Letim, zivim, ljubim jos i sad

Ugledao sam je i pobjegla mi je misao - otrgnula se, sama od sebe izmigoljila: "Joj, sta bih joj svasta cinio..."...onako - tipicno muski...luzerski.
I odmah sam znao, da sam za jedan tren zakasnio - ma eto, samo za jednu misao sam zakasnio...nisam "cinio" - nego sam samo "mislio" (kako bih nesto rado ucinio). Eto. To je sva mudrost.
Nije vise bilo potrebe prilaziti joj. Znao sam, da tu nemam sta traziti. Nisam vise "onaj stari"...napadac. Ili mozda kemija nije bila kako treba.
Ma, k vragu i kemija - ne moze za sve biti kriva niti kemija. Ulijenio sam se i to je sve. ;)))

To bi morao biti nevjerovatni splet nevjerovatno nesretnih okolnosti, da se sretnemo, a da se u tebe ne zaljubim...

...ali ja ne zivim zato sto sam rodjen, nego zato sto volim ovaj svoj zivot, ma kako on bio nepravedan, opak i lud...Volim svaki udah, svaki titraj, svaki podrazaj i svaki moment srece koji sam dozivjeo i koji cu jos dozivjeti.

...jer gore ne moze biti.
Ne. Zaista.
Novu godinu sam zelio sasvim drugacije docekati.
Ovaj put sam zelio sebi pribiljeziti, kako sam proveo onih nekoliko dana od bozica do sveta tri kralja, kako bih to uporedio sa cijelom godinom, koja je pred nama. Jednom sam naime cuo, da ce mi cijela godina biti onakva, kako provedem tih nekoliko dana, pa sam tu tvrdnju zelio i naucno provjeriti - na sebi.
Zelio sam novu godinu docekati u krugu familije, okruzen svime sto imam i svima koje volim. Zelio sam slaviti moju novu slobodu i zivot koji me ceka. Zelio sam se puna srca, svijetu radovati. Bio sam slobodan, mobilan, neranjiv i samo svoj.
Ah. Bit ce bolje - jer gore ne moze biti.
Umjesto familije, okruzivali su me bolnicki zidovi i zavoji. Umjesto sampanjca sam nazdravio novalginom, kako bih ublazio bolove. Umjesto setnje gradom, sam slijedece jutro jos uvijek lezao u bolnickom krevetu i pitao se, da li cu ikada moci potrcati i zaplesati.
Nije me vise zanimalo, niti da li je plata stigla na vrijeme, niti, da li cu sutra imati dovoljno cigara. Cigare sam u bolnici ostavio - barem privremeno. Nisam se mogao dizati iz kreveta, da izadjem iz bolnice i zapalim jednu. A, plata je kasnila - i jos kasni.
No, bit ce bolje...
Zena koja mi je vatreno izjavljivala ljubav, je javila, da je sa muzem ostala trudna - sretnica draga. Zena koju sam napustio, mi je odusevljeno pricala, kako se ne moze spasiti od udvaraca i kako joj nikad nije dovoljno sexa sa njima. Sta vise, cvrkutala mi je razdragano,  kako joj je jedan tip predlozio, da me pita, da li bih pristao na trojac sa njima...
Bit ce bolje...Nije to nista, sto se ne moze preboljeti.
Sada nemam auto, koji mi je firma stavila na raspolaganje - slupao sam ga. Uostalom, kako izgleda, bez mene uskoro nece biti niti firme.
Bit ce ovo znaci jedna godina puna promjena - jedna nova godina. Jedna jebena nova godina.
Bit ce bolje...mozda...jednom...
Staro drvo - stari polomljeni korijen polako ce se oporaviti ove godine. Ostat ce na ovome mjestu jos jedna podebela kvrga, ali tu vise nece biti novih lomova - nikada
Bit ce bolje.

