Koliko je potrebno?

 
Malo da Te zavolim.
Vječnost da Te zaboravim.

Uredi zapis

17.03.2006. u 9:49   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

...


Kada je ljubav prestala biti dovoljna?

Uredi zapis

05.03.2006. u 21:00   |   Komentari: 11   |   Dodaj komentar

Let me down easy - Chris Isaak


Here she comes
Don't say anything

At first you smile, then turn away
I've been thinking of what I should say
All last night I stayed up dreaming
I'm still dreaming
I look at you
I'm just a guy
I know my place but still I'll try
You must be tired of people asking
But I'm still asking

Please
Oh please let me down easy
Please, just let me down easy
Don't you hear my heart is calling
You don't know how hard I've fallen for you

Another day, you're passing by
Today's the day I'm gonna try
You don't know how much I'm hoping
How I'm hoping

Please
Oh please let me down easy
Please just let me down easy
Can't you hear my heart is calling
You don't know how hard I've fallen for you

If you told me to follow you know I'd fly to you,
Here I go, I may fall but I will try

So please let me down easy
Please, just let me down easy
Please
Just let me down easy

If you want me to follow, you know I'll fly

Uredi zapis

02.03.2006. u 14:07   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

Pametna za srijedu

 
Živimo svoj život tako da, kad umremo, čak i grobaru bude žao.

Uredi zapis

01.03.2006. u 10:43   |   Komentari: 4   |   Dodaj komentar

Year after

Danas sam dobio poruku od frenda. "Sretan ti prvi rođendan." Hvala stari.

Točno je godina dana od kad sam izgubil pamćenje. Nisam mislil da bu me to tak puklo. Al je. Probudil sam se nekak u mahuni, u laganom kurcu, dok sam pio kavu razmišljao sam kak sam i prije godinu dana vjerojatno tak pil kavu, obukel se, krenul na posel, al nisam tamo stigel. Sjećam se bolnice, moje prvo sjećanje u ovom novom životu.

Ne znam zakaj sam tak u banani danas. I proći će znam. Čak sam jako ponosan na sebe. Za pola godine sam se vratil na posel, na radio, pisao nešto za televiziju, svašta se dešavalo. I idem dalje, bez brige. Ovaj grad će jednom biti moj. Sigurno.

Sve je uglavnom ok. Osim ljubavnog života. Jebeno sranje. Pitam se ponekad, da li nekim ljudima uopće značim nešto u životu? Ma serem, znam da značim, al kad sam šugavi čovjek, nikad zadovoljan. Volio bih jednom čuti riječi, umjesto da ih tražim i čitam u postupcima.

Prvi rođendan. Bit će ih još puno. Ne brinem se zbog toga. Bit će sve veseliji i ljepši, a ja ću biti sve jači.

Al ovaj je u kurcu. Iako sam sretan zbog ovog prvog, tužan sam zbog onih 34, koje je slavio neki drugi čovjek.

Uredi zapis

28.02.2006. u 9:29   |   Komentari: 4   |   Dodaj komentar

O alkoholu i poljupcu

- Ma kaj te boli kurac?
- Pa ne boli me u tom je stvar. Da me bar boli.
- Ja tebe ne kužim.

Pili smo u birtiji skoro celi dan. Ja zbog žena, ona zbog muškaraca. Završili smo na rečenicama koje nikome ko nas je slušal nisu značile ništa, a sve manje smisla su imale i nama. Jezici su nam se pleli, mozak je odbijal suradnju. Bili smo mrtvi pijani.

Bila je to večer kad je umrl stari Blaž. Jedan od najboljih pijanaca na svijetu. Uvijek obrijan, počešljan, čist i mirišljav. I pijan. Ne pamtim da sam ga ikad videl treznog. Oko 9 je Kiki došel do birca i rekel da su ga našli na Remizi kod dućana. Sjedil je na stepenicama. Zgasnul je. Čuka ili neko drugo sranje, bilo je nebitno. Nije ga više bilo.

