DayWalker

Povratak u kvart, tramvajem u sitnim satima
Gađam ključem bravu, ljuljam se pred vratima
Skidam odjeću, cipele i čarape, liježem na krevet
A sutra treba na posao točno u devet.

Soba se vrti, u glavi piči centrifuga
Jebote koja kombinacija, hrpa cuge i pljuga
Trk prema veceu, kod vrata kreće riganje
Onda pranje zuba, pa riganje, pa umivanje

Ujutro s mamurlukom na poslu stenjem
Neću nikad više, sve po spisku si jebem
Glupan, majmun, kreten, sad mi treba juha
Potrošio tristo kuna, a ostao kurca suha.

Jednog dana nas nebu. Nažalost, to je sudbina koju nebumo mogli izbjeć. Postoji izreka koja kaže da onog trena kad se rodimo, počinjemo umirati. Ima nas ko u priči koji to teško prihvaćamo. Al prije ili kasnije (a bolje prije) moramo to prihvatit. Ono kaj bi se svi trebali zapitat je kaj bu ostalo iza mene? Kak sam živil taj život?

Jednu od najbitnijih stvari možemo skužit još davno prije, dok nam nije ni na kraj pameti da bumo otegnuli papke. Kakve prijatelje imam? Jer to je jedna mala grupica ljudi koju smo izabrali da nam predstavljaju ostatak ljudskog roda. Po njoj vidimo kaj bi bili u stanju napravit za sve ljude oko nas, samo kad bi imali snage i moći za tak nekaj. Al zato imamo njih, da nam, ko neki grafovi u excellu, pokažu kak stojimo sa svijetom. Oni su naš ispit, naš test, naš način života.

Prijateljstvu se uči. To nije nekaj kaj se dobiva rođenjem. Obično počinje tak da nas starci otfuraju u parkić, na ljuljačke i klackalice. A tam je i sused Pero sa svojim sinom, pa dok starci pretresaju političku i sportsku situaciju, deca se igraju. Obično se prvo svađaju, jer Perin mali ne da đir na novom biciklu, pa ugnjaviš starog da mora i tebi kupit nekaj. Deca su takva. Ni odrasli nisu niš bolji. Al kad taj bajk jenput stigne, ti i Perin mali ste ravnopravni. I tak to krene, kroz igru, kroz batine koje obadva popijete od starijih dečki iz drugog nebodera. Tu prvi put stajete jedan drugom u obranu i ne date da neko dira vašeg frenda, makar to značilo da bute i sami dobili po lampi.

U prvom razredu osnovne sjedite skup u klupi, prepisujete jedan od drugog, učite zajedno, majke vam nose kekse i Cedevitu, jedan kod drugog ručate, dolazite si na rođendane, imendane i sve one dane koje starci slave više od vas, kad se jede i pije. Dok starci u dnevnoj sobi deru po gemištima i zaboravljaju na teškoće uz “Nikom nije lepše neg je nam”, ti i Perin mali, kod tebe u sobi slažete figurice kauboja i indijanaca i vodite svoje prve bitke, točno dijeleći figurice na pola, tak da svaki ima istu vojsku. Zaljubite se u istu curu, al jedan se uvijek povuče, posebno ak ga frend zamoli.

U srednjoj više niste skup, svak je otišel na svoj put. Četiri godine se srećete u kvartu na pokojem tulumu, imate sasvim različite zanimacije i interese, imate prve prave cure. Nakon škole i faksa se sretnete još jednom, na odlasku u vojsku.

A onda nakon par godina, kad ste već svoj čovjek i kad ste već zaboravili na frenda iz djetinjstva, uvijek kao po pravilu, jedan odlazak u lokalnu birtiju i slučajni susret, uz pivu i pelinkovac, vrati neke prošle dane. Prisjetite se kak je nekad bilo. Pa se počnete nalazit sve češće, ići jedan drugom doma, zajedno proživljavati probleme, slaviti uspjehe. Kvartovske veze su neraskidive, ma kaj mi mislili o tome. Frendovi se ne vraćaju, oni nikad nisu ni otišli, iako često tak izgleda.