Dobro mi je, lijepo mi je i pravo mi budi. :)))

... svima koji ga slave, a svima koji ga ne slave, zelim lijepe blagdanske dane. :)))))))))))))
 

Ovo predbozicno vrijeme je nekako uspjelo i meni unijeti sjetne misli u srce. Bila mi je lijepa ova protekla godina. Procitao sam mnogo lijepih rijeci, poneku sam (cini mi se) i sam napisao. Upoznao sam nekoliko dragih ljudi, upoznao pomalo i sebe. Oslobodio sam se nekih stega, iako neke jos uvijek vucem za sobom. Zao mi je tek, sto sam izgubio nekoliko dragih ljudi i sto prema nekome nisam bio pazljiviji. Mozda je bilo i premalo ludosti u svemu sto sam cinio. Mozda... Novo vrijeme se najavljuje. Priroda se jos posljednjim snagama odupire zimskome snu. Rado bih joj rekao: \"Pozeli sebi nesto lijepo prije nego zaspes. Raduj se proljetnome suncu, prije nego sto sklopis oci. Podsjeti se topline ljeta i zrelih plodova, koje ces podariti u jesen. Potom zaklopi oci, odmori se, predahni i skupi snage, za jedan novi pocetak. Odmori se, jer ce ti naredna godina biti luda...jos mnogo ludja nego sto je bila ova. Ljudi su bijesni i obijesni. Divljat ce po tebi majko - zemljo. Divljat ce, kao sto vec dugo nisu. Odmori se. Trebat ce im tvoja pomoc majko - jedina. Trebat ces uskoro, svu tvoju snagu - da pomognes toj svojoj gladnoj djeci. Gladnoj sunca, slobode i srece. Budi im dobra i kada te grizu. Budi im milosrdna, kada te mole.\" Nemir me prozima. Strah. Nedostaju mi lijepe rijeci. Nema ovdje vise one drage njegovateljice svih lijepih rijeci, da me utjesi - da me barem malo i barem na tren utjesi. Zamukle su njene rijeci, nestale su njene slike. Mozda je to samo predbozicna tuga u meni...tuga, prije slavlja u cast zivota.

Da li si se ikada upitao vjerni nositelju moje ohole bahatosti, od kuda meni pravo, da o tebi sudim? I, zasto nikada nisi podignuo glavu, pogledao koje breme nosim?...tvoje breme.
Da li si se ikada upitao, jadni stvore - glupa ovco u stadu, od kuda meni moc, da o tvojoj sudbini odlucujem? I, zasto nikada nisi sakupio hrabrosti - biti covjek?
Da li si se ikada - barem i na tren - upitao, vjecni muceniku zle sudine, zasto ja sve imam, a tebi nista ne dajem? I, da li ces ikada - barem i na tren - shvatiti, da svoju sudbinu zapravo u svakome trenu stvaras sam?
Nosim tvoje breme - breme blagostanja, breme odgovornosti i breme moci, koje si ostavio - prepustio bilo kome...Ja sam tvoje breme na sebe preuzeo...I, dobro mi je...Bolje nego tebi.
Necu ti nista od toga vise dati. NE DAM TI!!! NE DAM TI NISTA!!!
Ne dam ti nista, dok god se ne uspravis, dok god ne budes mogao samnom ravnopravno nositi odgovornost, za nas i za svijet oko nas i dok god ne budes znao, mudro koristiti blago, sto nam stoji na raspolaganju i dok god ne budes u stanju, nasu moc mudro upotrijebiti. NE DAM TI!!!
NE.
Nisam mudar i mozda nisam od tebe niti pametniji, ali ja - JA nosim tvoje breme...breme tvoje mudre, bogate i mocne ljudskosti.
Ti budi glupi plebs, ako te to srecom ispunjava - ja cu vladati. Ti budi mucenik, ako to smatras vrhuncem tvoga stvaranja...unistavaj svoje zdravlje i svoje potomke - ja cu uzivati. Ti budi kukavan i jadan, dok god vjerujes, kako ne mozes bolje - ja cu ti lice u blato gurati.
Ja cu ti se smijati.
Dok god budes, to sto nisi...