Mia i ja smo bili dobri frendovi. Stari frendovi. Nismo se nikad poševili. Uglavnom smo periodično jedno drugom plakali na ramenu svaki put kad bi nas nekaj opralo. Ovaj put smo se poklopili. Bili smo oboje u kurcu. Uobičajena kava uz "Zakaj nas niko ne voli?" se produžila, pa smo si naručili pivkana. Pa još jednog. Onda smo prešli na vodke. Vrijeme je proletilo, bila je subota, nismo se morali dizat vjutro. Pa smo si dali oduška. Nas dvoje, sami protiv svijeta, uz podlogu nekakvog jazza. Dugi dan.

Kad je Kiki odverglal svoje i otišel na okretište, Blažu na ispraćaj, nas dvoje smo zašutili. Naručil sam još dvije vodke. Kucnuli smo se.

- Za Blaža.
- Za Blaža, možda ju sretne gore.
- Koga?
- Pa onu svoju. Kak se zvala? Vlasta. Ona zbog koje je lokal.
- Nisam pojma imala zakaj pije, nije me nikad ni zanimalo.
- Ljubav sa faksa. Ziher nisi ni znala da je Blaž bil odvjetnik, navodno čak i dost dobar na početku.
- Pojma.
- Nije ni bitno. E, pa zaljubil se u tu Vlastu, a ona niš. Godinama je mislil da bu nekaj od toga. Onda se udala za nekakvog doktora, koj kurac, i od onda je Blaž počel lokat. Nije nikad prestal.
- A u kurac krasni. Ko iz jeftinih ljubavnih romana. Loša priča, skroz.
- Je. Jadno, al jebi ga. Tak je on sam odlučil.
- Ja bome nemam namjeru tak završit.
- Nemam ni ja. Al danas mi puca kurac. Danas ločem.

Počela je plakat iznenada, mrzil sam to. Slab sam na ženske suze, uvijek sam bil. Privukel sam je sebi i pokušaval je smirit. Prošel sam joj rukom kroz kosu. Podignula je glavu, pogledala me tim vlažnim očima, uhvatila me rukama za obraze i privukla sebi. Poljubila me, a ja se iz nekog razloga nisam odmaknul. Bil je to poljubac koji je smrdil na alkohol i dim cigareta. Smrdil je na jad, na tugu, na sve one nesretno zaljubljene idiote poput nas dvoje, ljubili smo se za svakog pijanca koji zaziva neko daleko ime u alkoholnoj agoniji. Bil je to gadan poljubac. Odvratan. Odmaknuli smo se. Pogledala me.

- Oprosti.
- U redu je.

Malo smo šutjeli, a onda je rekla.

- Nećemo se nikad više ljubit.
- Slažem se.
- I tak ne bi nikad upalilo između nas dvoje.
- Slažem se.
- U kurac.
- Na kvadrat.
- Mario, daj nam još dvije vodke.

Mario je dofural cugu, otfural prazne čaše i promijenil pepeljaru. Zapalili smo pljuge, stol je bil čist, pa smo se osjećali ko da je sve u redu. Podignul sam čašu.

- Za Edwarda, Vojvodu od Windsora.
- Ko je taj?
- Onaj kaj se odrekel prijestolja zbog žene.
- Romantičan tip.
- Ma glupi idiot.

Uredi zapis

27.02.2006. u 12:34   |   Komentari: 7   |   Dodaj komentar

Savjet dana

Kad nekog volite, makar nesretno recite te riječi. Volim te. Ne zaboravite, možda se jednom izgube sve prilike da to izgovorite. Kada jednom odlučite možda bude prekasno.
A nema ništa gore nego kada je prekasno.

Uredi zapis

23.02.2006. u 10:55   |   Komentari: 8   |   Dodaj komentar

35


Pita me frendica kak se osjećam ovako star? Ma zakon. Ko je star? Ove sam godine napravio puno više nego svih prijašnjih zajedno. Moj buraz me redovno upozorava na to da sam prije bio lijena mrcina i zapravo je jako zadovoljan sa onim što radim sada. A tek ja.