Na Remizi su frendovi frendovi celi život. I nakon sukoba, svađa, tuča i povremenih ljutnji, frendovi su tu. A ja sam otkrio da Perin mali ne dolazi u jednini. Desilo se nekaj, kaj sam se nadal da mi se nikad ne bu desilo, bolest u obitelji. I nije ružičasto, moglo bi bit gadno. Čekaju se nalazi. Ko da sjedite na električnoj stolici i čekate da pandur, negdje iza vaših leđa povuče polugu.

A Perini klinci s Remize su se sastali, dobro razmislili ko kog pozna, ko kog može nazvat, kak se može pomoć. Pa su skupili hrpu novaca, jer bolnica košta, lijekovi koštaju, sokovi i naranče koštaju. Dali su onolko, kolko je ko mogel. I ni čut da se lova neće primit, jer to je jedini pravi razlog za prekid prijateljstva. Nije stvar u lovi, stvar je u tome da su se skupili, da su razmislili kako pomoći, kako olakšati. Tek u takvim trenucima skužiš kak si živil svoj život.

Fala dečki i cure, fala Perina djeco, Remižani moji, ak ikad nekaj zatrebate, bilo kaj, znate da sam tu za vas, ko kaj ste i vi uvijek bili tu za mene.

Pa i nije neka fora kad te strese temperatura, kad si sav u kurcu, glava ko škaf. Doktor, miran i staložen, objašnjava da nije ni čudo kaj se loše osjećam, jer tak upaljeno grlo nije videl od kad mu je doma zgorilo grlo od žarulje. Al niš strašno, niš kaj par konjskih tableta Sumameda ne bi moglo riješit. A kaj sa ovim osipom po licu? Niš, obzirom da je upala virusna, malo je probilo na kožu. Kaj niste došli ranije? Kurac, dobro da sam opće došel, pa ne delam ja u državnoj firmi da mogu na bolovanje čak i kad trebam bubnut deku na vikendači.

Nakon kaj sam obišel još par ordinacija i poslikal ovo i ono, zavalil se doma u krevet. E, kak to može brzo dosadit. Nisam mislil da bum ovo ikad izjavil. Prihvatim se telkača,kao zadnjeg izvora zabave. Harry Pottera sam pročital. I rekel bi čovek, aj dobro, imaš kablovsku, 50 i kusur programa, pa nekaj bu za gledat. I kolko god da volim dokumentarce, i Animal planet i svi Discoveryji dosade nakon nekog vremena. Švapski, talijanski, španjolski i francuski ne znam (fakat sam seljačina), pa mi to umanji fond programa za 25 do 30.

Kak nam je dragi provider, uz totalno imbecilno objašnjenje da "nisu u mogućnosti produžiti prikazivanje" ukinul BBC Prime, koji je bil jedan od najboljih i najgledanijih programa, krenem ja "surfat" po strašnoj ponudi programa sa prostora bivše Jugoslavije. S/r/tanje je slijedeće:

Htv 1, 2, plus- tu se još nekaj i da pogledat, nije sve tak u kurcu, iako je realno, program banana.

Otv- kućna televizija Tv prodaje, Romana Bolkovića, Horusa Haya, Fatme nur Dženet, I Onog Tipa s OTV-a, legendarnog tv propovijednika, koji zauzima počasno mjesto u srcu svakog člana i lurkera news grupe hr.alt.trash. Halejuja.

Nova- Televizija od koje smo puno očekivali, koja je krenula super, koja je prikazala svih 12 epizoda Fawlty Towersa "back to back", postala je televizija koja će uskoro imati najavu "A današnji propagandni program sponzorira ..." Gubim živce svaki put kad krene neki film koji hoću pogledat. Svakih petnaest minuta blok reklama od petnaest minuta. Kužim ja da oni žive od reklama, al sterajte se više u kurac. Kaj je previše, previše je.

RTL Televizija- Jawohl mein führer! Tu i tamo se potkrade koji dobri film, ali sve u svemu i nije nekaj. Opet dobar start, al onda su krenule švapske serije (loše, kume, loše). "Mad about you", skroz dobra serija, se prikazuje u pristojno vrijeme od 16 sati, tak da ljudi koji rade do 17 (europsko radno vrijeme, tak kažu) ne mogu ni u bunilu pogledat. Repriza oko 12 ili 13 drugi dan, isti kurac. A nisam već dugo ni neki dobra film pogledal. Uglavnom nam puštaju ono kaj je na švapskom RTL-u bilo još davno, a prava im još vrijede.

