hm,miris kolača..

Sad mi se jede pita s višnjama ili jabukama,onako u soku od limuna,na porculanskim ovalnim tanjurićima..Njami..To još nisam naučila praviti....Ili biskvit s marelicama..I pleše mi se...Onako divljački,bacaka mi se u gomili..Pije mi se..kruškovac..Piće za dame,znači pogrešno za mene...Nisam pila jaaako digo..Fali mi ta gorčina,silina glasa koju onda imam...Bol je prevelika i premala..Sve je tako...Veselo...I jede mi se sataraš,ljući..Hm..Da mi se da ustat s ove stolice i napravit nešto od toga..Jedu mi se i jagode...Mandarine su mi preko glave...Vozi mi se auto,tamo negdje prema moru..U zavojima..A svijetla i miris soli otkrivaju da smo blizu...Htjela bih vratiti neke trenutke...Htjela bih se vratiti u ono jutro kad sam istrčala bosa u snijeg..Zarobila sam snove u srce,a bilo mi je samo šest..Nepunih..Htjela bih vratiti taj dio života...Kada sam u njivama vidjela babaroge..Tada se nisam bojala života..To su bile samo male stvari za malog čovjeka..Imala sam dvije ruke koje su me branile od svih strahova.Sada,imam samo ove svoje,hladne,drhtave i izmučene..a tako sam htjela biti velika..I dalje mi se jede nešto..idem si napraviti griza i posuti ga kavom ili čokoladom..Hm,miris djetinjstva...

Uredi zapis

08.10.2007. u 18:33   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

Enjou in yourself

Zadovoljstvo proizlazi iz osjećaja da si nešto teškom mukom pridobio,da si svojom upornošću raskrinakao sve maske i pridonjeo da se osobe bolje osjećaju,da se probudiš ujutro a za dokaz da postojiš ti stoje 3 sms-a,da ispečeš kolač bolji od tvoje majke samo zato što nisi strogo slijedio recept i dodavao začine intuicijom,da se odupreš utjecajima bližnjih i postigneš nešto neočekivano potpuno sam,da stekneš poštovanje ne riječima nego dijelima,da popiješ i ostaneš pribran,da ne popiješ i ostaneš luckast,da si oprostiš i stojiš iza svojih odluka,da priznaš da si ranjiv ili da nisi sretan,da si dokažeš da možeš pa makar i trpio bol,da nikad ne oklijevaš ako znaš da je to ono pravo,da se potučeš i kažem mišljenje čak i onda kad si slabiji ili u manjini,da daješ drugu šansu,da misliš pozitivno,da o svemu možeš sanjariti,da iskažeš sve svoje osjećaje bez riječi,da se prepustiš nagonu..

Uredi zapis

08.10.2007. u 15:41   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

Kao ja da poludiš...

Kad osjetiš prašinu pod prstima u snu..Kad nalaziš u obliku listova znakove svoje sudbine..Kad ne možeš utažiti misli samo maštanjem o prljavom..Kad počneš mrziti vlastitu svijest..Kad dodiruješ prošlost kroz sijenke i tminu..Kad pišeš po zidu crnom kavom..Kad osjetiš slabost a tebi se leti..Kad te privlače žene koje su bolje od tebe..Kad vidiš zgarišta u svim očima...Kad spavaš da ne gledaš ruševine,i ne osjećaš krivnju..Kad lažeš i počneš živiti laž..Kad si nepotpun a najljepše godine prolaze..Kad želiš okusiti tuđu krv..Kad se umivaš i ne možeš se dovoljno oprati..Kad se želiš ubiti i smijati se dok te drugi gledaju razmrskane glave..

Uredi zapis

08.10.2007. u 15:23   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

Povratak

Povratak,kada će doći?!
Njemo posmatram mjesec,
možda ćeš i ti moći
da osjetiš moj pogled mutan iz njega,dalek..
Davno me je ostavio osmijeh tvoj
i kao da je svemu kraj,
a ja čujem note
i skalu savršenstva pjesme neke,
čini mi se da putuje cestama
i traži trag..
Padam sa stolica
i već sam drugdje;
na pozornici života
gdje uskoro ćemo se sresti..
Al jedno me muči,
zbog toga sam budna;
Što ćeš ti htjeti?
Što ćeš ti htjeti...