Daniel me iznenadil ujutro, čestital mi rođendan u eter i pustil mi Stoku i Nereda. Za grad koji imam rad. Nije to inače moj tip mjuze, ali svi koji me poznaju, znaju jako dobro kolko volim ovaj blesavi Zagreb. Ne bi ga mijenjal za niš. Pa je i stvar ujutro legla ko mrzla piva na +35.

I tak. Tek mi je 35 godina.

Piva je na mene.


Malo sam prosurfal da vidim koje su poznate osobe rođene na današnji dan. Zanimljivo društvance.


Jeri Ryan - poznatija kao Sedma od Devet iz Zvjezdanih staza. Mljac.

Drew Barrymore - još jedan "Mljac"

Vijay Singh - jedan od najboljih svjetskih golfera

Steve "Crocodile hunter" Irwin - CRIKEY!!!!

Julius "Dr. J." Irwing - legenda NBA košarke

George Washington - za njega ste valjda svi čuli

Frederic Chopin - sad ga idem pustit za dobro jutro

Uredi zapis

22.02.2006. u 10:49   |   Komentari: 14   |   Dodaj komentar

O biciklu, Jarunu, jednoj djevojci i psu kojeg još nema


Lagano nedjeljno izdrkavanje uz televizor, nešto surfanja po netu i razmišljanje kak sutra opet treba na posel. Vani lijep dan, a meni nekak sve ide na trokurac. Remiza puna ljudi, mame s djecom u laganoj šetnji prije ili poslije ručka. Ko bi ga znal.
Onda je zazvonil telefon. Frendica ide na Jarun na rolanje i pita jel bum s njom. Jebi ga, meni bicikl u banani, pukla mi pedala još tamo u 11-om mjesecu, točno na pol puta između Remize i Vjesnikovog nebodera. Ko bu popravljal bike po zimi? Velim ja „Aj daj mi malo vremena da nabavim bicikl pa ti se javim.“
Zovem buraza.

- B. Treba mi bike na par sati.
- Jebi ga, žena i ja upravo s biciklima dolazimo na ručak na Remku.
- A niš, idem dalje tražit.

Zovem drugog frenda.

- Debeli, kaj se radi?
- Evo žena i ja čistimo stan.
- Jebeni nedjeljni odmor. Čuj treba mi bike na posudbu. Imaš?
- Imam, čuči u podrumu već dvije godine. Čist sumnjam da je u voznom stanju.
- A niš onda. Hvala. Uživaj.

Sad sam već u banani, baš mi se ide malo na zrak. Zovem trećeg frenda.

- Bok Grdi. Kaj ima?
- Pa ono, ručak.
- Si doma?
- Ne, baka ima rođendan pa smo kod nje na klopi.
- A onda niš.
- Pa kaj ti treba?
- Ma treba mi bicikl, išel bi na Jarun, a moj je u mahuni.
- Sorry buraz jebi ga. Da sam doma, nema beda.
- Ma nema veze, čujemo se za pivu ovih dana.
- Može.

Zovem četvrtog frenda. Ne javlja se. Tolko o ekipi s Remize i njihovoj volji za rekreacijom. Prevrtim još par ljudi u glavi i skužim da niko od ostalih nema bicikl. Jebote kvart.


Jebeš ga. Niš od mog bicikliranja. Već se spremam javit frendici da niš od mene, a onda majka ponudi riješenje.

- Pa uzmi bicikl od starog.

Preznojil sam se isti tren. Bike od starog je zeleno čudovište, stari Rogov jednobrzinac sa ogromnim tankim kotačima, blatobranima na oba korača, lampom i dinamom na prednjoj gumi. Grozno. Al jebi ga, ide mi se, a i uživam u društvu moje frendice.

Odluka je pala. Idem. Bilo je grdo donijeti ju, al hrabri pobjeđuju. Pa zajašim Zelenka i krenem. Prednja guma prazna. Prvo do benzinske napumpat. Kasnim 10-ak minuta, ugledam u daljini poznatu figuru. Gleda me i umire od smijeha.
- Zakon ti bike.
- Naravno, najbolji na Jarunu. Nema tog Canondalea ili KHS-a od 6000 kuna koji je bolji. Vintage, stara, to se cijeni.

Izbiciklirali se i izrolali, ja podnosim stojički svoje prvo bicikliranje ove godine, na biciklu koji ne ide s mjesta. Sjednemo na kavu, popričamo malo.

Buljil sam okolo u ekipu. Lijepo vrijeme, izmigoljilo se iz zagušljivih stanova. Nedjelja, oko 4 popodne, ekipa sriktana ko da idu van. Namackane žene u štiklama nabadaju po jarunskim stazama, tipovi u kurtonkama i onim glupim motorističkim jaknama koje su sad jako „in“, a meni idu strašno na kurac. Možda ja ne kužim. Pokazat se svuda. Gdje god da ideš. Na nedjeljnu jutarnju kavu u lokalnu birtiju. Treba se sredit. Moš mislit.

A nas dvoje, u starim trenirkama, sa biciklom iz prošlog stoljeća, pijuckamo svoju kavu i boli nas kurac za svijet. Rijetki su ljudi s kojima možeš tako provesti vrijeme. I naravno stara, kupili bumo pesa kad-tad. Dok smo na poslu bil bu kod moje stare na čuvanju, a poslije idemo svi skup u šetnju. U trenirkama, naravno.

I popravil bum bike. Fala stari, spasil si mi popodne, al taj bike bu definitivno samo tvoj. Iako, moram priznat, postal mi je jako drag. Sad znam da mi još manje znači kaj piše na njemu, koje ime mi piše na majici ili hlačama.

Bitno mi je s kakvim ljudima provodim vrijeme. Njihova imena mi znače puno više.

Uredi zapis

21.02.2006. u 10:18   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

Savjet dana

 
Ljudima ponekad treba dati vremena da im počnete faliti.

Uredi zapis

08.02.2006. u 9:34   |   Komentari: 10   |   Dodaj komentar

Pismo nikad poslano


Sjećaš se toplih riječi izgovorenih u pola glasa, kao da smo se bojali da će nas netko čuti? Nisam tada znao da smo se bojali da ćemo ih mi čuti. Tog trena kada smo prvi puta naglas ramišljali, upadali jedno drugom u riječ, međusobno završavali rečenice, mislili o istim stvarima, taj tren sam te zauvijek spremio za sebe. Ti bi danima bila bliska, a onda bi nestala. Pa bi se vratila. Pa bi otišla. Pa bi se ja vratio...

Kako ti objasniti večeri u kojima se pitam gdje si, da li se smiješ šalama nekog drugog, da li ga držiš za ruku ili ga dotičeš, onako usput.? Da li si me zaboravila? Kako ti objasniti jutra u kojima su moje misli prvo upućene tebi? Da li ti je ovo što sam izgovorio već previše?

Da, lijepa si. Ne trebam ti ja da bi to znala. Koliko puta ti to izgovore svakog dana? Da li me to privuklo na početku? Naravno. A onda sam te počeo upoznavati i tek tada sam te ugledao iza lijepog lica. Tog dara i prokletstva. I ono što sam vidjeo obuzelo mi je um. Snaga i hrabrost. Dobrota. Lijepe riječi koje dotiču.

Volim te. Tebe koja si skrivena. Dragocjena stvar spremljena ispod pulta, sakrivena od pogleda usputnih kupaca vječno zagledanih u stvari iz izloga.