Z1- Poznatiji kao OTV2. Eksperimentalno emitiranje. Bojim se da biš od tog ni kad krenu za ozbač. C filmovi iz 80-ih i takve serije, malo glazbe i vijesti iz Zg, koje sno svi već čuli, jer Z1 počinje emitiranje u 16. Bljuv.

Slovenija 1 i 2- Mislil sam da nemre gore od Hateveja, al državne televizije su svuda iste. Dokumentarci o Sloveniji i Slovencima, tu i tamo kakav film ili serija, i slovenski ekvivalent hatevejovom (s)Hit do (s)hita, u kojem hrpa ekipe u kurze hlačicama jodla u čast slovenskih pokrajina, njihove dobrote i veselja. Na planincah, sončece sije...

A Kanal- Niš spektakularno. Red serija, red filmova, par emisija iz vlastite produkcije. Reklame na početku serije i na kraju iste. Zalomi im se i dobrih filmova.

NET- Još jedna lokalna televizija, sa xy vijesti, Tv prodajom, hrpom glazbenih emisija i tu i tamo nekim starim partizanskim filmom (još čekam Valter brani Sarajevo). Upravo započeli sa emitiranjem najpoznatije i napopularnije Jugo-sapunice Bolji život.

Hayat- Bosanska nezavisna televizija. Puno vijesti, par talk showova koje vode žene sa feredžom na glavi, a i one sa bez, nešto glazbe i dokumentarci tipa "Najpoznatiji harmonikaš BiH". Na negovom mjestu do danas bio TV1000, program sa filmovima. Nažalost treba ga platit pa naš dragi DCM, radije gasi program i stavlja neko smeće nego da "odriješi kesu". Nice going guys.

Pink Plus i Pink Ekstra- Nešto najgore što čovjek može zamislit, ak ne brije na cajke. Po cijeli dan piči ćirilica, pjeva ekipa koja se zove Mala Maca i Lepi Stojko, telopi sa porukama iz dijaspore (citat) "Pozdravljam tetku i teču u Srbiju, ću dođem za slavu. Ljubiša" Naravno, malo i zabavne glazbe za zahtjevniju publiku. Ima i spotova hrvatskih izvođača, Nina, Oliver, Divas, Gibo... Nadam se da dobivaju lovu za prava.

RT Srbija- Satelitsko izdanje, totalno prkno repriznih emisija, vijesti svako malo, sve u svemu zaboravit i preskočit.

BK televizija- privatna televizija Braće Karić, najbogatije obitelji u Srbiji, velika hrpa smeća, cajki i sličnih gluposti. Sad su nekakvi izbori u Srbiji na kojima se kandidira gazda Bogoljub Karić, tak da ovi pokrivaju live sve njegove mitinge po selima. Baš jučer iz Mrčajevaca. Imaju i seriju Crni Gruja, koja bi trebala biti srpska verzija Crne Guje. Nekaj tak strašno nisam već duuuuugo videl.

TV Crna Gora- Opet državna tv u satelitskom izdanju. Znači banana. Samo vijesti, bez serija i filmova i najveća količina dječjih festivala koje sam ikad videl. Loše, jako loše. Čak ni viceva o crnogorcima. Znate, one: "Ko kaže da smo mi crnogorci pederi, oca mu jebem?"

USK- Televizija Unsko Sankog Kantona. Malo cajki, starih filmova koje niko nikad nije gledao, sa glumcima koje niko ne zna, vijesti, par dokumentaraca. Sve u svemu, bosanski OTV, čak malo bolji.

OBN- Bosanska filijala Nove. Program totalno sastavljen od odpadaka iz hrvatske središnjice. Najpoznatija po kulturocidu nazvanom "Story Super Nova Folk Talents" koji smo, dalekovidnošću Nove tv, imali priliku vidjeti i u Hrvatskoj u elitnom terminu u 20 sati, na televiziji koja se, vrijeđajući nam inteligenciju, proglašava Televizijom No1 u Hrvatskoj.

