putnica vremenom

*****************************************************************

:) opet ja! evo za moje (izmišljene) vjerne čitatelje da ne misle da me nema! vise nemam o cemu pisat, što je u neku ruku i dobro! pa evo danas sam cula jednu pjesmicu i skužila da je jedan stih "my life story"! hmm pa vi procijenite...;)

... I WAS SO HIGH:) I DID NOT RECOGNIZE
THE FIRE BURNING IN YOUR EYES...




* I am just a passenger...singin na na na na na na na...*

******************************************************************************

***********************************************


Sit up all night
talking, smoking
funny,
I keep expecting a
knock on the door...



***************************************************************

*****************************************************

...nema nastavka na onu staru! počinjem sasvim novu priču! koja će biti mojih ruku djelo! po mojoj zamisli i skici! i ne želim sad ulaziti u neke dubine izvlačeći iz sebe metafore, lude opise, krasne rime, nove riječi! n e želim se igrati ni razmišljati o riječima. sve je tu na ekranu, čitajte između redova, pa čak i između redova koji su između redova! ahh opet ja!
moja nova priča! zadovoljna sam! dobar početak. tmuran dan al meni i to odgovara! prisilila sam sebe na sreću! na potragu za srećom! i neću stati šta god trebala proći da je nađem! jeli ovo mozda malo naivno? zanesenjacki?? JE! jer ja sam takva!
sad mi srce pjeva jer vidim sebe. vidim i tebe! smijem ti se... :)smijem vam se... :) jednim laganim osmjehom, osmjehom koji želi da nekome stvori iskricu sreće u oku bar na tren! osmjehom koji poziva na sreću, ljubav, koje imam točno koliko treba! dođi zamnom, prati me!! vodi me!! drži me!! držim te!! i znam da je ovaj grad, ovaj život pun stvari koje ne mogu ispravit, koje ne možemo ispravit..ali ionako je sve ovdje privremeno! podstanari smo! ma koliku kuću imali, podstanari smo! i to me čini sretnom sad!

mogla bi te voljeti,a ti mene?? volim te!! ti mene nemoraš! jer sam zadovoljna sa sobom. samo to....zadovoljna sam, pokušaj i ti! pokušaj biti samnom...vidjet ćes, lako je!
u patnji nemogu nista naci...nema mi smisla...ipak morala sam je proci da bi shvatila kako bas i nema smisla! al ipak služi svrsi! ona postoji kao i sav ostali spektar raznih emocija! ona postoji... ali postojim i ja! ja sam ziva, a ona je samo dio mene, dio koji ja puštam na slobodu, kada mi se slome krila. ponekad ih toliko premorim i razmašem se s njima želeći još,još,još!! nezasitno, neumjereno, nespokojno! želim još! i onda padnem. padnem u blato! krila se slijepe i šporkaju.
hvala bogu da je to samo blato! blato koje se može isprat! a krila se mogu odmorit, za novi let!
i nije mi žao ako sam nešto tim letom, tom prilikom, dala! ako sam nešto poboljšala, nekoga usrećila, nasmijala, pomogla! ne, nije mi žao, jer od pada neće ništa bit!
...jer ako ne dajem ja gubim...

ovo je samo početak!

**************************************************************************************

****************************************************************


uvod u pricu? uvod u moje trenutne neuhvative misli? ..nepotreban je, jer vas uvodi lagano u moju glavu,um, u zbivanja u meni. ovaj put se ne zelim truditi birajuci odgovarajuce rijeci da bi me se lakse shvatilo. ovaj put ciljam ravno u sredinu! svoju sredinu...
i krene ovako...
trenutno zivim da bi opravdala postojanje. samo da budem tu. sa nekakvim tragovima, ostacima moje osobnosti, mojih želja, moje ljubavi. trenutno se samo provlacim kroz čestice zraka, uzimajuci kisik, izbacujuci otrov. nije vazno sto mi je u glavi, koji sklop ili film, vazno je srce, dusa, čežnja za potpunom predanoscu nekakvoj energiji koja nas pokrece. predanost ljubavi, predanost prirodi koja uvijek postoji, odiše skladnoscu! trenutno se nalazim na crnom asfaltu, dok mješavine ljudi i vozila prolaze,vrte se oko mene, bučno i meni neshvatljivo što ih to pokreće!?! ovo je jedan od onih trenutaka kada vlastitim izjavama sa dodatkom trenutnih emocija, zatvaram oči, gušim ih i pobijam! ono sto sam prije zakljucila i napisala je istina. tadasnja istina..istina koja ce se jednom mozda i vratiti u malo drugacijem obliku!...ali je istina! nisam lagala.
za sve moje probleme ima jedan uzrok...a to je GLUPOST! cista glupa glupost. da bar mogu...vidim se sad u zelenilu, šetam kroz te sviježe nijanse svih raspona boja! osijecam mekoću lišća i trava koje me njezno dodiruju kao da mi zele reci da sam dobrodosla u tom svijetu. svijetu na koji su vecina ljudi zaboravili. i sunce se provlaci kroz sve prepreke i dira me! vise nista nije vazno. ni ime, ni broj, ni ulica, ni škola, ni posao, ni visina plaće, ni računi, ni bankomati, ni šminka, ni...!!! da bar mogu...ostala bi u tom svijetu vječno! i trgnem sama sebe iz ovog sna...trgnem se jer moram. ostala bi ali moram dalje! u vječnost pokušavati opravdati svoje postojanje! i vracam se u ovaj svijet od kojeg me trenutno boli glava, svijet bez otvorenog srca i bezuvijetne ljubavi, bez mogucnosti da volim sve i svasta! sve sto se trazi su opravdanja......razlozi za djela...prilagođavanje onome sto ti je lakše...
trenutno...trenutno se pitam koliko ljudima treba da shvate i prihvate?!? ljudi su jednostavni za objasnit. ljudi su skupina koja se treba drzat zajedno, ali skupina koja voli komplicirat i ici okolo.
nezelim objasnjavat vrijeme u kojem se sada nalazimo jer sam i ja sama zatrovana s njim!
i dok mi srce lagano tuče, preskakujuci pokoji takt, neka gorčina se mijesa sa krvlju, a uglavu mi udara san.
hvala bogu sto je ovo moje stanje samo...trenutno...