Želim te. Želim zaspati pored tebe. Osjetiti toplinu tijela, tvoju ruku u svojoj. Želim vidjeti onaj pogled koji mi upućuješ u trenucima kad zaboraviš na sve oko sebe, kada samo ti i ja u sobi brojimo sekunde provedene zajedno, kada stanemo na vratima i ne želimo se rastati. U onim trenucima kada znaš jako dobro da sam ja taj. Znam, poreći ćeš sve istog trena kada pročitaš ove riječi. Takvi trenuci s tobom su tako rijetki, a opet tako lijepi. Tada, na kratko, smo jedno, osjećaš to.

Znaš li kako je teško kada dođe taj tren rastanka, kada poželim utisnuti svoje usne u tvoje, pa umjesto toga krenem prema obrazu? Taj tren kada te imam u zagljaju zadnji put u tko zna koliko dana, i kada znam da još dugo neću osjetiti otkucaje tvoga srca tako blizu mojega.

Nemam ti puno za ponuditi. Ni novac, ni blago, kuće, automobile. Mogu te samo voljeti ovako kako znam, jako i iskreno. Mogu ti dati samo jedno blago koje imam. Svoje srce. Nije bitno što ga ne želiš. Dajem ti ga rado.

Oprosti na ovim riječima. Pobjeći ćeš opet. Znam to. A ja ću te čekati. Samo pokucaj na roletu.

Uredi zapis

03.02.2006. u 22:08   |   Komentari: 7   |   Dodaj komentar

My beautiful reward - Bruce Springsteen

Well I sought gold and diamond rings
My own drug to ease the pain that living brings
Walked from the mountain to the valley floor
Searching for my beautiful reward
Searching for my beautiful reward

From a house on a hill a sacred light shines
I walk through these rooms but none of them are mine
Down empty hallways I went from door to door
Searching for my beautiful reward
Searching for my beautiful reward

Well your hair shone in the sun
I was so high I was the lucky one
Then I came crashing down like a drunk on a barroom floor
Searching for my beautiful reward
Searching for my beautiful reward

Tonight I can feel the cold wind at my back
I'm flyin' high over gray fields my feathers long and black
Down along the river's silent edge I soar
Searching for my beautiful reward
Searching for my beautiful reward

Uredi zapis

31.01.2006. u 20:21   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

O jednoj želji

"Kada nešto zaista želiš, cijeli se svijet uroti da to i dobiješ."
Lijepo je to napisao Coelho, prodajući nam muda pod bubrege u Alkemičaru. Već se generacije furaju na taj citat. A želje su zapravo puno više od ispraznih fraza i naravno da se ne ispunjavaju baš tako lako.
Obično svi postavljaju to pitanje svojim prijateljima. "Što najviše želiš?" Odgovori uvijek variraju, jer sto ljudi želi sto stvari, ali zapravo ne znaju da sve to i nisu prave želje. Prije bih rekao da su htijenja. Jer želja je nešto posebno, nešto u što ulažemo sebe, tjelesno i intelektualno.
Ja bih naprimjer htjeo imati više novaca, riješeno stambeno pitanje, bolje plaćeni posao, htjeo bih izdati knjigu, probiti se na radiju, napisati prvi smiješni hrvatski sitcom. Ima toga još, naravno, hrpa stvari od novog mobitela do automobila.
A imam samo jednu, pravu, veliku želju. Onu želju koja me ispunjava svake sekunde u danu, želja sa kojom liježem na počinak i budim se ujutro. Jedna želja koju osjećam cijelim svojim bićem, koja boli i veseli, zbog koje sam sretan i ponosan, tužan i zarobljen.
I imam osjećaj da se cijeli svijet urotio da se ne ispuni. Svaki puta kada sam bliže njenom ispunjenju, počne nestajati, curiti mi kroz prste, topiti se pred mojim očima. Često sam sam kriv, napravim nešto nepromišljeno, izgovorim stvari zbog kojih mi je žao iste sekunde kada riječi napuste moja usta. A sve to jer je želja prejaka, jer se bojim da ću je zauvijek izgubiti, da se nikada neće ispuniti. I onda radim upravo ono što ne bih trebao, što tu želju gura sve dalje od ispunjenja. Glup sam ponekad. Glup sam često. Divljaju mi osjećaji kad bi trebali biti mirni, makar prividno.
"Kada nešto zaista želiš, cijeli se svijet uroti da to i dobiješ." Kako da ne.
Mogu željeti u jednu ruku, a srati u drugu i vidjeti koja će se prije ispuniti.
 