To bi bilo to. Naravno sve ove televizijske kuće se mogu pohvaliti minimalno jednom meksičkom/brazilskom/portugalskom/portorikanskom/venezuelanskom/kolumbijskom sapunicom. Misliš da se ima kaj gledat, al ispada da je bolje stat na prozor, zapalit pljugu i gledat kak Štef i Zujo, nakon napornog dana na smetlarskoj trokolici, deru po pivama pred dućanom, pjevaju pjesme koje su upravo izmislili i jebu mater državi, vladi, dućanu koji radi samo do osam, šefu Karlu kojeg boli kurac za radni narod i ženama koje doma samo bulje u "Ukletu Marijanu".

U praznoj sobi
na praznom krevetu sjedim.
U prazan zid gledam,
iz prazne čaše potežem.
 
Praznim upaljačem
prema praznim ustima krećem.
Nakon tvojih praznih riječi,
prazna sjećanja ostaju.

Navratite na http://daywalker.blog.hr i pomozite mi u obnavljanju sjećanja na neke zaboravljene zvijezde.
Svi prijedlozi su dobrodošli.
 
hvala

Lagano se došećem do njega, nema gore neg ostat bez pljugi nakon ručka. Malička koja radi je preslatka, često si nas dvoje razmijenimo par kurtoaznih rečenica, namignemo nakon kupnje, uz smiješak i "vidmo se".
- Bok.
- Bok, daj mi škatulu pušilica.
- Ronhill?
- Light, bi prosil.
Gleda u mene i ispričava se pogledom.
- 14 kuna, opet su poskupile.
- A, u kurac, moral bum prestat dimit, ovo bu malo preveč. Al, bu se i uštedila neka lova.
- Ja isto razmišljam da bi prestala.
Brojim kovane kune i stavljam joj u ruku.
- Ti radiš negdje tu blizu ili stanuješ?
- Radim tu iza ugla, stanujem na Remizi.
- Jel ti gadno radno vrijeme?
- Ne prestrašno. 9 - 5. Malo ti propadne dan, al jebi ga.
Ona prebroji siću, ja uzmem pljuge. Taman da bum krenul, ona mi pruži ruku.
- Tamara.
- DayWalker, ajde bar da ti znam ime, da te ne zovem "ej", "čuj" i slično.
- Imaš pravo.
Napravila je pauzu na trenutak.
- Mogli bi na kavu jedan dan. Mislim, ak hoćeš.
Malo me hitilo iz ravnoteže. Ona se nasmiješi, a onda joj zazvoni mobitel.
- Halo? Bok, ljubavi.
Pogleda u mene i obori pogled. Onda me pogleda u oči i slegne ramenima.Namignem joj uz smiješak.
- Vidimo se.