***********************************************************************************************

.
**************************************

izmičeš mi kroz 100 vrata
zatvaraš ih meni u lice
ja postajem ljepilo
ti si dobra podloga
zaljepi se za mene
sad, odmah
da otporni budemo
na gradski smog,sive vode
što nose svih
u ono..ispod šahte.

ovo je relativno stara pismica, al eto stavljam je ovdje na blog radi usporedbe...sad i prije... i zanimljivo je i meni (osim vama!) citat stare svoje gluposti... malo se sjetim nekih stvari...pa se cudin, pa se smijem svojoj nezrelosti, pa se divim! ma eto...svijet kroz moje naočale...je lagano lud! upala san u monolog...dosadna...

***********************************************************************

**************************************************************
Šta da recem? takav mi je dan! isprazan i dosadan... ali ugodno dosadan, kao da san prethodnih 5 dana bila 16 puta pješice do mosora i nazad!! ... ma kojeg mosora?!?...do zagreba! neznam jeli do vrimena ili do moje ljenosti prirodne ali meni je sve tlaka i nitko mi nije zanimljiv... a i kad uberem, nekog tko bi mogao biti potencijalni "razbijac monotonije" , taj sam sebe (da oprostite) posere. ja u tim trenucima nesvijesno zakolutam par puta očima i automatski se iskljucin. onda slijedi nekoliko mojih DA,DA, EEEEE... JE, RAZUMIN TE TOTALNO...PA FALA BOGU DA JE TAKO, KO SE NEBI SLOŽIJA?...! uglavnom glupih i svaki imalo normalan čovjek bi shvatio da me nezanima redanje njegovih/njezinih priča i doživljaja koje prepričavaju mada ja dotičnu osobu nisam ništa pitala, niti sam uletila u razgovor sa nekim zanimanjem! da, da to se zove monolog. tu osobu uopce ne zanima sta ja mislim ili hocu li zaspat ?!.. glavno da on dere po svome!! (skužajte sta negdje koristim muški rod "on", a negdje "osoba"...to ja kako mi pukne!)
ajme dosta mi je vise analiza takvih osoba! pokusaja da ih okarakteriziram nekako drugačije osim DEBILI, EGOISTI, PIZDUNI, FACE, ... i da oces ( a pokusala sam!) nemozes pronaci neki drugi primjereni i bar malo pristojniji naziv za takve ljude... sta njima fali ustvari? pameti?? emocija?? opustenosti?? dio DNK im se iskrivio?? ili su mozda roditelji krivi?! ne znam, ne zalim ih vise kao prije!! aaa jadni sta ces kad k..nerazume i neznaju razliku između konverzacije i pilanja,gušenja i maltretiranja drugih osoba da bi pokazali koje su oni face!.. ne, ne više!!!
vise ih ne zalim, sad mi se gade! i nije me uopce briga sta ce oni radit od svog zivota! ja bar znan di je nekakva moja granica i di je granica debilizma odavno prekršena! fala bgu da zivim u jednom super kvartu ,di samo cekas oce te neki pijani kreten zaskocit ( sta mi se i dogodilo jednom, ali ja ovako mudra djevojka uspila sam mu uvalit broj od moje "prijateljice" da me sutra nazove! ovim putem zelim se javno ispricat toj curi ako joj se dotični ikad javio uopce! to je bila nekakva djetinjasta osveta!!)...di san stala??!? ah da...u mom kvartu nemoras se bojati hoce li te koji metak iz zracne puske propucat dok setas parkom kroz golubove...metak ce te sigurno pogodit!!! bar jednom!!! ili ako navecer prosetas opet kroz taj park čudiš se sta te sirene stalno zvižde tu i sta marica kruzi cestom pa kvartu?!?...da, ako ostanes di jesi vjerojatno ces zavrsit na pretresu ,kolinima na podu...a ako i ne ostanes vrlo velika vjerojatnost je da ce ti neki mulac bacit petardu u kosu ili da ce ti se neki dida od 86 godina nudit za sobu...tebi i priji svakoj po 50 eura, jedna "radi" ,druga gleda!

i tako..ovaj svit je otisa u kurac! uups ispricavam se na rjecniku...jer ja sam jos fina u duši, mada volin i u krvi mi je onako slatko, sočno opsovat u pravom trenutku, pravim ljudima! iako to bas i ne pomaže...ali ja se bar osjećam dobro! neka znaju sta mislim!! pa i na takav plitki način, bez nekog mudrovanja mogu skužit sta u tom trenu mislim! a za mudrovanjem stvarno nekad i nema potrebe..pogotovo kad se trudis nekome nesto objasnit, a osoba NE RAZUMI...gleda te ko petogodišnjak pisana slova! i stas onda objasnjavat i ulazit u dubine kad oni jedino razume ono grezo i najpliće moguće!
ma neka su me čuli! mogu ja i ponovit!

i tako ja danas na fax se odvukla, sporo, dosadno, po kiši,a oči mi sve traze nekog s kojim mos popricat 2 rici,a pritom ne mislit "kako se ono pravi pozlata na platnu ili kako namistit histogram na digitalcu?" zar je tražim nesto posebno?!? negovorim da nema takvih ljudi..ima ima i fala bogu u jednom određenom broju oko mene, ali sve mi se čini da ih je sve manje! osim jednog profesora!! AAAAAAA! jeste li se zatekli u situaciji da vam je čovik od cirka 55 god. tako nekako..privlačan! način na koji on objašnjava to gradivo je spektakularan! blagim pokretima ruku u kojim uvije drzi nekakvi štap, prenoseći svoje misli na nas nekakvom očaravajučom energijom i intezitetom koji ne možeš ne primjetiti i totalno mu se prepustiti! njega kao da nije briga za predmet o kojem priča,jer to ce postojati s njim lil bez njega...on kao da...rekla bi...kao da leti! pa i ovo malo puta sta sam ga vidila, doživljavam ga kao cijelog, potpunog čovjeka! na njemu se vidi da on postoji! a to je rijetkost... ja gledan 100 ljudi dnevno pa mi se cini da nisam nikoga vidjela! pa zapravo i nisam...hmm... vjerojatno da je neki drugi profesor, meni bi predmet bio DOSADAAN! UBITAČNO! ipak...vidiš...stvar je u stavu,stvar je u čovjeku da napravi od "sranja" jebeni "spektakl"!!! i ja mu se divim! to je umjetnost! da..po meni je i to umjetnost...iako je sve danas proglašeno umjetnošću, a zasto i ne?!? ko moze definirat umjetnost? Čim imas neke kalupe po kojim pravis ili stvaras umjetnost, to onda NIJE UMJETNOST! ma sta ja znan... ja sam samo umjetnica! trbalo bi gledat iz druge perspektive!
...
a i takozvane prijateljice se iskazuju! svakim danom sve vise! moram se pohvalit da me jedna (evo da budem kuuul ;)) FRENDICA jako iznenadila! neugodno! bleeee bleeee! zasto se sve ženske moraju ponasat ko kokoše ponekad!? ko da nam je to urođeno! ISPRAVAK!...ko da IM je to urođeno... jer ja se nemogu svrstat u tu kategoriju! ah da ja sam kao bolja!
i zamislite ono jedan lijepi krug prija koje mogu usporediti sa gluhim telefonom!!! znate o čemu pričam! kokoškeee! i kao rezultat dobijemo preslanu sirovu kajganu gdje se naravno nezna koliko tu ima "jaja"! i prijateljstva se počinju raspadati! kušnje nailaze i ja ih spremno dočekam sa onim "ODJEBI!!" ,ali moje prija očito svakoj kušnji reče "EEJJJ! PA DI SI? UĐI SLOBODNO!!" zato ona sad sama doma sidi bez prijateljica, vjerojatno razmislja kako ce to sad popravit ili jos vise zasrat, jer ja sam joj bila ( i jos sam!) najbolja prijateljica od najboljih koje ce ona ikad imat! i zato sam joj rekla da se vise nejavlja! da, BILA je prava, iskrena, pametna, požrtvovna čak!,nesebična, luda, munjena,smiješna..ma slična meni! ali i pravi vampir tj. vampirela! eee moja draga da si se samo malo skulirala i prihvatila neke stvari tj. da je ovaj svijet vise sjeban nego u pravu došle bi daleko! i sad ide ona: HEJJ LJEPOTICEEE MOJA PRIJATELJICE...MA MI SMO BILE VAŽNE , MA I PAMETNE I SNAŽNE! ali ja sam rekla STOP! ....i posto vam nezelim mozak sad i ja ispirat necu vise o njoj. nema potrebe, sad je samo my ex friend!
nisam vam rekla da sam danas i vrlo zadovoljna sama sobom? malo umisljena..?? pa...sta je lose u tome?! niko mi nista nemoze osim ako me ne primami free alkoholom! onda moze sta oce samnom! treba se volit! treba volit!