Zdenac želja
Mogao sam.
 
Zaželjeti zvijezde,
Žubor potoka,
Jato ptica u letu,
Da me prate.
 
Mogao sam.
 
Zaželjeti putovanja,
Široke ceste
Dalekim zemljama
Da me vode.
 
Mogao sam.
 
Zaželjeti novac,
Automobile, avione
Kuće s bazenima
Da ih imam.
 
Mogao sam.
 
Zaželio sam jednu noć.
Zaželio sam da je ponovo ljubim.
 

Uredi zapis

30.01.2006. u 13:53   |   Komentari: 7   |   Dodaj komentar

Kum


Clemenza: "Leave the gun. Take the cannoli."

I malo vina uz to...

Uredi zapis

28.11.2005. u 19:44   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

Prvi (nastavak priča o anđelu Filipu)


Nakon cijele noći priče i igranja bilijara Filip nije bio ništa pametniji, niti je naučio o ovom svijetu puno više nego što je bilo potrebno. Takva su bila gotovo sva objašnjenja. “Nije još vrijeme.” “ Saznat ćeš na vrijeme.” Nije mu bilo jasno zašto su svi tako tajanstveni, ali Goran mu je rekao da je ovo samo još jedan razred u životnoj školi, a ni u onoj školi na Zemlji ne saznaš sve na prvom satu. Otišao je u svoju sobu, prostoriju dva sa dva, lišenu bilo kakvog luksuza, sa krevetom, stolom i stolcem, bez prozora. Zvučnik je bio smješten u kutu pod stropom na malom nosaču. Nije se čula nikakva glazba.

Sjeo je za stol. Na stolu je bila mala bijela knjižica na kojoj je pisalo “Anđeo za vezu – Pravilnik”. Sjeo je za stol i otvorio ju. Bila je tanka. Počeo je čitati:

Pravilo 1: Nikada ne dovodi u pitanje opravdanost odluka i zadatka koji su pred tebe postavljeni.

Pravilo 2: Sve zadatke izvršavaj na vrijeme.

Pravilo 3: Ljudima si vidljiv samo ako to želiš. Ne pokazuj se bez potrebe.

Pravilo 4: Sve duše se prvo odvode u “Prijem”.

Pravilo 5: Slušaj sebe.


I to je bilo to. Filip se nasmiješio. Ma nije moguće da je tako jednostavno. To je sve? Ustao je od stola i došao do zvučnika. Sa lijeve strane je vidio zalijepljeni papirić. Na papiriću je pisalo “Glazbu zaželi.” Što sad to znači? Da može birati glazbu? Bilo što? Razmislio je što bi sada rado čuo. Onda se sjeti. Čudno, ali znao je točno od kuda je pamti. Pjesma je svirala u kafiću u kojem je pozvao Dijanu na kavu. Tada nije ni obratio pažnju na glazbu, a sada kada odvrti cijeli prizor pred očima, jasno ju čuje. Joaquin Rodrigo – Concerto de Aranjuez. Predivna stvar. Iz zvučnika se začuje glazba. Obuze ga mir. Legao je na krevet i zatvorio oči. Bilo je vrijeme da se napuni.

Punjenje energijom ga je obuzelo i ponovo je imao osjećaj da je zaspao. Trgnuo ga je glas koji je dobro poznavao. Magda.

- Filipe, javi se na Prijem. Brže spavalice.