Prije aproksimativno pet-šest godina, dok sam intenzivno tražil posel, natrčal sam na oglas jedne od reklamnih agencija koje su tražile copywritere. Velikim, boldanim slovima piše da traže borce protiv običnog. Sjedimo frend i ja kod njega, točimo se lošim vinom, pa smo odlučili da bumo im poslali onda nekaj da vide kakvi su borci protiv običnog u našem kvartu. Išlo je ovak nekak.
Rođen sam kao malo dijete (4,230 kg), u Zagrebu, koji tada još nije smio biti hrvatska metropola, 22. veljače 1971. u skladnoj obitelji čije prezime i danas nosim. Otac, skromni radnik i majka, smjerna domaćica, odmalena su mene i mog malog bracu odgajali u duhu zajedništva. Po izlasku iz topla doma i priključenju osnovnoj školi, prvi puta sam se susreo s običnim. Već tada iskazujem sklonost neobičnom, što je primjetila i profesorica hrvatskog jezika, te sazvala roditeljski sastanak glede moje smjele intervencije na plakatu "Peri ruke prije jela i poslije ispražnjenja tijela". Posebno je upalo u oči moje reklamiranje školskog plesa, kada sam izveo prekrasnu plesnu točku, odjeven u kostim školskog plesnog društva. Po završetku osnovne škole, koju sam završio odličnim uspjehom i primjerenog vladanja, odlučio sam, kao i obično, intervencijom oca ("Tamo je dobra lova"), upisati Ugostiteljsku školu u Zagrebu. Tamo sam pohađao smijer konobara, te se svim silama, posebice na praksi, borio protiv običnog, dajući gostima uvijek dupli pelinkovac. Po završetku srednje škole nisam upisao fakultet jer bi to bilo preobično. Kaqo veće uplive na moj tok svijesti istaknuo bih: Charlesa Bukowskog, Dubravka Matakovića, Willerove goblene, serijal samoljepljivih sličica "Fudbaleri i timovi", filmove i knjige braće Marx (šta nije onaj jedan od njih, Karl, napisal neku knjigu?), Glazbu Toma Waitsa te Nicka Cavea. 1990-e sam pozvan u JNA gdje sam se zadržao skoro 22 dana, došavši u sukob sa običnim kapetanom. Trenutno sam slobodan, neoženjen, nedostaju mi svizac i afrička dvodihalica da kompletiram "Životinjsko carstvo" i pun mi je kufer plave boje u reklamam za higijenske uloške, te mi je svejedno da li mi PH vrijednost u ustima raste i opada. Mislim da bih mogao kreativno pridonijeti vašoj agenciji. Tečno govorim engleski, aktivno radim na računalu, a nekoliko posljednjih godina sam radio kao konobar u mondenom okupljalištu parketara, zetovaca, roletara i studenata na zagrebačkoj Remizi, prikupljajući materijale za kreativne iskorake iz prve ruke.
Naravno da nisam dobil posel, to nije bil ni plan, al me jebeno začudilo nekaj drugo. Nisu me ni pozvali na razgovor. Jebeš mi sve, da sam ja dal takav oglas u novine, ja bi se pozval na razgovor. Da osobno vidim kretena koji je u stanju ovak nekaj poslat.

Pogledala si me dubokim očima.
Vilenjakinjo.
 
Tramvaji su stali,
Žamor stišao,
Psi se smirli,
Ptice utihnule.
 
Automobili bez pokreta,
Oblaci ne putuju,
Ljudi zaustavljeni u koraku,
Prosjaci povukli ruke.
 
U tvojim očima svijet teče.