i tako( danas počinjem sve sa ovim ubitačnim " i tako" ) ja kročim iz sata u sat, promatram, smijem se, ubijam vrime, čekam, čak i planiram nešto da ovaj moj mladi život učinim što zanimljivijim, da je vrijedan ovolikih godina življenja! dogovaram susrete sa "starim" prijama, sa potencijalnim prijama, druzim se sa potencijalnim muževima i potencijalnim bivšim muževima,onima sa potencijalom ali impotentnima u drugim stvarima, mogućim ženama i mogućim bivšim ženama! sve da bi...ajde nekako...postigla nekakvo zadovoljstvo koje bi mogla obuhvatit! o kojem bi mogla cak i pisat! ...da bi se probila kroz te dosadne, duge, smijesne godine... ovakva kakva jesan, sa manama i vrlinama (kako za koga!) i da vrijeme nebi trosila na vec spomenute budale!

eto i s ovim ću zakljucit danasnje mudrovanje-preseravanje-dokazivanje sebe samoj sebi-kukanje-hvalisanje-piskaranje. koncentracija mi pala, mater (ona žena koja me rodila!) me izivcirala samom pojavom! e vidis..to si nesmijem dopustit! da me neko tako lako omete u mom radu( u ovom slucaju neradu). a posto ja ionako nikad nisam imala koncentraciju ni živce...ode sve u k....!

:....................ako imate sta za rec i ako vam se uopce dalo ovo citat (yea right!) svaka vam čast! respect!


i moram ovo nadodat: jer život je lijep ako ga ti učiniš lijepim! inače je ružan! fuj!


*****************************************************************************************

*******************************************************************

i opet se ja pitam! pitate li se vi ponekad kako i zasto vas je zivot odveo ovdje gdje ste sad!? pitam se, jer nemogu opet nista napraviti! nemocna sam, nemogu nista osim prihvatit! ma kako to sad izgledalo i zvucalo krivo!
ovo bi se moglo zvati također: ciscenje zivota i pustanje svega i svakoga koga volim na slobodu!
nesto kao "set them free" ma koliko ih voliš!

pa evo..nisam nikad pomislila da ce ovako nakraju ispast! ne,nije jos kraj,daleko sam od njega ali kad se okrenem u proslost vidim te ljude, te prijateljice, situacije za koje sam mislila da ce potrajat. da ce sve ici svojim tokom,naravno meni u korist! jer sve je tako dobro bilo poslozeno!
jeeaaa! zabava, prijatelji, money money,love love! sve je bilo tu! uzivala sam! ne na sebicni nacin! nee! trudila sam se, jako, da zadrzim to sve. i sto sam se ja vise trudila imam osjecaj da su drugi lagano popustali. mozda i nisu,ipak, meni se tako sad cini gledajuci u proslost! nedavnu!

jeste li ikad razmislili malo da sto vise upirete po necemu, sto se vise trudite i ulazete u nesto, na kraju dobijete sve ono cega ste se negdje u dubini bojali! nekako kao noćna mora?! neznam jeli to od pretjeranog truda da zadrzite, straha od gubljenja...?!? jer svi se bojimo biti sami, ok otisla sam too deep! ne samo sami nego...npr. dosadni, nezanimljivi, zatvoreni, sa istim krugom jos dosadnijih ljudi! drugim rijecima svi zelimo zivjeti, imati svojih 5 min, neki zele imati svojih 100 min., neki zele imati svoj cijeli zivot (koji nemogu preracunat u minute)! da, ja sam jedna od tih... zelim samo svojih...cijeli zivot!! imam izbor, imam mogucnost, imam volje, moja je odluka! ali..ipak, ipak onu zadnju odluku, onu najvazniju nemozemo donjet ni ti, ni ja! ma koliko se trudili! ...ipak vrijedi pokusat jer mozda ..ipak..postoji onaj secer na kraju! ...dakle, ta najvaznija odluka, ono glavno DA ili NE samo ceka na nas... nazovite to sudbinom ili nekako drugo ali ja sam se uvjerila da nemozemo utjecat na to! jer jednostavno i tako klišejasto zvuci ono :"tako je trebalo bit!"

ali...ja sam se pomirila s tim. ...people come, people go! sve se mijenja iz dana u dan , iz sekunde u sekundu! sve samo tece svojim tokom,prirodnim, i mi nemozemo nista napraviti, nista poduzet, nemozemo protiv necega veceg od nas samih! prije neki dan sam se jos borila s tim, borila da zadrzim ono sto imam.. nisam uspjela. valjda je tako trebalo bit! eto i opet taj klišej! prati me u stopu! da ga istetoviram da nezaboravim?!? da ne smetem s uma da se treba borit i riskirat i volit i mrzit i radit velike stvari za male ljude, pokusat bit velik covjek nezaboravljajuci i uvijek imat na umu da se sve to moze raspast, rasprsit kao maslacak kad puhnes u njega, bez obzira kako snazan ili lagan tvoj dah bio...maslacak ce se razdvojit na 1000 komadica i svaki ce ostat sam za sebe, gradeci novi, svoj svijet! kako zivjeti s tom spoznajom da je sve jednokratno. na svakome bi trebalo napisati "jednokratna upotreba"! postoji li taj netko tko ce te pratiti cijeli zivot, kao sijena?! tko ce biti dovoljno uporan da izazove sudbinu?
mozda je to nemoguce. a mozda ja ni ne zelim nekoga cijeli zivot!... cisto radi promjene! ali ipak netko kome se uvijek mozes vratit, tko ti daje sigurnost, postojanost.. o tome mastam...
sad mislim da ovo vec postaje fikcija i masta i bolje da prestanem,sad!!!

da...nemogu se borit protiv prirode! koje se tako dobro poigrala i našalila samnom, s nama!! haha! tada mi se cinilo kao katastrofa, sad vidim da je to samo jos jedan novi pocetak, nastavak price koja ide drugim smjerom! pametnija prica slijedi!!..nadam se! jebes planove, dogovore i sva slicna sranja! to je samo da se zaokupiramo s necim dok traje, da potosimo vrijeme zajedno u necemu, dok se ne rasprsnemo kao onaj maslacak!! ..ne! ne bunim se! cini vam se da jesam? nisam! volim misliti da je sve to za nase , za moje dobro! jer ja zasluzujem najbolje! ako treba malo prepatit, napatit se...neka!

ma kako dobro bilo u ovom trenutku, u sadasnjosti, ma kako jasno vidjeli buducnost treba znati da nista ne znamo! svi samo nagađamo i pravimo se pametni!
ovo govorim s velikim optimizmom(iako je na prvi pogled pesimisticno!) jer promjena je dobra, u svakom slucaju! koliko god nam se tada cinila grozna. promjena, promjena...

jer... dok traje, traje! iskoristi!

**************************************************************************

******************************************************************


Obukla sam stare starke

Iskidane, sive ,original marke.

Vodile me crnim asfaltom

natjerale u prolaz starim kvartom.

Naglo ubrzavale mi korak

Davale mi neki znak!

Da nisu samo patike

od robe i plastike,

šapnule mi put

al ih nisam mogla čut.

***********************************************************************

******************************************************
opet dosada, moja sve bolja prijateljica! bar sam sigurna da nikad nisam sama!!
pa šta da pišem?! evo možda da provam nešto, naravno, samo da bi ubila tu jebenu dosadu!
evo počet ću s nekom pričom koja nemora a i može bit istinita..you´ll never know!
;)

1....more! sunce! ja i ona. moja prija! sve je tako sretno oko nas! još znojne od voznje u ugrijanom busu, skidamo, bacamo svu robu sa sebe i uljećemo u more! to hladno, čisto more!! imamo pravilo. a to je da se nesmijemo prskati dok neuđemo skroz! mrzim prskanje i kad me netkoo na prepad smoči! ...ipak, pogledamo se, onako vražjim pogledom i... počnemoo se prskat, bacat, bježat jedna od druge... smijemo se, sve odzvanja dječim bezbrižnim smijehom!! i sad se smijem, još djeluje, prava terapija! i dok se tako zabavljamo, bolje reći divljamo.... moja mašta, moja sječanja me odvlače na drugo mjesto....

ili možda malo drugačija priča!?! ljubavna? neee

2...vidim ga. spazila sam njegovu tetovažu. cijela jebena ruka mu je u boji, u bojama! nevidim šta je tetovirano, pogled mi je premutan. ruka mi je tako ukočena jer već satima stoji u istom položaju, oblikovana da drži plastičnu čašu od pola litre. da, piva, naravno! točenog! sviježeg! vručina mi udara u glavu iako je večer. tu sam, između svih tih ludih ljudi i uklapam se savršeno. ahh skrenila sam s teme. on... uhvatim ga za ruku, onako u prolazu i zavrtim se oko njega. smije se. smijem se i ja. al neću ostat idem dalje,sori dragi.
moj mutan pogled i veselo srce nakon par sati postaju još mutniji i još veseliji! plešem, glupiram se. on! opet on! vidim po tetovaži, iako su svi manje više imali nekakva sranja po sebi, doduše lijepa sranja! on me ne prepoznaje od prije, ali me zovne! usred gužve zovne curu sa kuul kapom! da to sam bila ja, a kapa nije bila moja! dio nekog vremena smo pričali ali to mi nije zanimljivo ni važno!...znači...
odvlačim ga od ekipe. bliže pozornici. pušta se. miris borovine i piva je u zraku. gledam ga i nesvijesno grizem usnicu. gleda me. ...sad on grize moju usnicu!!! da, to sam htjela čim sam ga vidila. jer sve bi trebala biti zabava, samo zabava!! jeli?? koliko god mi život pokušavali učiniti ozbiljnim i isplaniranim, zaboravili smo da ništa nije vječno. nekažem da se netreba truditi oko nečega, naravno da treba ako dovoljno želiš to, ako si to ti! ... ležimo na plaži, pripijeni, mokri, uljepljeni u smolu i prekriveni borovim iglicama, utapamo se u okusima. dobar okus je imao. zadovoljna sam bila. pijana,da, ali s onim osječajem da napredujem, da se mogu uklopit, opet samo zabava! ... toliko je bilo stupnjeva u zraku da sam jedva izdržala, i točno kad je njegova ruka klizila.... ne, ne sad mi nešto drugo na pameti!!!

hmm a sad malo ludih doživljaja!?!

3. ....pušim ronhill lights na balkonu. kod prije. zgrada nasuprot moje, s pogledom na moju sobu u kojoj je sad ugašeno svijetlo. euforično ga uvlačim i ispuhujem. onako ovisnički. on me gleda, kao neki vrag, meni s desna, smije mi se! on se meni smije! meni se nekakav osmijeh razvukao, ali nije to pravi osmijeh, ovo je više sarkastični. on ne razumije razliku jer dobro glumim. ...osijećam lupanje srca nenormalnom brzinom,mislim da će iskočiti i rasprsnit se po cijelom jebenon svijetu! gledam svugdje, tražim nešto...sa svojim zjenicama raširenim do maximuma.osjetilla sam djelovanje raznih supstanci, neprirodnih, stvorenih u laboratoriju. tu večer te supstance kontrolirale su me!! davale mi taj osječaj sreće, snage da napraviš sve što poželiš, ljubavi, a opet tako šporak osječaj, lažni i najdestruktivniji od svih!! misliš da će trajati vječno. ali ne, zajebe te, traje samo koji sat, ovisi koliko imaš love tu večer i koga znaš! ...njeno lice...blijedo lice koje sam ja, klečeči na podu vidjela isprekidano, kao ne nekom spotu! njeno lice bilo je iskidano u kadrove, koji su se ispred mojih očiju poslagali jedan za drugim!!! još nemogu vjerovati!!! kako!!?? pa ni ja sama nebi bolje to zamislila!! njezino lice u kadrovima, moja zbunjena faca koja neviruje sta se događa u mojoj glavi i muzika u pozadini koja se u mojim ušima tako izvijala i previjala da je mozak doslovno stvarao novi mix u glavi!! nakon sta sam se digla s poda miris -jedne ilegalne biljke- dopirao je do mene... dalje se nesijecam..bilo je davno...

pa malo trauma! toga nikad dosta!

4....poludila sam! od tolikog vikanja u kući i te dreke nemogu normalno razmišljati! zuji mi u glavi i što se više moja majka derala to sam ja manje čula.
unosila mi se u lice, bijes joj je iz očiju izlazio, mržnja i strah. ja sam stajala ispred nje i promatrala je. bila sam smirena, i previše smirena za ovakvu situaciju. čovjek bi očekivao neki napad ludila, neku reakciju, svađu , pokušaj pomirenja...ali... ja sam samo stajala tamo i gledala je. slušala nisam. sve sam čula i prije, sve što je rekla. mokrih ruku, držala sam spužvu u ruci, jer sam prala suđe. još jedna posuda i gotovo, mogu zauvijek otiči! zadnja teča koju ću ikad oprati, tako sam mislila tada... neke grozne riječi iz njenih usta natjerale su me da puknem. ona me natjerala da puknem, da izbacim iz sebe sve. okrenila sam se opet prema njoj, bijesna, s pijenom svigdje po sebi i ....i pljunila je! posred naočala koje je imala na sebi. šok! tuga! olakšanje! pobijeda! poraz! granica je pukla! idemo dalje...

nesmijem nikako izostavit ovu klasiku!

5. on je bio , na prvi pogled onaj pravi. stvoren po mojoj mjeri, ipak pun iznenađenja. srce kraj njega je skakalo, um se odmarao, duša bila čitava! uvijek mi razvuče osmijeh. okolnosti nas uvijek spajaju, okolnosti su nas razdvojile. ne patim za njim. znam da je tu, uvijek, neću ga nikad zaboravit. srodna duša ili samo moja prošlost, naivnost moja ili stvarna ljubav? ko zna!
...tu noć, gledao me drugačije. mazio me pogledom, vjenčao me dodirom. možda i zauvijek. poljubac u ruku, onako renesansna gesta, kao da me probudila, trisnila! ne! ne, ovaj svijet nije za nas. ja takvu ljubav nisam nikada vidjela, osim na filmu. ispalo bi da je film bio tragedija. mi smo bili takvi. romeo & jul....ali nee, nee ja neželim biti juliette! to nisam ja! bar ovaj put. iako bi dala život da jesam, ali nisam. htjela sam biti sretna s tobom. ruka u ruci, vlažne ruke, oznojene. ti si svoju lagano izvukao iz moje, mislio si da će biti neprimjetno...nije bilo.

eto, ubila sam dosadu! prepričala neke priče pričice koje nisu ode da bi vi vjerovali u njih ili da postignu neki efekt i da se stilski izrazim, već su napisane da bi ubile moju dosadu! samo to, radi zabave.. možda i vas zabave! možda budu glupe i dosadne i možda pomislite da je autor "malo munjen"! možda i je!

al bar mi nije više dosadno!

*******************************************************************************************************

*****************************************************************************************

opet šutnjom obavijeni mi. svi mi. puno pričamo,a ustvari šutimo.. i rugamo se sami sebi. rugamo se svijetu, prirodi, onome što nas je stvorilo. šutnjom se rugamo.
misliš li da treba bit iskren, šta god se dogodilo, šta god bi se moglo dogoditi!?!
vidiš, ja sam uvijek iskrena iako negovorim sve što mi padne na pamet. ne govorim niti cijelu istinu ponekad, jer uvijek izvlačim iz sebe najbolje. svaki tren, minutu ja se trudim bit bolja. šutnjom to nemogu postić,a niti konstantnim brbljanjem.
ja letim, plivam, provlačim se kroz svoje moždane vijuge, ne igram se, tražim svoju istinu i kako da je tebi prinesem. jer svatko je drugačije doživljava.
serviram je pred tebe kao bocu hladnog piva! na tebi je red da je prihvatiš, da je razumiješ ako hoćeš,..ma voljeti je nemoraš! to te netražim. najmanje što očekujem je da se ne izneneđuješ, da se ne zbuniš, da ne pobjegneš. jer znam ja i to. bila sam tu. bježala od tebe i sebe. trčala, izluđivala se. zašto, kako, zbog čega, kad, hoće li?? sve to me mučilo. i još i danas ponekad u "onim bespomoćnim" trenucima zapitam se neko od tih pitanja! ehhh ali shvatila sam je da to nije važno. nema odgovora. ako ćeš u potragu za njima, moguće je da ćeš se izgubit i nećeš doć do odgovora. on ionako nije važan.
ja sam sad tu, ovdje! ne vidiš me? pogledaj bolje! tu sam, srce mi tuče još uvijek!
i ovim slovima na pustom bijelom ekranu, ja sebe predstavljam. kao u predstavi, otvaram svoje zavijese, samo... kod mene su zavjese uvijek otvorene, kod mene predstava uvijek traje, nema kraja. puštam se da me voliš ako hoćeš...da me mrziš, i to ti dopuštam... da me raniš, iskoristiš, poljubiš, oprostiš, samo molim te nemoj me ubijat. lagano... to je jedino što ja sebi neću i nesmijem dopustiti. volim se i trebam se volit. koo će ako neću ja?! a kako ti možeš?! razmišljaš li uopće što to znači? ubiti nekoga?
evo ukratko: uništit nade, spalit snove, zgazit maštu, izbrisat realu, ugušit dušu!
imamo slobodu ali gdje je tu granica? treba postojati jer ćemo se jednom naći na rubu, na rubu između sebe i pohlepe, tebe i mene. i slijedi izbor. ja ili ti?? ružan izbor.
zato,...bolje je vjeruj mi!! da budemo iskreni, maštovito iskreni, iskreni u bojama, ako možeš zamislit! da slušamo gluposti i probleme, barem prihvatimo druge i dođemo do osobe s kojom pričamo, približimo se, jer šutnja je, već rečeno, ruganje!
svi se izgubimo ponekad. ja se gubim jer želim osjetit intenzitet. bilo čega! želim osjetit da postoji, zašto postoji, u kojoj mjeri?! sve zbog tih nepotrebnih pitanja!! i onda se opet vračam i triskam samu sebe riječima, djelima! valjda jer svi žudimo za nečim stalnim, konstantnim, a to...to jebeno ne postoji! bar ne na ovom svijetu! pomiri se s tim!
pa...i ovo je pokušaj da ostavim sebe da se pretočin u vas, da mi duša bude na mistu. i iskrena sam sad, kao i uvijek. napisala sam lijepu istinu, onako kako je ja vidim, vjerovali vi to ili ne.
prihvačaš je?


***********************************************************************************

****************************************

uh poželim biti...

izlazim na ulicu. ON, ukljucujem se, baterija je puna! spremna za trošenje! osjećam karticu, 1 GB, dovoljno za danas! zujim pogledom, tražim fokus... nema ga u mom objektivu iako sužavam blende. izoštrena i sa zoom-om na max. teško hodam. mutno mi je. za početak stavljam se na AUTOmatic. ahh sad je lakše. usput podešavam vrijeme..20.11.2007, OK.

STAND BY.

LCD ekran ponovo radi. expoziciju smanjujem,dok sunce mi grije bateriju. gledam ravno u njega. uu nista,nemogu, fokus mi bježi, sunce me bode. palim blic, blicajem, zumiram i digitalno i analogno, expoziciju maximalno razvlačim i sve provajem, sve kombinacije!! ne ide. nema savršene slike! sama mutež. kričave boje, odudaraju jedni od drugih! bacam se... iz svih kutova se namještam i neprirodno se postavljam, samo da bi slikala tu sliku! neide, trudim se, neide, nemože. a sve je postavljeno, moja digitalija je u redu! ipak sam posumnjala.. MENU, SETUP, gore-dole, tražim po opcijama. IMAGE QUALITY : MAXIMUM 3072*2304. nije do mene. vidljivost savršena. oštrina se automatski mijenja, po potrebi izoštravam! ahh da to je to! kadar mi odgovara. zaustavljam se nakratko i opalim jedanput, dvaput, triput!!