Filip je dograbio jaknu sa stolca i krenuo prema sobi za prijem. Hodnik je bio pun užurbanih anđela koji su išli negdje svojim poslom, ruku punih papira. Ušao je u Prijem. Magda ga pogleda iznad naočala. Izgledala je potpuno isto kao i kad je njemu predavala u školi. Neki se jednostavno ne mijenjaju.

- Filipe! Pa kako to izgledaš? Morat ću ja porazgovarati sa Njim. Ovo stvarno nema smisla. Ne možeš ovakav hodati po svijetovima. Što ja sve neću vidjet.
- Dobro jutro Magda.
- Uh, a bilo mi je čudno kad je rekao da ti je motocikl parkiran pred kućom. Svašta.

Nasmiješio se. Stara, dobra Magda. Uvijek mu je bila među najdražim profesorima, iako to, u ono vrijeme, ne bi nikome priznao. Magda je uvijek bila svoja i to mu se jako sviđalo.

- Dosta priče – rekla je, iako je Filip samo prozborio pozdrav.
- Slušam.
- Ovo ti je prvi. Nadajmo se da nas nećeš osramotiti. Izvoli. I dovedi ga direktno ovdje. Mislim da me neće biti, ali tu će biti Lovro, on sve zna. Dobio si Zagreb. Tu ćeš raditi, vjerojatno cijelo vrijeme, ako te ne budemo trebali drugdje. Pođi sada.

Pružila mu je papire. Na prvom je pisalo Ivan 12:01:24. Filip je već znao što to znači. Zadnje ime, sat, minute i sekunde smrti. Pročitao je što piše i zabezeknuto pogledao u Magdu.

- Pa što je ovo? Ovo je dijete. No krasno. Zar mi niste mogli za prvoga dati nekog starkelju od 80 godina da to riješim u miru?
- Ne pričaj gluposti Filipe. Sjeti se prvog pravila. Ovo je On osobno tražio za tebe. Tko zna zašto? No dobro. On zna. Kreni, nemaš puno vremena.

Filip se okrenuo na peti i izašao bez pozdrava. Dijete. Još uvijek se nije pomirio sa objašnjenjem zašto se uzimaju djeca. Da se njega pita, nitko mlađi od 60 godina ne bi trebao umrijeti. Izašao je kroz velika vrata. Vani je sijalo sunce, bio je prekrasan dan. Veliki, crni motocikl je stajao sparkiran pored stepenica. Iako je znao da taj motocikl zapravo ne postoji, bio je nekako čudno sretan. Došao je do njega, bio je predivan. Pogladio je rukom rezervoar pa je sjeo. Motor je veselo zabrundao. Spremio je papire u džep od jakne i krenuo.

Neko vrijeme se trudio voziti po pravilima, ali kad je jedan žuti automobil projurio kroz njega izašavši iz sporedne ulice, shvatio je da će ovo ići lakše nego što je mislio. Pa njega nema. Odlučio je pojuriti brže. A možda može i letjeti? Ali što će mu onda motor? Zaključio je da je bolje ovako. Osjetio se slobodnim.

Nikad nije volio bolnice. Odvratne, sterilne, mirisale su na lijekove, bolest i smrt. Parkirao je motocikl u jednom žutom Gofu. Ionako je bilo nebitno. Ušao je u bolnicu i pogledao u papire pa se zaputio na treći kat. Ljudi su prolazili kraj njega i kroz njega i bio je potpuno zadovoljan činjenicom da ga nitko ne vidi i da ne mora nikome ništa objašnjavati.

Pred sobom 307 su sjedili uplakani muškarac i žena i jedna djevojčica. Imala je 6, možda 7 godina. Pogledala je u njega i nasmiješila se. Filipu se odsjekoše noge. Pogledao je oko sebe. Nigdje u njegovoj blizini nije bilo nikoga. Ona ga je vidjela. Ukopao se u zemlju, nije znao što dalje. Djevojčica ustane dođe do vrata od sobe i otvori ih. Pogledala je u Filipa i pozvala ga prstom da udje. Filip udje za njom.

- Ja sam Ivona. Došao si po brata?

Pogledao je prema krevetu. U njemu je spavao dječak od možda 9 godina. Iz ruke su mu virile cijevčice, primao je infuziju. Bio je nevjerojatno blijed, potpuno ćelave glave i trzao se u snu.

- Boli ga. Već dugo. Bolje je kad spava. Rijetko je budan. Onda samo plače. Striček doktor kaže da mora puno spavati. Imaš lijepa krila.

Filip se pogleda. I dalje je bio obučen kao motorist i nije mu bilo jasno kako mala vidi krila. Koja krila? Djevojčica ga primi za ruku.

- A hoće moj braco ići na nebo?

Filip se trzne. Pogledao je u djevojčicu. Gledala ga je širom otvorenih očiju, bez traga straha ili zbunjenosti, kao da je on nešto najnormalnije što se vidi svaki dan.

- Hoće, Ivona, ići će sa mnom na nebo.

Djevojčica se nasmiješi.

- Onda dobro. On se zove Ivan i voli jesti sladoled. Molim te pazi na njega jer je jako bolestan. Kad dođe na nebo, mora isto puno spavati da ozdravi. Dobro?
- Dobro, kako god ti kažeš.
- A kako se ti zoveš?
- Filip.
- Moj najbolji prijatelj se zove Filip. Ako se zoveš ko on, onda si ti sigurno jako dobar.

Steglo ga je nešto oko srca. Gledao je dječaka koji se grčio u krevetu i povremeno stenjao. Bio je pod jakim sedativima, ali bol je osjećao i podsvjesno. Nije mu bilo jasno zašto se tako malen dječak mora toliko mučiti. Počeo je plakati, iako ni jedna suza nije sišla niz njegovo lice. Onda je začuo Njegov glas.

- Ne brini Filipe, sve je u redu. Kad duša iskreno plače, suze se ne vide. Upravo si mu udijelio andjeosku milost. Nekima ćeš se smiješiti, za drugima ćeš plakati. Sve iskreno što izađe iz tebe dotaći će njihove duše i olakšati im prijelaz. Riječima se mir ne postiže, iako to često tako izgleda. To što sada osjećaš je prava ljubav. Sada znam da nisam pogriješio.

Filip zausti da nešto kaže, ali jednostavno ništa nije izašlo iz njega. Osjeti mir.
Pogledao je na sat. 11:59. Dječak se naglo probudi i vrisne. U trenu su se otvorila vrata i majka i otac utrče u sobu. Dječak se trzao i majka mu stavi ruku na lice.

- Ššššš. Sve je u redu. Tu je mama. Samo si ružno sanjao. Smiri se Ivane, zlato moje.

Otac je stajao pored kreveta i šutke stiskao novine. Nije glasno plakao, nije jecao, samo u mu suze curile niz lice. Dječak se smiri. Onda je pogledao Filipa ravno u oči i Filip je imao sjećaj da dječak čita sve što mu je u glavi. Onda se maleni nasmiješio i zatvorio oči. Majka je osjetila da se dječak opustio i vrisne. tražila je liječnika, zvala je u pomoć, vrištala je neutješno. Filip je stajao kao u transu i osjeti dječakovu ruku u svojoj. Gledao je u njega i smiješio se.

- Idemo?
- Idemo Ivane.

Okrenuo se prema vratima. Ivona je stajala pored sa suzama u očima, ali nije bila tužna. Smiješila se i plakala.

- Čuvaj ga. Dobro?

Pomilovao ju je po kosi. Ruka nije prošla kroz nju.

- Dobro Ivona. Kako ti kažeš. Budi dobra.
- Hoću. Bok Ivane.

Ivan joj je mahnuo, pustio Filipovu ruku i izjurio u hodnik. Smijao se. Filip pogleda u roditelje koji su neutješno plakali. Tko zna zašto im je Ivan oduzet?

No dobro. On zna.

Uredi zapis

26.11.2005. u 16:39   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar