Da..da...da...to sam ja..converse baby..

Koja je najgora,tj. najbolnija smrt?Gušenje,pad,probadanje,pucanj,udarac tupim predmetom?

 
U bjelini gdje nema granice,jer spajaju se lagani nabori s horizontom,vidim pticu nasred polja.Crna ptica,mrlja poput tinte na papiru,poput vina na ubrusu...Ona znači trag.Mala ptica trag je promjene..Budeš li dovoljno zurio u bjelinu,poželjet ćeš nestati u njoj;zakoračiti bijelim poljima prema bijelom nebu,biti zanesen u mećavi bjeline,a opet ostaviti kratkotrajne mrvice iza sebe-trag dubokih stopa koje vjetar netom zanese.
Čujem zvončiće,a ne znam otkuda..Isprekidani šumom vjetra oni su naznaka snježne čarolije koja stigne svake godine,koliko god starila..Opet sam dijete..Ne,zapravo,još sam dijete.
Želim provesti cijelu zimu s tobom,u bojama zelenim i crvenim,u bojama borova i ljubavi..Kao pajaci,polegnuti na kauč netremice pogledavamo na svjetiljke,i vidimo-još vije..I zamislimo oboje,kako bi bilo zadržati ovu zimsku bajku kao novi početak,bez kraja..Do smrti...A snijeg pada da bi pokrio stare tragove,da nove rišeš na bijelu mekoću papira.Ali,precizno i mudro,jer dugo je do sljedeće zime,i do tako bijelih,bogatih snijegova.
Pogledam tebe,i vidim snijegove,dovoljno bijele da me svaki put iznova osvoje.Tako sam sretna,lagana,pod nagnutim granama vrba i breza..Vjerujem,ti si moja najstvarnija zimska čarolija.Želim tvoj dah na uhu,i tvoje modre prste isprepletene s mojima,želim zakloniti tvoje lice od oštrine hladnoće,želim se skriti u tvom zagrljaju..I snijeg..Čini mi se..Prijatelj nam je.

Što reći?!

Trebam te zbog praznoće u prostoru,u sobi u kojoj nema boja,samo hladni bijeli zidovi.Trebam te u jutru,trebam miris tvoje kave..Tvoj komentar na moju Novogodišnju haljinu,tvoje usne zamrljane mojim ružem..Trebam tvoje duge korake za vječne šetnje Dravom,za snove koji ne prestaju..Ti si vatra koja gasi moje suze,ti si smisao kad ostanem bez svega..Kako bi bilo voljeti nešto što ne počinje tvojim imenom?!...To je kao provalija bez dna..Jer ja već odavno stojim na ivici,a ti me dozivaš kao spokoj i kao izbor..Jedini izbor koji imam..Jer sam te ja jedinim učinila.Trebam tvoje tople rukave i ulice koje skrivaju strahovite tajne..Stabla koja obećavaju više od pustog prizvuka vjetra..Osmijeh čija je boja ona koju želim gledati cijeli život..U vječnost ..U vječnost..
Učini mi jutro sretnim,otputujmo na lijevu obalu,pusti da nas Sunce grije..Dopusti si bajku..Dopusti nam ljubav...Sreću sadržanu u svim pjesmama...Ne prekidaj note savršenstva...Sklapaj oči pored mene jer ja ih ne mogu sklopiti dok ti ne vidim vjeđe..Pleši samnom do ponoći,zaboravi na vrijeme i trnce stvarnosti..Čarolija je poklon neba..Voli nebo pod kojim stojimo sami..Dovoljni..Jer koga ćeš voljeti?
Koga ćeš voljeti kada..?
Koga ćeš voljeti kada se okrenem?
I kada svu toplinu čuvanu ključem života predam dahu,okrenem se,a osmijeh postane tišina..Krik..Krik bez glasa,puno jači bez riječi.
Jer oči govore više od riječi..
Ja sam vjetar,nestalni sjevernjak,trn pokriven svilom..To je moja hrana.Tvoja bol i tvoja krv..Eksplozija kad se okrenem a ti ostaneš bez riječi..
Ne pitaj me zašto nanosim bol onima kojima volim...Ne znam..Nikada nisam otkrila..Vjerojatno neka stara nezacjeljena rana...
Ali tebe sam zavoljela,možda više od suza koje bih voljela da plačeš..Ti si ogledalo koje ne želim razbiti..I zato ne napušaj ovu bajku.Ti si moj spas,ja sam tvoj otrov..Ovo je istinito..Po prvi put u životu..Smješim se jer ti ne želim nanijeti bol..
 I Volim te.
Nekim novim čuvstvom..

Zašto u McDonaldsu nema odjeljka za pušače?Mislim,tamo gdje su starije ekipe,gdje nema djece..ZA pop...izdit...Kad već jedemo sranje,zašto ne možemo i pušit?

*poistovjetim to sa pticama*stvorene su s krilima*moraju jednom odletjeti*nakon kratkog vremena njihov lepet raspara moju nadu* ptice*ostavljaju me samu na granici čekanja*kao izgubljeni prozirni duh čekam ispod velikih stabala*a kako slijediti ptice*nije li svijet bezgraničan i vrijeme beskonačno*ne mogu doseći sve grane koliko god bile blizu mojim dlanovima*snaga je u sreći*a ptice su odnijele moju*čvrsto stojeći na zemlji stvarnost me tlači svojom relativnošću*zaključci su poput glazbe*što mi treba*sve i ništa*samo zvuk lepeta krila*samo trebam čuti da se vraćaju na moju krošnju*onda mogu dosegnuti svemir*i razotkriti smisao svega ovoga*
 
Noć se spuštala,zaplićući svoju tamu u rasplakane grane i vjetar na izdahu.Uvlačila se u srca starih sanjara koji su još jedan dan doživjeli kao neuspjeli ostvaraj svega onoga za što su živjeli.Sva svjetla grada titrala su u magli,oči sviju bile su uperene u nebo bez zvijezda i nebo bez kraja.Imala sam osjećaj da se stapam s daljinom.Zašto nisam mogla ništa zadržati?!

Koliko je vremena potrebno za ljubav?Voliti i biti zaljubljen dvije su različite nijanse..Npr. sviđanje-zaljubljivanje-ljubav...E pa nikako da dokučim(istina-netko ti se svidi više,netko manje)nakon koliko vremena u vezi ili bez nje shvatiš da nekoga voliš??Po mojim iskustvima,možeš zavoliti nekog nakon 2 dana,i nikad ne biti s njim..A možeš i biti s nekim godinu dana i nikad ga ne zavoliti..Ovo prvo je glupo,a ovo drugo sebično...Često mješamo divljenje s ljubavlju..Ako s nekim želiš biti dugo,a ne znaš šta te vuče ka tome;je li to nemogućnost postojanja bez te osobe ili se dobra osjećaš kad shvatiš da imaš nešto dragocjeno..drugima..Hm,velika mana kod nas žena je što brzamo i očekujemo onoliko koliko dajemo...A to je..WrOnG!
Confuseddddddddd.........

Bolesnjaci...
Namažu se dva pedera losionom i idu se mačevat kitama.Mačuju se oni tako kad prvi zacvili:"Ne mogu više,probodi me."
 
Dođe lik u javnu kuću i kaže kurvi da hoće jebat trudnicu.Ona mu kaže sobu i on ode.Počele se zahuktavat stvari i on gurne ruku u ...Pita ona njega što on izvodi.Kaže on:"Namještam guzu!"
 
Što je to malo crveno?Beba žvaće žilet.(:DDD)
 
Dođe Mujo pijan kući i hoće spavat sa Fatom.Ona mu kaže:" Mujo nemoj danas,imam menstroaciju,neće biti dobro,bolje nemoj."Al on pijan navalio,i ajde i ajde i spavaju oni.Probudi se sutra Mujo mamuran i vidi krvav krevet.Počne on vikati:"Bože dragi ubio sam Fatu!"Ode on da se umije i pogleda se u ogledalo."Ma šta ubio,POJEO!"
Kako je nastao Isus????(e ovo je najbolji!)   JEBO MU BOG MATER! X) (X
Vuku se Mujo i Haso po pustinji,skapavaju od žeđi,izgubili mapu,lutaju..Kaže Haso Muji:"Mujo,aj malo misli na Fatu,onako zgodnu,golu pored tebe u krevetu!"Misli Mujo,misli pa kaže:"Bolan Haso mislim ja al kako to pomaže..Ne vidim ja ništa di smo."Kaže na to Hatu:"Ma mislio sam ako ti se mao digne-biće dosta za obadvojicu."
 

Korakom otvorih novi dan
Išao sam prugom,nisam bio sam
Kamenje me gledalo žaleć` mrtve godine
Srce mi je stezalo,mislih na te dodire
Sa gitarom u ruci sjedih na granici vremena
kidajuć` niti u glavi oslobodih se velikog bremena
Ti,ti si znala da kriva si
Još u mom srcu da živa si
I da je istina negdje iza oblaka
A na Zemlji laž od tvojih ruku satkana
Vještice i kurvo,sanjarom sad me zovu
Nije ti bilo dovoljno što pružih ti ljubav ovu
Prokleta sama ostani
Nevidljivom dušom postani
Idi što dalje od ovoga grada
Ja dati neću da tuga me svlada
Nikada odbjegla ptico
Nikada

Veličanstvo,već dugo se ne javih.Promatrajuć Vašu voljenu uočih je u rukama drugog.Ne opiruć se ovila je ruke oko njega i smiješila se čitave noći.Ako mi dopustite,držite guju u srcu,njen otrov pojeo Vam je svu pamet i rastočio srce u vino.Vjerujte,taj miris koji Vas budi opijum je opaki,haljina što ljubite skute isplela je od kože zmijske,a usne one crvene krvave su..Ta to je neman a ne žena,kurzeta a ne dama,vještica opakih je gospodarica.Njen pogled me malo ne usmrti;Gledala je kao gladan vučjak šapućući nešto.Možda i prokletstvo,možda me htjede obavit` svojim oštrim nitima.Zazeblo je srce od tolikog zla što ga osjetih..Što mi imate reći Gospodaru,zborite,jer osjećam njeno prisustvo u ovoj kući,njen sjajni prah na zidovima...Ustuknit` moram od velike bojazni...
Njeno srce kameno je već godinama,sve što zboriš pravo je..Samo mi sjećenja stara vraćaš na grešku što platih mrtvim životom.Svake noći njeno tijelo strano je mojem.Privit se ne da uz mene..Ona je sada gospodarica.Zaslijepila me kosa boje Sunca,popustih izdaji zvanoj ljubav.I sad je gotovo,spasa nema više,kad srce ne poznaje samo sebe..Samo za nju živi,samo za nju kuca..Glasno,veličanstveno ali potmulo..Mrtav sam mladiću,pijan od vještičjih ruku koje ljubim samo iz daljine..

Ili kako se zvalo..I mene su pozvali da se pridružim njihovom derneku..sa pićem u ruci i bez sna,razmuljane šminke i krvavih očiju..Sjedit ću u kutu i gledati svijet što urliče pjesme Hladnog piva,Prljavaca,Parnog Valjka,Crvene Jabuke..A možda puste i nešto moje;Generaciju 5,Čorbu,Balaševića,Bajagu,Bijelo Dugme,Azru...Napit će se raja i grist će čaše..A ja ću gledati praznog pogleda,vrludajući po gomili,teturajući sjenkom u tom dimu..I svaki put isti osjećaj..Podmukla bol i nezadovoljstvo..Svi oni veseli i nasmijani,a svatko od njih pun boli i sjete..Djevojke golih grudi,raznježene,lake i zaljubljive...Dečki ko dečki,pijani,ludi,veseli..Sipajte još,sipajte mi..Ograđeni i puni ponosa,a u biti željni vrištanja i ludosti.:Kažu,lijepa je mladost...A zašto to tek kasnije shvatimo?Zašto se ja ne osjećam mladom?I što mi to ne da da zapjevam i zažmurim prepuštajući svijest betonu i suze pogledima...Ranjavanje...Strijele..Svi tako slatki,čeznem za njihovim dodirima,piće čini svoje..Želim pronaći onoga...Pravog..Pa gdje je on u ovom času...?Tko će me voljeti..Koga ću ja imati snage voljeti..Noć vještica.:Vještičji lažan san..

Samo su dovoljne dvije riječi: ASTRALNA PROJEKCIJA
Tj. izbivanje duše izvan tijela..Smiješno..ali istinito!Knjige Benedicta dosta su mi pojasnile da to nije nešto često,već od pojedinca do pojedinca,nešto između sindroma i sposobnosti.Ako se događa često,možete je početi kontrolirati...Dogodilo mi se davno i sad opet neki dan..Bilo je slično,ali ovaj put stvarnije,no zbiva se u uobičajenom vremenu,oko tri sata u jutro,pred san..Prvo ne možete zaspati te počnete razmišljati o sobi u kojoj se nalazite.Okrenuti ste prema zidu neko vrijeme,a zapravo gledate svoju sobu...Stol,policu,ormar..Započinje lagana vibracija i vi kao da osjećate treptanje vlastitih kapaka a i dalje ste okrenuti leđima.Ne postoji nikakva svijetlost(npr. ulična ili slično) niti zvuka,čini vam se da ste u nekoj gustoj masi,polusnu,osjećate se lagano..Saginjete se i počinjete gledati parket,i začudo,ne vidite svoje noge..Pokušavate se okrenuti i zapravo vidjeti ležite li još na krevetu..No kada to počnete činiti,kao da vas neke niti sapliću,tj. trgnete se otvorenih očiju te shvatite da ih niste ni sklapali.Astralna projekcija može biti i opasna,ako se prekine nit koja vas veže za materijelno-tijelo,tj. ako predugo izbivate izvan tijela,čovjek praktički ostaje kao biljka,on nadalje vegetira..Nisam nikada išla predaleko ali poznajem osobu koja u tome uživa..Može je kontrolirati i ići gdje god poželi..To me zapravo plaši..Mijenjanje dimenzija...Bez granica..Nije dokazano,ali postoje brojne knjige i proučavanja..Puno je teže od hipnoze,no jednako opasno.Molim ne komentiranje neškolovanih plitkih ljudi jer inače znaju  ostavljeti uvrijedljive,proste,ružne komentare....Savijet za nih:GET A LIFE!Svi oni koji su doživjeli nešto slično ili su bar čuli ili pročitali,ako takvi postoje ovdje neka se jave..Volim saznavati što više o tome...

Hvala princess of blue;
BROD ČVRSTO UPLOVLJEN U LUCIJE POTPUNO SIGURAN
ALI TO NIJE ONO ZA ŠTO JE STVOREN

Može li si čovjek oprostiti?Onako sam sebi reći da je sve u redu te da drukčije nije išlo?!Mislim da krivica zauvijek ostaje ako ne u svijesti,onda u podsvijesti.

Bio je previše usamljen..Previše godina prikovan samo za  jednu sobu svoje kuće koja gleda na vanjštinu ulica kojoj se nikad neće približiti..Dva metalna kotača u sobi bez boje, bili su i zatvor i sklonište čovjeku...Koji je nakupljao mudrost u plitkoj čaši svojih sjećanja..Saznanja otopljena u lucidnosti oporog viskija...I noge koje nikada neće potrčati.Od te noći kada je izgubio polovinu sebe želio je samo jedno...Od tada se za njim izgubio svaki trag,nije se više javljao svom snu,njoj,koja ga i sada možda voli..Od te noći želi ponovno samo još jednom potrčati..U jesen..Mostom koji odvaja dva parka..Mostom kojeg poznaje bolje od sebe..Jer tamo je provodio sate brojeći nakupine mahovine na sivim okruglim opekama..A sada više ne može.Ne može se popeti na tu jednu stepenicu mosta..I prijeći na drugu obalu.Njegov svijet je čekanje,čeka na propast i drugog dijela sebe.Srca,koje je ostalo nedorečeno i prepuno psovki za pakao koji proživljava.
Vidjeh ga jednom na prozoru i pomislih da je skitnica koja živi krišom u napuštenoj,oronuloj kući.Raskopčana plava košulja,neobrijano sumorno lice klonulo na grudi i tako umorne,mrtve oči učinile su da i u tim kratkim sekundama protrnem i požurim ulicom,gubeći njegov pogled na sebi.Ni ne slutih kakva sve bogatstva taj čovjek krije u sebi,koliko molitvi izlazi sa okna prozora..U nadi da ga netko spasi..U nadi da se nesreća ipak može ispraviti..