Uredi zapis

08.10.2007. u 15:10   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

Danas...

Sad sam popušila 3 pljuske,i gledam;mogu izaći na vrata i reći:"Goni se budalo!",ali nisam..JA sam po prvi put u životu zašutjela i sjela na stolicu,slušajući prijezir osobe koju nikad nisam poštovala,a voljela sam..Zabolile su me pljuske,ne zbog jačine udarca,već zbog svoje sramote..Imala sam potpuno pravo na tu nagradu..Plač,plač očajnika,skriveni pogled..trnu mi obrazi,još i sad,zašto sam dozvolila da dobijem opravdane razloge zadobiti udarce?!Kao pokunjeno štene,za par sati,još vrelih obraza i pokidanog srca,izašla sam kroz vrata i nestala između sunca i ceste..i opet sam bila ona ista..Samo što se ovog puta nije javljala želja za osvetom,bijes,prijekor..Javila se samo žalost,kajanje i nemoćnost..mislim da sam se dozvala pameti.

Uredi zapis

08.10.2007. u 15:00   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

Osijek

"Evo,to je on",reče i pruži mi sliku..Sliku očaja..Toga trenutka vrijeme je stalo..Više je nisam poznala,bila je nasmješena,vedra,živa,zaljubljena u demona..U nevjerici sam gledala,pokušavajući vratiti normalni bilo,htijući ne zaplakati,ne otrčati,ne zadaviti je,ne ubiti se.A on je i dalje sa slike zurio u moje zaprepašteno lice...Nisam se micala,nisam ni nju gledala..Samo sliku,njegove proklete oči.Što je to bilo u njima?Nisam li mu bila dovoljna?Zar je trebao još jedno tijelo ili se jednostavno zaljubio?!
Kasnije te večeri zvao me je.Bio je veseo,ali pomalo umoran..Željela sam se naći,pogledati mu u oči,vidjeti laž u njima..Ali on je naravno imao puno posla...Nije stigao..Nije stigao jer nije odvajao usne od nje..Sjedila sam u sobi..Nisam plakala,bila sam previše umorna za to..Izgubila sam nešto veliko,moj život se promjenio..Sva mjesta gdje me vodio postala su lažna,sve uspomene više nisu bile značajne..I nikada nismo postojali "mi"..Postojala je samo moja slijepa ljubav,i njegova navika da me ima kad god poželi..Pitala sam se,kako smo mogli tako nestati,zastraniti,gdje smo se izgubili?Koji trenutak je odnio sve?Kada se prepustio?
Drugi dan došla sam kod njega.Digla sam ga iz kreveta..Izgledao je tako nevino,tako božanski lijepo,zaljubljeno...Smiješio mi se,onako raščupan,poput milog dijeteta..A ja sam bila hladna..Bacala sam zadnje poglede na stan,gledala sam sobu u kojoj bih svaki put ostavila dušu,da luta za njim u ova četiri zida,gdje on diše,gdje on boravi..Gdje njegove  oči paraju granice obzorja,i njegovo napeto tijelo siječe otpor zraka..I opet mu se prepustih..Ne mareći za preljub..Nit koja je pukla morala se zalječiti..I ja sam ga imala,tog četvrtka zadnji put..
Ujutro sam otišla..Prije no što me stigao pozdraviti.Nisam ga htjela više nikada vidjeti..I nisam,sve do jedne nedjelje u listopadu.Dok sam promatrala Dravu,ugledah ga...U onom kaputu,u kojem smo se štitili od vjetra..Bio je sam,i znala sam-ostao je bez nje..
I nekako,nisam ga htjela vratiti..Još sam ga voljela,ali moja duša bila je zadovoljena..Jednostavno,nismo bili jedno za drugo..Samo sam trošila vrijeme tražeći jutrima smisao u njegovim očima.Smisla nije bilo,i ja sam bježala od te spoznaje..Hodao je lagano,tužno,ali mislim da nikad nije shvato što je izgubio..Kada se počeo okretati prema meni,uplašila sam se susreta s njegovim očima..Ustala sam i potrčala stazom..Nisam htjela da me vidi..A opet se nadala da poviče moje ime..No moji snovi su uvijek bajke...Okolnosti nisu bile za ostvarenje snova.Taj park nije dopustio lažnu bajku..Bila je jesen,preljepa ali pretužna...Dozvolio mi je samo da trčim,i pobjegnem od boli...Hvala mu.           Hvala mali..