9. DayWalkerov zakon - Izbori se za svoj život!!!
Kad nam je najteže, zavučemo se pod poplun i prepustimo se struji. I tak nemremo niš promijenit. Ma nemremo moj kurac. Normalno da možemo. Je, al u tom slučaju se treba pokrenut, a to je problem. Pričam s frendom i pljuje taj po vladi: "Vlada je za kurac, niš ne valja, sve su su to nesposobni lopovi, i polupismena gamad."Pitam ga ja: "Pa za kog si ti glasal?"Veli on: "Ma koj bum kurac glasal, ko da bu to nekaj promenilo?"Pa ga ja uputim da me lijepo poljubi u guzicu. I zamolim ga da se više nikad ne žali na nikoga, a da nije pokušao baš ništa. Jebote svi se žale na vladu, a pol ljudi nije izašlo na birališta. Kaj da ja glasam umjesto vas? Ovdje se, naravno ne radi samo o vladi i glasanju. Radi se o tome da većina ljudi sjedi i kuka, klima glavom u općini i pušta da se nadrkana šalteruša dere na njih u pošti.IZVLAČITE DEBELE, LIJENE GUZICE I POKRENITE SE!
Pjesma uz zakon no.9: Public Enemy - Fight the power
10. DayWalkerov zakon - Kreni dalje
Svi smo skloni, kad nam se život promijeni iz temelja, sjest i plakat, i nastavit sjedit i plakat unedogled. Bez obzira da li se radi o izgubljenom poslu ili izgubljenoj ljubavi, o smrti neke drage osobe ili o ukradenom automobilu. Ljudi se brzo privikavaju na neke stvari, ali su u svemu teški ovisnici, pa se riješit tak nečeg nije ni najmanje lako. Ali ne treba sve progutat i grist se iznutra. Moja je preporuka - vičite, plačite, razbijajte tanjure, pustite da sva slabost, muka, bol i slično izađe iz vas. Zagnjavite najboljeg frenda (al ne previše), jer zato su frendovi tu. Samo kad ste se lijepo ispraznili možete se okrenut, pozdravit s onim kaj je nekad bilo, i krenut dalje.
Pjesma uz zakon no.10: Tom Petty - Time to move on
11. DayWalkerov zakon - Pokaži poštovanje prema svim ljudima
Na ovaj zakon me ponukala scena iz tramvaja. Ulazi majka s djetetom u rukama, gleda gdje bi sjela, mjesta nema, gužva je, vruće. Sjede dva klinca, odmjere ju i okrenu se prema prozoru. Žena ih zamoli, na nešto lošijem hrvatskom, za mjesto, na što će jedan: "Ne dižem se cigankama." Obadva se nacere, a onda gospodin svojih 26-27, na čelavo ošišan, u majici kamatarki (reko bi čovjek, zadnja seljačina) zalijepi malom takvu šamarčinu da mu je skooro glava otpala. Natjera ga da se ispriča gospođi. U tramjaju pljesak. Dok su mu klinci nešto prijetili da će ga nać i ubit, tip si je mrmljao u bradu: "Mater neodgojenu". Zaboravite, ljudi dragi, predrasude, zbog boje kože, vjere, nacionalnosti, bolesti, hendikepa, visine, težine, spola. Jer, nemojte zaboravit da vas upravo ta predrasuda, zbog koje mislite da ste iznad drugih, može, kao i dečece iz tramvaja, zamalo ili potpuno doć glave. Pitajte nekog ko je ikad bio na nekom velikom spotrskom okupljanju, kako su i svi drugi ljudi na ovoj planeti - prije svega ljudi.
Pjesma uz zakon no.11: Bob Marley - One love
12. DayWalkerov zakon - Voli ljude, popij po koju, mazni malo masnog, ljutog i kiselog, zapali pljugu ili joint, dovoljno se odmaraj... (dopuni sam)
Vrlo kratak zakon. Radi umjereno ono što najviše voliš. To je smisao života.
Pjesma uz zakon no.12: Monthy Python - Meaning of life

5. DayWalkerov zakon – Ako te netko čini nesretnim, makni se od njega.
Neko te pili, jebe te u glavu, radi ti sranja, a ti si misliš „Pa dobro, nebum još sad i ja sranja radil“. Još nije ni tolki bad ak je to neki nazovi frend. Makneš se od njega i bok. Gadno je kad se radi o osobi s kojom si u ljubavnoj vezi. Tu počinju sranja. Imaš već neku naviku, s osobom si x godina i briješ si da ju voliš, iako ti je već priskrbila godišnju pretplatu na Xanax i Praxiten . I nemaš muda reć „dosta“. A to je jedino rješenje. Nakon xy razgovora, svađa, suza i teških riječi, treba samom sebi reć „dosta“. I pokupit prnje iz svega toga.
(Pjesma uz zakon no.5: Bruce Springsteen – Brilliant disguise)
6. DayWalkerov zakon – Ne daj da te kradu
U dućanima, birtijama, hotelima, mesnicama i sličnim ustanovama postoji hrpa individua koje ne služe na čast ni ljudskom rodu ni svojoj struci. Čak je i najveći problem što većina tih ljudi uopće nije struke koju obavlja. Takvi su nam srozali sve živo. A vole i štipnut od kupca/gosta/korisnika. Ja sam dugo vremena bil apsolutno neosjetljiv na takve stvari, čak i previše komotan. Onda skužiš da ti svako malo neko mazne 10 deka na vagi, uvalja ti treću klasu pod prvu, krivo ti izvrati lovu, skupo ti naplati neko smeće. Pa sam popizdil. Protiv takvih nažalost pomaže samo prava, brđanska, bezobrazna galama. Jer oni čuju samo zvukove od miljon decibela. Inače su gluhi, neosjetljivi, uvijek je sve ok i nije im jasno kaj se ti sad tolko žifciraš. Pa desi se, ne? Ne dajte da vas kradu, nego urlajte i dižite prašinu. Sjetite se kak ste te novce teško zaradili.
(Pjesma uz zakon no.6: Dire Straits – Money for nothing)
7. DayWalkerov zakon – Ljubi bližnjega svoga, al ne preblizu
Svi smo se počeli zabijat u svoje urede, pa brzo i spuštenih glava u svoje stanove. Nema potrebe da nas neko gleda, da nas neko vidi, jer smo u banani, a i nemamo povjerenja u nikog. Sve su to lopovi, silovatelji i ubojice. Pa se nakon par godina počinjemo pitat di su svi ti ljudi koji su nekad bili oko nas, di su nestali stari frendovi i zakaj nema novih? Volite ljude, dajte im više povjerenja, jer oni to zaslužuju. A oko onog manjeg broja koji zaista ne zaslužuje vašu pažnju i tako ne treba trošiti živce. Samo pripazite da ne pretjerate sa ljubavlju. Jer onda se možete komotno zaredit.
(Pjesma uz zakon no.7: Pat Benatar – We belong)
8. DayWalkerov zakon – Vjeruj
Ne nužno u Boga o kakvom učimo. Razvoj ljudskog roda i tehnologije je doveo do toga da se ljudi već praktički rađaju kao ateisti i vrhunski skeptici. Kako ne podnosim ljude koji ne vjeruju u ništa, tako ne podnosim ni ljude koji su u stanju daviti i daviti svojim kršćanstvom, islamom, budizmom, hinduizmom, (nastavi niz)... Najbitnija je vjera u sebe. Ak misliš da si niškoristi, da niš ne znaš i niš nemreš, takav ćeš i bit. Ak briješ da možeš, onda fakat možeš. A vjera u nešto neopipljivo je vrlo dobra stvar. Samo, kao i u zakonu 7, ne treba pretjerivat. Potrebno je, istina, i da neko tu i tamo vjeruje u vas.
(Pjesma uz zakon no.8: Lenny Kravitz – Believe in me)

1. DayWalkerov zakon - Živi kak ti hoćeš, a ne kak drugi hoće
Od trenutka kad ispadneš doktoru iz ruku pa bubneš na pločice u rađaoni, svi imaju plan za tebe. Stara već zna da buš doktor, stari bi rado i da si dobar u nogaču ili tenisu, jer tu je lova. Deda je ponosan na budućeg odvjetnika, baka bi rado da si učitelj. I celi život te usmjeravaju nekam kam ti opće ne bi išel, jer svi oko tebe znaju kaj je najbolje za tebe, miješaju ti se u izbor škole, posla, kak buš se oženil, koga buš oženil, kak buš gural svoj brak, kak buš odgajal svoju decu. Sve znaju. A mi vrlo često slušamo i klimamo glavom, jer nam se ne da svadit. A nesretni smo. Zato treba sve poslat u kurac, i delat po svom. Jer i u slučaju da sve sjebeš, sjebal si na svoj način i apsolutno si sam kriv za sve.
(Pjesma uz zakon no.1: Frank Sinatra – My way)
2. DayWalkerov zakon - Nauči izgovoriti „Boli me kurac“
Nema nesretnijih ljudi na svijetu od onih koji su skloni izanalizirati svaku jebenu stvar i onda se živcirati oko toga. To su ljudi kod kojih je doma svaka stvar na svom mjestu, sve je čisto i nema ni zrnca prašine, svaki okvir sa slikama ima točno određeno mjesto, skaču na svaki šefov poziv, sve zadatke riješavaju na vrijeme, prihvaćaju svaki posao, jer misle da će šefovi zamijetiti i njih i njihov trud, i nije im jasno da se takve stvari ne dešavaju. Imaju kiselinu u želucu, čir, bubrežne kamence, podočnjake i piju ogromne količine kave. Uvjereni su da su zdravi ko dren, sve do prvog blažeg infarkta. Liječenje i prevencija ovih boleština je vrlo jednostavna. Naučiti reći „Boli me kurac“ u trenutku kad vam je živac skočil na terasu Zagrepčanke. Pa onda polako.
( Pjesma uz zakon no.2: Bobby McFerrin – Don't worry, be happy)
3. DayWalkerov zakon – Ne čitaj razne savjete o zdravlju u časopisima
Svaki put kad sam natrčal na neki savjet u dnevnim novinama, tjednicim i sličnim tiskovinama, skužil sam da imam bar 74 raznorazne boleštine od kojih je bar 40% smrtonosno. Po svim tim novinama trebal sam umret još 1994, al me izgleda samo božja providnost još drži na zemlji. Moj deda je doživil 90 godina, a pušil je ko turčin, i to najgoru krdžu, a volil je i u flašu pogledat. Po novim istraživanjima svinjetina je zdrava, svinjetina je nezdrava, vino jača krv, vino ubija moždane stanice, pivo je dobro za bubrege, pivo utječe na libido, zrak je zdrav, zrak je zagađen... I tak do unedogled, sve je dobro i nije dobro. Ma da??? Fakat? Sad su me iznenadili, nisam to znao. Jedino kaj je sigurno je da nijedno pretjerivanje nije dobro. Imaj sredinu za sve i sve bu u redu. Inače si tak zbunjen da skužiš da šećer ne valja, pa dođeš u birtiju i naručiš kavu sa šlagom i Natreen, pa te konobar blijedo pogleda. Uživati treba, a ne se baviti nepotrebnim glupostima koje pišu ljudi slični meni, i slično meni, se prave strašno pametni.
 (Pjesma uz zakon no.3: Tom Waits – Heartattack and Vine)
4. DayWalkerov zakon – Kad je gužva u tramvaju, izađi i prošetaj.
U stanju smo u punom tramvaju puhat i živcirat se od Remize do Dubrave, jebat mater ZET-u, umirovljenicima, starim tramvajima, gradskom prometu, semaforima. A u stvari je vrlo jednostavno izbjeći većinu tih zajebancija. Treba krenut na vrijeme, možda čak i malo ranije. Nikak ne u zadnji tren. Onda se drndaš u trajvanu i pizdiš jer ti svaka minuta projuri ko Michael Schumacher, a još neko smrdi. A da si krenul malo ranije, mogel si kod Cibone sići dole i laganim korakom, uz neobavezni window shopping, krenuti prema odredistu. Ima se vremena i za sjest na klupicu, pogledati malo ljude, vidjeti užurbanost oko sebe, a tebe baš briga jer imaš vremena. Obično se stigne na vrijeme, nimalo živčan i dobre volje. A u takvom stanju je nebitno kojim ste poslom krenuli negdje. Čak je i posjet zubaru manje stresan, ak se mirno došećeš do tam.
(Pjesma uz zakon no.4: Ottis Redding – Sittin' on the dock of the bay)
Nastavit će se...

Jeste čuli za onu automobilsku nesreću u kojoj su poginuli tata, tri sina i teta, a mama se bori za život u bolnici? E pa čuo sam danas na radiju da su im prokleti lešinari provalili u stan. Vidjeli u novinama za nesreću. Majku im jebem. Tak sam ljut da bi mogel nekog slomit.
 
Nadam se da je policija zadržala stare milicijske metode - odvest u stanicu, pa prije svega dobro ispendrečit. Kad ih uhvatite dajte mi pet minuta s njima. Molim Vas gospodo policajci. Samo pet minuta.

treba se svuda reklamirat. možda bum jednom i živil od pisanja :)))
 
http://daywalker.blog.hr/

... da se moja kolumna "Seks i grah" i dalje objavljuje na www.iskon.hr/webcafe . Pa navratite :))

Zbudiš se vjutro, a dan je nekak drukčiji, lepši, mirisniji. Petak zapravo loše utječe na moj mozak, jer mi je najmanje na pameti posel. Sam bi neku zeku. Posebno nije ok kad je još i lijep dan. Tak bi, umjesto da sjedim u uredu, izašel van, prošetal gradom, upijal mirise ženskih parfema u prolazu. Sjesl se na neku terasu, naručil pivkanu i prelistal cajtunge. Umjesto toga, moram se pravit da nekaj delam, zaključujem radni tjedan. Al ne brinite. Sutra je subota, pa bum taj scenarij izvel bez zadrške, sam da bude lepo vreme.
Padaju mi svakave gluposti na pamet, niš pametno da me pogodi.
A kak je kod vas?