Toliko toga smo htjeli, stvarali - imali. Toliko mnogo, da smo sebe, obecanju zajednicke srece zrtvovali.
Od svega su nam sada ostale tek jos mrvice...mrvice na podu - ispod stola. Mrvice, koje niko vise nema snage pomesti...mrvice nase ljubavi.
Mozda te i nisam zaista voljeo. Mozda si mi bila tek pomalo draga. Mozda... Ne znam i nije vise niti vazno. Zivot ide dalje.
Mozda vjecna ljubav niti ne postoji. Mozda je sve to samo treptaj u beskonacnosti svemira. No, bila si temelj moje srece i bio sam bedem, koji te stiti od svakoga zla. Velika istina, jedne velike ljubavi.
Ne znam, ko je prvi popustio - ti, ili ja. Ja sam otisao. Ti si ostala - tamo, gdje smo zivot slavili, zivot zivjeli, zivot stvarali. Otisao...
Tako to skoro uvijek biva. Na kraju price uvijek neko ode - nenadano, ili prerano, i...ko ce ga znati zasto.
Od velike ljubavi ostale su tek jos mrvice - zgazene i smrvljene pod teskom cizmom stvarnosti...i pokoja kapljica, velikih snova, iz nase naivne proslosti.
Sada mozda znamo, da sve je prolazno i da niti jedan zavjet ne vrijedi zauvijek. No, ta spoznaja nas ne cini mudrijima, tek mozda malo opreznijima. Zapravo - ja nisam nista naucio. Nista.
Opet se nadam, da ce slijedeca ljubav biti vjecna, beskrajna i samo moja. Cak i sada, dok mi mrvice nase srece i nase ljubavi jos skripe pod tabanima...bodu...grebu...bolno podsjecaju...
Zivi sretno. Budi zdrava. Cuvaj se...Voli - kao da me nisi srela, kao da ti je prvi put...i zaboravi, da sve je prolazno, da sve ima svoj kraj.
A, mrvice - ko mrvice. Pomest ces ih vec, kada me ne bude tu, kao i uvijek - onako temeljito, kako to samo ti znas.

ili: "I was born under a wondering star..."
Moram nocas misliti na tu staru pjesmu: "Rodjen sam pod zvijezdom lutalicom".
Nisam skitnica. Nisam probisvijet.Zelim biti neciji, ali ne zelim nikome pripadati. Zelim ostati svoj.
Samo tako sam uvijek iznova lijep i sebi i svijetu u kome zivim. Ako me uberes kao cvijet, bit cu tebi lijep samo kratko vrijeme - dok ne uvenem. Potom ces me baciti - odstraniti - kao nepozeljno tijelo, kao nepozeljnu stvar.
Ako budem samo tvoj, ja vise necu biti ja. Ako budem morao zivjeti samo za tebe, prestat cu zivjeti.
Ako je tvoja ljubav jedino tako moguca, onda to i nije ljubav prema meni. To moze biti bilo sta, ali to zaista nije ljubav prema meni...ne zaista nije.
Ljubav. Ja volim moju ljubav prema tebi - u meni. Ja njegujem moju ljubav prema tebi - u meni i radujem se, sto si takva kakva jesi, a ne zato, sto si moja...
Volim taj osjecaj njeznosti, koji prostruji mojim tijelom, kada ti se priblizim - bilo tek u masti, ili u stvarnosti. Volim tu naklonost, koju osjecam prema tebi - sto god ti ucinila. Volim i onu nesigurnost, koja me uznemiri, kada spoznam nesto novo o tebi - kad mi se prikazes drugacijom, nego sto te znam. Volim onu nelagodu u sebi, kada se pitam, da li sam ti zaista dovoljno dobar i kada se nespretno trudim, da ti ugodim.
Znam, da si ovisna o svakom mojem poljupcu. Znam, da bi sve dala, samo da budes uz mene, ali ne obavezuj me sa time. Pokloni mi.
Ako me volis - pokloni mi. Onako, kako i ja tebi poklanjam. Bez ocekivanja, da ce biti uzvraceno i bez kajanja, ako ne bude uzvraceno.
Ako me volis - primi. Primi bez zahvalnosti. Primi, zato, sto ti to punim srcem dajem i sto sam ponosan, kada ti se predajem - ponosan i sretan.
Ako me volis, budi sretna, zbog ljubavi koju u sebi osjecas. Budi jednostavno sretna, sto osjecas i prozivljavas ono najljepse, sto ti ovaj svijet moze dati.
Ne trazi potvrdu moje ljubavi, jer ne mogu i necu ti je dati.

Veli meni prije neki dan jedan pametnjakovic, koji se sa velikom mukom tek izvukao iz svog jada, kako ja moram biti ovakav i onakav - da bih bio sretniji. Veli on meni: "To ti je sasvim jednostavno. Moras se u ovome i onome promijeniti - postati bolji - pa ces onda biti i sretniji."
GLUPAN!!!
Nista on o zivotu nije naucio. Ja sam MORAO postati ovakav kakav sam - i dobro je, sto je upravo tako.
On ce meni pametovati...soliti pamet...
Kao da svaka odluka i svako djelo u mome zivotu nije bila najbolja moguca u datom trenu. Kao da sam bez kraja i konca cinio samo gluposti u mome zivotu...
NISAM!!!
Cinio sam uvijek najbolje sto sam znao i mogao. Koristio sam sve moje raspolozive snage i razum.
Ako nista drugo, onda mogu s pravom kazati: "Dobro je, da mi nije i gore u zivotu."
Znam, da uvijek postoji i nesto bolji zivot i nesto gori, ali na kraju samo ja mogu ispravno odluciti, sto mi je ciniti, kojim putem poci, a kojim ne. Ako sebi izaberem los put, onda to cinim tek zato, sto je on manje los, od ostalih puteva, koji mi u tom momentu stoje na raspolaganju...
I sta sad?
Nista. Idem prosetati jos jedan krug. Mozda se ova nesanica jednom ipak umiri. Mozda jednom ipak nadjem svoj mir.

Imao sam
bezbroj prilika
ljubiti,
voljen biti,
biti neciji,
jedini,
sretan.
Imao sam
bezbroj prilika,
a
nisam
iskoristio
niti jednu...
ili
mozda
jesam?

...mislis ponovno na mene?
Mislis na mene i na sve ono, sto ne mozes imati...Vrijeme je napolju nikakvo. Zapravo, upravo je kao stvoreno, za ovakva duga, beskrajno duga razmisljanja.
Sve si imala, sve si postigla - pa opet, crv sumnje i nemira ti ne dopusta, da barem malo, sasvim malo, budes sretna.
Misli ti odlutaju do mene...onako same od sebe, bez neke namjere, bez cilja...tek toliko, da budes uz mene.Tek toliko...da znas, da si necija, da nekome pripadas i da neko pripada tebi.Ne zelis znati, da je moje tijelo beskrajno daleko od tebe.Ne zelis niti jednog trena pomisliti, da ja u stvari nisam uz tebe.Tvoje misli prate moje tragove.
To nije ljubav.To je tek pusta potreba...voljeti, biti voljena - iskreno voljena.
Govoris mi, kako ne znas...kako zaista vise ni sama ne znas, sto zelis.Ti stojis na nekakvoj imaginarnoj raskrsnici vlastitoga zivota i ne znas...jednostavno, kao da si se odlucila - nista ne odluciti.
Misli ti odlutaju do mene...onako same od sebe, bez neke namjere, bez cilja...tek toliko, da budes uz mene, da osjetis malo njeznosti - mrvicu ljubavi.Ne. Ja nisam tvoj. Mozda nikad nisam bio i mozda nikad necu biti.
Rekla si mi, kako vise ne mozes plakati, a plakanje bi bilo dobro...Ne vjerujem ti...to ti ne vjerujem.
Ti se jednostavno ne usudis zaplakati, iako ti je tesko. Znas, da bi bujica tvojih osjecaja sve raznijela - sve odnijela - ne samo zidine, koje ti kradu slobodu, svjetlo i zrak...Isprale bi tvoje suze i sve ono, sto ti je tako dugo toliko sveto bilo - sve sto je u tvome zivotu bilo najsvetije...u nepovrat.
Mrzi me, ali reci cu ti:
Najsvetije na ovome svijetu jesi TI - samo i jedino TI.Tvoje suze su tvoje najiskrenije oruzje i tvoj jedini stit pred tugom, kojoj si dopustila, da ti srce tako dugo steze.Stoga placi, koliko god mozes. Placi.
A potom se uspravi, spali sve mostove prema proslosti.Raskini sve lance, koji te sputavaju.Pregrizi sve spone, koje ti ne daju letjeti.Rastjeraj i unisti sve otrove, koji ti dusu i tijelo unistavaju.
Podari sebi oprost - otmi ga i vlastitome srcu i svim principima ljudskosti i morala.Oprosti sebi, za svaki grijeh, koji si pocinila i za svaki grijeh koji jos nisi pocinila.Oprosti sebi, za sve grijehe koje ces jos pociniti i koje ces pozeljeti...Oprosti...bez ostatka...sebi - sada i zauvijek.
Pogledaj oko sebe. Udahni zrak punim plucima.Napravi prvi korak. Osjeti, kako se tvoji misici pod naporom pokrecu...kako se tvoja pluca sire...kako tvoji zivotni sokovi nadiru...nezaustavljivo.Napusti tvoj zamak, satkan od lazi, straha i patnje.Udahni jos jednom punim plucima, pogledaj jos jednom oko sebe i pozeli zivjeti tu gdje jesi - dopusti zivotu, da te ponovno u svoj kovitlac uhvati i raduj se - budi ponovno bez straha...budi ponovno - dijete ovoga svijeta.
Izgubit ces me. Tvoja ljubav prema meni, bit ce jos samo komadic sjecanja, na teske dane.I, ako smijem biti iskren - zbog toga cu jos i sretan biti. Bit cu sretan, sto si izgubila mene, kako bi u istom dahu dobila ponovno cijeli svijet.
...ponovno mislis na mene.Da. Volim te.
Znam, da ti se sada suza kotrlja niz obraz. Znam, da me beskrajno volis i da ces me pozeljeti, zauvijek ovako nerazumno voljeti...Jednako tako znam - da ova ljubav nikada nije zaista zivjela...bila je to tek puka potreba: voljeti i biti voljen - beskrajno...bilo koga - pa, zasto onda ne i mene?

