Irish Cream.
S noge na nogu, s izloga na izlog, prema kvartu.
 
U krevetu, malo vruće, malo hladno,
Nikad nitko nije tako nemirno spavao kao mi,
„Jesi popila lijek?“, „Evo ti daljinski, ja ću na spavanje.“
Uz poljubac za laku noć i „perio zubiće, huuuuuu“
 
I koliko još kolor fotografija i crno bijelih filmova,
Drže me budnim, vrte mi se pred očima
Na tamnom platnu u tamnoj sobi plešu
Podsjećaju me da su jače od bezvrijednih, riješivih prigovora.

Korak po korak,
Uz tramvajsku prugu.
Nakon naporna dana
Do svoga stana.
 
Dok ljudi trče,
Luduju, viču,
Ja po stepenicama
Na grah s kobasicama.

- Znači istina je? Stvarno ideš? – James je provirio kroz vrata Filipovog ureda.
Filip je upravo pakirao zadnju kartonsku kutiju. Sitnice koje je skupio u uredu u zadnjih 10 godina. Fotografije prijatelja koje je stekao u New Yorku, zastavice New York Knicksa, košarkašku loptu sa potpisom Pata Ewinga, šalicu sa natpisom “Shit happens” iz koje je svako jutro pio kavu, jedne ženske gaćice zaostale od božićnog partya firme prije 4 godine… Pogledao je prema vratima.
- Istina je, stvarno idem. Uđi, sjedni. – pokazao je glavom prema stolcu zatrpanom papirima. - Samo stavi sve to na pod, poslije ću ih odnijeti Mary, ona će preuzeti moje poslove. Jebi ga, tako je rekao stari Melvin. Htio sam nešto od toga prebaciti tebi, ima par dobrih klijenata, ali stari kaže da ih Mary treba više od tebe, malo je zapela. Ma znaš nakon onog sa Foresterom. A, što ćeš, svakom se desi, a Mary mu je ipak nećakinja. - Stari je dobio slom živaca kad je čuo da odlaziš. Mislim da je prvo odvrtio u glavi tvoju prošlogodišnju zaradu, pa skoro umro kad je shvatio koliko novaca će izgubiti ove godine. Hehe, tip ima kalkulator umjesto srca. Imaš što za trznut?
Filip otvori zadnju ladicu i izvuče bocu whiskeya i dvije male čaše. Natočio je i pružio čašu Jamesu, pa su obojica potegnuli.
- Jesi siguran da si dobro ramislio? Ove godine si mogao prijeći pola milijuna čiste zarade. – James pogleda u Filipa kao da očekuje da će ovaj reći ne i ostati u firmi.- Razmislio sam i više nego dobro. Nije stvar u lovi. Sa ovime što imam se mogu kod kuće povući u mirovinu. A, James? U mirovinu u 38-oj. Kako ti to zvuči?- Fuck it! Zvuči odlično, ali nema šanse da ti ništa ne radiš. Sto posto ćeš tamo otvoriti neki business. Pa ti nisi spavao već godinama. Nikad nisam vidio nekog ko toliko radi i uživa u tome kao ti. Dobro daj mi sad ispričaj sve redom. Kako si došao do toga da odeš?
Filip natoči još po jednu, potegne pa pogleda u Jamesa.
- Duga priča.
James pogleda na sat. – Imam vremena.
- Kad sam dobio pismo od tetke da mi je majka na samrti, nešto me presijeklo. Mislim, znaš i sam, pričao sam ti da sa svojim roditeljima nisam razgovarao već 15 godina. Godinu prije nego što sam došao u Ameriku, stari je već bio pijan 24/7, a majka je još uvijek mislila da ga može izvući iz svega toga. A kako ju je mlatio. Ona je samo ponavljala da je njemu teško, da nije lako ostati bez posla u 55-oj, da ga razumije i da će se promijeniti kad otpusti malo pare koja se nakupila kroz život. To ljeto me zadnji put udario. Rekao je da od mene ne može biti ni dobar smetlar. Dobro, nisam ni ja bio najbolje dijete. Da sam ja toliko puta dolazio po sina u policiju, vjerojatno bih govorio isto. Ali nije nikada sjeo sa mnom, razgovarao. Obično bi me samo istukao i nastavio piti. Ja sam u to vrijeme završavao fakultet. Dobro, provlačio se kroz njega. Onda sam posudio lovu od prijetelja i kupio kartu u jednom smjeru. Došao tu, radio u hladnjači sa mesom i završio školu. Kad mi je Melvin rekao da sam dobio posao, niko sretniji od mene. A samo sam dijelio poštu i trčao po hranu za ostale. I vidiš, i kad sam počeo raditi ovaj posao, kad sam počeo zarađivati dobru lovu, nisam im se nikad javio. Slao sam staroj novce preko tetke. Rekla je da majka nikad nije potrošila ni cent. Nikad nije poslala pismo ni pitala za mene. Nije mi oprostila što sam otišao bez pozdrava, niti što nisam došao starom na sprovod. Odlučio sam prvo otići na sprovod, a onda sam shvatio da ih više nema. Ni starog ni stare. Razlog zašto sam ovdje više ne postoji. Ovaj posao i moja tvrdoglavost su razlog zašto nisam otišao kući, barem da ih vidim. Možda sam im mogao pomoći. Nisam ni pokušao. Zato sad idem. Izjeda me grižnja, i ne mogu više biti ovdje. Možda zvuči glupo, ali želim biti tamo, uređivati im grob, navratiti do njih kad god mogu. Shit. Tebi ovo nema smisla?- Možda malo. Kako to da nikad nisi završio na Oprah showu? – James razvuče facu u smiješak. – Tvoj život prijatelju. Tvoj život. Iako moram priznati da mi je žao što ideš. S kime ću sada četvrtkom na squash? Kad putuješ? - Sutra ujutro.- Tako brzo? Fuck. Natoči još jednu. I ostavi bocu.
Filip je izašao iz zgrade oko 19h i bacio zadnji pogled na ploču. Melvin & Greenbaum – Financijsko Savjetovanje. 13 godina života je ostavio tamo. A sad ide kući. Jedva je čekao da iz aviona ugleda Zagreb, da legne u krevet u starom stanu i zaspi uz škripu tramvaja sa okretišta na Remizi.
(nastavlja se)

Sjedim s frendom na kavi (to se sam tak kaže, naravno da smo lupali po pivama). Malo smo popričali o raznim političkim temama, sport je u banani, niš se ne dešava. Sad zapravo kužim kak je novinarima u ovo doba godine. Sve je nekak mirno, glavne vijesti su sve tipa:“Pande u kineskom ZOO vrtu dobile prinovu“. Jebote ljeto kad nemaš o čem pričat. Prelistam novine u potrazi za vijestima, al iskreno, boli me kurac di buju političari i poznate estradne zvijezde proveli godišnji.
Frend je nekaj nadrkan na ženu, uglavnom iz klasičnih razloga, svade se oko love, ona bi na more, a do grla su u kreditima. Veli da buju stisnuli kad se vrate. Frend, naravno, lud ko puška.
"Ma stisnuli bumo moj kurac. Kaj buš stiskal kad nemaš ni ovak za život? Jebote, da se ovak tu i tamo ne ogrebem za pivu, već bi zaboravil kakav okus ima. Kad mi zemu za kredu, kad platim stanarinu, kupim klopu za taj mesec, već sam na rubu. A mali bi sladoled, novu igricu, treba i dete nekak poslat na more, kad već mi stari nejdemo. I ona bi stiskala. Majke mi, zel bum joj kartice. Svaki mesec sve više za platit. Ne kužim. Uvek je izgovor da bumo stisnuli malo. Pa nemam više kaj stiskat."
Onda krene uobičajeno "...da pas mater državi i firmi i građevinarima, i majstorima, i tgovcima..." Tak on fino svima jebe mater jedno pet minuta, a ja, naviknut na takve scenarije, šutim i čekam. Nemreš se tu ubacit, treba ga pustit da ostane bez daha. Zapalim pljugu, i potegnem pivu.
"I znaš kaj još ne kužim? Za koj kurac joj je najveći gušt maznut mi daljinac iz ruke i prebacit program kad ja nekaj gledam?" A tu smo ptico. Skužim da opće ne jebe to kaj nema baš nekaj love. Tolko je dugo u govnima da se već naviknul. I starci su mu bili u istom kurcu, pa još uvijek funkcioniraju. Njega jebe kaj se žena hvata za daljinski od televizora. Zakaj žene tak vole prčkat po daljincu? Zna se još od predpovijesnih vremena da je daljinski upravljač pravo dodijeljeno muškarcu. I ne, nije daljinski produžetak penisa. Svi znaju da je to oružje. I moja cura se tak voli primit daljinca i sad bu ona mijenjala programe, stisnula pauzu na devedejcu, premotala film. To obično završi gašenjem filma, televizora ili krivom promjenom programa. Uz obavezan smiješak i "Ups".
Ma kužim ja to. Gumbića ko na svemirskoj stanici. I nama muškima treba dobra dva mjeseca da sve to prokužimo, iako to ne bumo priznali ni u ludilu. Jer smo prirodno nadareni za tehniku. Iako, moram priznati, sve više i više, taj upravljač ostaje u mojim rukama. Možda ne razumije zašto mi muški tolko volimo taj komad plastike, ali je skužila da je to bitna stvar. Ponekad se i ja pitam čemu tolika priča oko toga, a onda sam shvatio.
Mi muškarci smo, zapravo, velike papuče i to one čupave, sa zečekima. Naše shvaćanje je slijedeće. Jebe te šef na poslu, jebe te žena doma, jebe te keramičar, jebe te vodoinstalater, jebu te u općini, u dućanu... I uvijek se nekak povučeš. Koj buš se kurac kačil, navukel si probleme koji ti ne trebaju? Šef je tu da kenja, ženu i tak voliš više nego kaj si spreman ikad ikome priznat, na majsore si se već naučil, a kaj buš protiv sistema? Niš, moš se jebat. I tak gutaš, šutiš, živčan si. Onda dodješ doma, sjedneš se u fotelju i sve kaj si želiš je da ti niko ne dira tvoj daljinac, da se niko ne petlja i da te se bar malo pusti na miru. Sad si ti gazda i faca. Jer kad upališ dnevnik i vidiš nacerenu facu nekog ministra koji objašnjava zakaj je sad opet nekaj poskupilo za dvadeset posto, dograbiš daljinski i prebaciš na drugi program.
A tamo Clint Eastwood dijeli pravdu gomili kretena, držeći u ruci omanju haubicu, pa ti se usta razvuku u smiješak. To, majstore, jebi im mater pokvarenu.
(iz kolumni na Iskonu)