Uredi zapis

08.10.2007. u 13:14   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

Pa kaže..

MOŽDA JEDNOM NAĐEŠ ME TAMO GDE PRESTAJEM JA GDE POČINJEŠ TI GDE  SADA SU DRUGI ALI SREŠĆEŠ SAMO STRANCA I POGLED LEDEN IAKO TE TAJ NEZNANAC NEKADA VOLEO VIŠE OD SEBE
Marchello..-srpski reper.Ne slušam rap ni pod razno ali jebeni stih koji se lako zapamti...

Uredi zapis

06.10.2007. u 2:50   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

Nema naslova za ovo

Nađoh isječak iz novina gdje se moja baka,196...i neke odriče svoje majke zbog raskućavanja imovine i neslaganja...Nisam čula da je još to netko napravio..
Al izgleda da je to kod nas običaj..

Uredi zapis

06.10.2007. u 2:39   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

Ambiciozan dan

pritisak u glavi tjera me na suze gušim se gušim se u vlastitoj nevjerici da sam prodala dušu onom koga se vjernici boje trebala je putovati sigurnim putevima do pakla a sad ju je neki sjebani kuštravi klinac zvan Amor  namamio do bijelih kapija raja grijesi silne pogreške u ustrojstvu sve nade isključene su mogućnosti kao i popravak mog stava o životu nevidljiva bolest zvana samoća prevelikih raspona godina putuje krvi mojom gdje na lomači u licima bez očiju tražim rješenje ljudi su glupi nitko ne govori istim jezikom muk bol u vremenu prostor bez granica galaksije galaksije bilijuniti su dio mene  i sve zvijezde sramežljivo gore u grudima svemir je premalen za nešto tako veliko ljubav i smrt ljubav i smrt i nema niti jedne točke ostavljam nedovr

Uredi zapis

06.10.2007. u 2:10   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

Puno sati,malo mozga

Jesam li mrtva?...ne,samo jako umorna,uzrujana,rastresena,sjebana,tužna,neodlučna,pesimistična..I nasmijana.Vesele budale najbolje žive..Smij se svemu jer to je jedini znak da još postojiš...Buahahahahahahahahahahahahaahahahahahahahaahhaahahahahahaahahahahahaahahahahahaahahhaahahahahahaah..............
Pada mi pepeo po parketu...kosa me škaklja po licu..Trnci u nogama..Lak se izgulio..Gola su mi leđa..Na vinkovačkoj svira glupa glazba..Zijev..
Jsam li mrtva?

Uredi zapis

06.10.2007. u 2:01   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

Danny

Danny
Smije se.I gleda.Upija svijet.U svemu vidi dobro.A ja tražim sreću tamo gdje je nema..Napisat ću mu rekvijem..Na jastuku..i kad sljedeći put pobjegnem prije jutra,on će se imati zašto smijati..Sjenke i miris u sobi...Zidovi-nijemi svjedoci..A vrijeme ne teče.Napravili smo stanku života...U tom međuprostoru smo tek otkrili što je život..
Danny,ne brini,idem samo po kavu,i mlijeko...Trčim u trgovinu u kaputu ispod kojeg se nazire ogrtač..Ludilo..Ne marim za uporne okrivljujuće poglede..
Zatim trčim uz stepenice..Ulazim..Čujem vodu..On stavlja da prokuha i skotrlja se natrag u krevet.Ja razgrćem zastore i po bezbrojiti put smješim se vrhovima nebodera i Suncu kojeg bodu antene..Svijetlost mu pada na lice i on mumlja da me voli,da me voli..samo da ugasim Sunce..To mi viče a ja se smijem.Ne voli kad pušim u stanu..Stoga odlazim u malenu kuhinju,otvaram prozorčić prema dvorištu,i gledam,magla,vlažni zrak i tek probuđene ptice...kava je gotova..Danny!!Hajde mali,vrijeme je da ponovno budeš odrastao...on više ne mumlja..zapao je...Ja dotrčim do radija i odvrnem do kraja našu najdražu stanica..On se meškolji,diže glavu,te me uhvati za ruku i baci kraj sebe..Počnem ga škakljati,on me guši jastucima...Vrištim od smijeha,on se smije dok psuje dan,i kavu i mene,i ovaj neudoban stari krevet..Susjeda lupa metlom po stropu..Tiše vi u potkrovlju...Mi je čujemo i nastavljamo..Jer ništa nije bitno...Osim novog početka ovog predivnog sna...