Danas sam po prvi put nakon jako dugo vremena sam peglao moje kosulje. :)))Nisam nikakav macho, ali eto, nekako su mi taj dio posla uvijek uzimale neke zene iz ruku.Zene to uvijek "bolje znaju"...barem su to uvijek tako tvrdile...a ja se nisam previse branio. Ionako sam imao pune ruke drugih poslova i bio sam im uvijek zahvalan na toj njihovoj pozrtvovnosti.
Kada sam ostavljao moju (sada vec bivsu) zenu, sam se izmedju ostalog premisljao, koliko cu samo novaca morati platiti u hemijskoj cistionici, za pranje i peglanje mojih kosulja...Ipak - meni ne pristoji, hodati u nekakvim zguzvanim krpama...ozbiljan sam covjek.  :)))
I, sto da vam velim...Obavio sam posao kako treba.Ma, odmah se vidi, da je to muska ruka napravila.Na svakoj kosulji ima cak i po nekoliko jako dobro opeglanih mjesta. ;)))))
Sam cin peglanja je kod mene naravno trajao znatno duze, nego sto je to uobicajeno, no to je za sada OK. Ipak mi nedostaje malo prakse, ali i to ce vec doci.
Odusevilo me je to, sto sam prilikom peglanja mogao tako lijepo pustiti mislima na volju.Glacajuci sitne borice na tkanini sam mogao u miru razmisljati o cemu me god bilo volja...o lijepom vremenu, o raznim problemima svakodnevnice, o formuli 1 i nogometu, o susjedi sa velikim grudima, koja uvijek ima problema sprijeciti svoju kucnu haljinu da se ne rastvori, kada sam kod nje na kavi...
Uffff, sad znam, zasto su se uvijek neke zene grabile, da mi peglaju ves...samo...na koga li su tek one mislile...tako dok peglaju...i...sta li je tek moja (bivsa) mislila kada sam joj govorio, da cu je napustiti...ipak - pomislih prestraseno - ove moderne pegle leze tako lijepo u ruci, a i ergonomski su posebno prilagodjene malim zenskim rukama...sta bi se desilo, da ju jepozeljela baciti u mom pravcu...ne, ne. To su ruzne misli.
Evo, zavrsio sam sa peglanjem.
Kosulje su opeglane i izgledaju opet solidno. Vrijeme je jos lijepo i mozda mi nova vecer donese neki novi osmijeh. :))Odoh malo u setnju, a vama dragi iskricari, preporucam: ako nemate sta posteno raditi, uzmite peglu u ruke i pustite mislima, barem nakratko na volju. :)))

Kada dodje jos jedna noc bez sna, mislim na tebe - usnulu i milu. Sjetm se tvoje zadnje fotografije. Poput djevojcice, pred kojom stoji jos cijeli zivot, gledas njezno, pomalo zbunjeno ovaj blentavi svijet.
Ponadam se - mozda negdje na rubu svijesti, pomislis i ti ponekad jos na mene.
Kada dodje jos jedna noc bez sna, pozelim ti biti blizu - osjetiti tvoj dah, miris tvoje kose. Pozelim ti dodirnuti obraz, jagodice, obrve...prisloniti moje usne na tvoje oci - i biti samo tebi beskrajno njezan.
Pozelim - rastopiti se tu gdje jesam - neka me nema vise.
Kada dodje jos jedna noc bez sna, pripadam tebi - uvijek iznova. Nemiran, neobuzdan i divlji - kako to samo nocni vjetar zna biti.
Ne. Nisam tvoj.
Kada dodje jos jedna noc bez sna - ostajem sam, sa ponekom rijeci, koja mi sjetno srce lijeci. Ostajem sam - na nicijoj zemlji - predaleko od stvarnosti, predaleko i od sna.