STAND BY

sad je noć. svijetlim. pregledavam po vlasttitoj memory kartici. slika od malo prije je mutna. ona savršena slika je ipak nedovoljna za mene. kvragu! kako nisam uspjela?! trudila sam se. podesila sam sve svoje funkcije samo da dobijem sliku! a sad je mutna!! možda malo photoshopa koji se automatski u meni pali nakon par dana, spasi stvar! on ce sliku osviježiti, dat joj živosti i boje ili uvrstit negativ! crno-bijelo! okinut ce nepotrebne dijelove i ostavit u mojoj memory kartici samo ono bitno. izgledat ce lijepo, a original cu izbrisat. ili da ga ostavim, ipak?!? vrijedi li ta slika uopce sta? kome da odnesem na procijenu?!? postoji li taj netko tko ce znati ocijeniti moju sliku?!?
ipak.. nitko nikad nije gledao, niti će, kroz moj objektiv ili u ovom slučaju SUBJEKTIV!
pa ipak povezujemo se kabelima jedni s drugima, prebacujemo slike, crno-bijele, u boji, photoshopirane, originale, previše tamne, previše exponirane, normalne, slučajne, uništene, lijepe i ružne! ipak u potpunosti me razumiju samo oni koji su blicavali na istim mjestima gdje i ja, sličnim situacijama, a možda i oni koji imaju sličnu oštrinu i kvalitetu slike. više opcija ti može zakomplicirat život. samo ih treba iskoristit i znati upotrijebiti u pravom trenutku!

blicavat ljudima u oči nije primjereno! niti zumirat previse. onako lagano iz pristojne blizine, ali s povećanom oštrinom, smanjene expozicije, po potrebi blicnit! tako se štedi baterija!
jer ko zna ako jednom istrošim i pokvarim svoju bateriju, hoće li je više biti na tržištu?!? hoće li tko misliti da i meni treba nova baterija!?!

vracam se u AUTOmatic stanje.

20.11.2007. slike nisu loše, ali nisu ni savršene. kvaliteta je sumnjiva! opet!

OFF.

****************************************

*********************************

nemogu se sjetit! valjda nista!:)

a pisma pisana u 3 ure ujutro(ispod) govori sve!


*********************************

***************************************

ovo pisem pripita, da nebi biloo zabune!;)

zasto svijet je tako glup
zasto svijet je tako siv
dodaj malo boje ti
da nebudes kriv

zasto sada vijetar puse
rusi sve brane moe duše
kako ritam u glavu udara
jos mi u ušima odzvanja

sve te šarene točkice
kako da prežive
kako da ne upadnu
u tu crnu rupu?

plešimo plešimo do beskraja
svi ti reflektori nedaju nam straja
svi ti ljudi zamamni
gledaju nas samo odvažni

jer mi se ne bojimo
sudbinu da krojimo
gdje, kud, kamo, zasto
vec krenuli smo
za povratak sad je kasno!

:)) jel ispalo nešto? meni je sad sve to supeeerr kuuul!

***************************************

***************************************

...udrila rukom u kriglu i prolila je, manično pregledavala mailove, tražila "nešto što neznam ni ja šta", probudila se rano, bila tužna, živcirala mater, derala se, bila u svom filmu, izbjegavala prijateljicu, s drugom išla u grad, osijećala se glupo, iskorišteno od svijeta, pustila se nek me vjetar nosi, razmišljala o svojim nedostacima, čeznula za..., gledala svijet iz nečije druge perspektive, smijala se iako mi nije bilo smiješno, šutila, prisiljavala se da živim!

Ne, ovo...ovo nisam Ja!

*************************************

******************************************

slobodna opet! sretna? na srecu cu izgleda morat cekat jos neko vrijeme. daleko sam od nje. ahh slobodna! nisam ni bila zarobljena, samo zarobljena u mislima o tebi. to me kočilo,ovaj put, da! sad tek vidim... iako mi smješak blaženi nije silazio s usana, ni ono rumenilo u obrazima, ni pulsiranje u meni... da, sad vidim, ja sam kriva. ja sam uvijek kriva.

nema više feelinga u meni. pa ni žaljenja, što me čudi!! ja uvijek žalim za nečim! ili sam barem žalila... usvari davno je prošlo to vrijeme kad sam žalila!
ne žalim ni kad griješim, jer sve činim svjesno. svijesno ću sad krenuti dalje, opet uu taj šareni svijet, željna samo toplog zagrljaja i vručine, nježnosti. i opet sve ponovo! malo sam umorna, samo malo, ali vidim ja tu snagu u meni, nepotrošenu. opet ću skakati s cvijeta na cvijet, jer to mi treba. da, sebično do krajnosti.
čini mi se da će jednog dana sve ono moje žaljenje i bol i rane na meni nestati, utopit se u sarkazmu i ti ćeš biti tu! očeš, sigurna sam! to me čini zadovoljnom, bar na trenutak. pa di mi je bila pamet kad sam uopće upustila se u to "nešto". htjela sam te, ali nisam... nisam... neka nisam!! meni je bilo dopušteno imati, ali nisam mogla. jači je osječaj kad nemožeš imati, a htjela bi! uzbuđuje. imati pa nemati. ne daj bože većeg zla!

i to je sve??? cijela moja priča? sve ono, onih 969758758 riječi koje su bile u meni?! da, izgleda da je.
treba mi nastavak priče. glupo je završiti priču, a da zapleta nije ni bilo, a rasplet ne volim, niti mi treba ionako.

ovo nije tužna priča, tragičnog završetka, ova priča se nastavlja u 1000 nastavaka! jednom, nadam se!


**************************************