Uredi zapis

05.10.2007. u 11:44   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar

svaki dan ko san je dosadan..

Popijem kavu,i pozli mi od te gorčine..Smrzavam se.Vani tek sviće..Oči su mi opet za jedan dan starije..A ne osjećam se drukčije.u sumornoj sobi tapkam bosim nogama po parketu..A ona gorčina me još muči..Stiskam oči,spava mi se...Jooj..opet izlazim u svijet..Kroz škripu kapije i pjesmu Zeppelina,vidim ne sanjam..Hladnoća mi se uvlači kroz nogavice...ih,jebote,kakav je ovaj život..reprize,reprize..dok se penjem uz brdo gubim dah,a misli su mi daleko od ovog Dunava...Misli su mi daljina...Uskoro će i snijegovi...Kako ću onda uz brdo?!Palim cigaretu i kašljem...opet gorčina..ali slatka..ovaj put mi nije pozlilo.

Uredi zapis

05.10.2007. u 10:30   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

crtice,crtice...mali mravi...

A ti se potrudi da vrijeme do vala uništenja pretvoriš u vječnost...
I kad po mraku budeš hodao,čut ćeš zveket lanaca što vuku se po drumu..Ti lanci su opomena..Na ono što ostavljaš iza sebe..
Ako ja odem odnijet ću jednu boju tvojih dana..Koja je to boja?!
Zažmuri vidjet ćeš-crvene mrljice u žutom oblaku..to što vidiš ispod kapaka,to su oblaci karaktera i tvoja podsvijest..Vidiš je svake noći dok se grčiš prije sna..Kazna za glumce i pozornicu koje si umislio s namjerom da olakšaš stvarnost..A to je samo bijeg.Najgori neprijatelj..Oprosti si.I on će nestati.
 

Uredi zapis

05.10.2007. u 10:11   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

Iskrivljena slika

Jutos se probudih,ogorčena i umorena kao i svakog jutra..Vidjeh dan je,opet su upalili svijetlo da me razbude...Neka nova lica prošla su pored kuće,a ja sam samo gutala dim u kutu sobe i osjećala samoću tih zastranjenih duša.I žao mi je što se pretvorih u biljku..Biljku koja nema korijena..Biljka kojoj su unaprijed isključeni svi oblici zadovoljstva..Biljka jeseni..
I razbijem zrcalo!Namjerno..Uzmem ga u ruke i zafitiljim dolje na pločice..Ono se rasulo,poput klikera ne staklu..Taj zveket me još više zaboli i shvatim:Nema povratka.
A znam se smijati svojim tamnim mislima..Toliko jako da na kraju zaplačem..A smijem se praznini.Smijem se magli i osušenim travkama..Mrtvim stvarima..O kako su hladne i lijepe..Zato sam voljela i njega.Mrtvog,lijepog,i sjetnog..On mi je donio prvu pravu jesen života..I ta jesen od onda još traje..
Godinama.
U tišini,gutam dim u kutu sobe..

Uredi zapis

05.10.2007. u 9:56   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

Hehehe...

Prolij se po meni kao voda,postanimo ptice..
Vjeruj,kad budimo se kao jedno
poklonit ću ti zauvijek svoje lice
i život postat će sloboda.
Ne smiješ se bojat ljubavi i smrti,
jer jednog bez drugog nema ih na sceni.Pusti da uplovim u tvoje
luke,
neka potrje što više što duže.
Bit će ti bolje nego meni
jer ja ti dajem već ranjene ruke..
Plameni vječnosti u mojoj glavi kruže..

Uredi zapis

03.10.2007. u 9:57   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar